Opština Stari grad je pre nekoliko nedelja pokrenula pohvalnu akciju: građanima su uz svoj časopis „Stari grad" podelili po jednu oveću zelenu kesu, u koje će ekološki savesni Starograđani sakupljati papirni, plastični i aluminijumski (onaj od konzervi) otpad, a te kese će iznositi određenih dana u naznačeno vreme ispred kuće. Kud ćeš lepše? „Neće to valjati" - veli moj skeptični komšija - „to je jedna budalaština, a budale su i oni koji u to veruju". Dabome, pakosno je ciljao na mene koji sam se upecao i odmah počeo da recikliram i da držim ekološke propovedi. Nažalost, ogorčeni komšija je bio pravu! No, pođimo redom.
Nije ovo prvi put da ja, naivno i razdragano, pohrlim u ekološke akcije. Recimo, na mom poslu se baca mnogo hartije. Ne umem da tačno izračunam koliko, ali sigurno jedno tropsko drvo mesečno. Obilazio sam razne nadležne pokušavajući da ih nagovorim da se negde metne kontejner za staru hartiju. I zaista, nije prošlo ni godinu dana, a u hodnicima iskrsoše kartonski kontejneri za hartiju (velike kutije s prikladnim natpisom)! Ja ponosan onoliko! Verovatno to uopšte i nije bila moja zasluga, ali ipak sam se pravio važan i hvalisao se, tobož skromno: „Eto, ja onomad pokrenuo inicijativu, kad ono..." Kontejneri su se napunili za manje od nedelju dana, neko ih je potom odneo i od tada (a ima tome više od godine dana) nema novih kontejnera. Pitao sam svakog, ali niko ništa ne zna, ni ko je kutije postavio, ni ko ih je odneo, a naročito da li će ikada više postaviti nove. Osmelio sam se da pitam i čistačice, one sve znaju, ali su (valjda baš zbog toga) veoma stroge. Čak ni one ne znaju!
Odlučio sam da se ne predajem. Ako ne može kolektivno da se reciklira, ja ću individualno! Sakupljao sam papir u kancelariji i kada ga se nakupilo, poneo sam dve kese do onih kontejnera za reciklažu u Višnjićevoj ulici. Mislio sam da ću možda sresti i nekog s posla, pa da vešto plasiram pripremljenu gorko-ironičnu opasku o nekadašnjim kontejnerima, ali niko na mene nije obratio pažnju. Ako, ništa, barem ću odneti sav taj papir da se reciklira, spašću makar jedan žbun. No, u Višnjićevoj se kontejnerima nije moglo prići od đubreta (reciklažnog, ali i drugog). Iz kontejnera za papir izvirivali su listovi već požutelih novina. Verovatno su ga ispraznili poslednji put još dok je pokojnik iz obližnjeg turbeta bio živ i aktivan. Sve i da sam hteo da priđem, na hrpi đubreta je dremao pas opasnog izgleda i popreko me gledao. Dakle, ništa od reciklaže. Setio sam se da nešto niže, ispod „Alonza" postoji neki kontejner za hartiju (sada više ne, otvorili su parkiralište pre neki dan). Ali tada je još, u sred srede Strahinjića Bana, prkoseći kafićima, ponosito stajao jedan veliki kontejner. Međutim, to je bio neki službeni kontejner sa ključem, u koji nije svako neovlašćeno lice moglo da baca papir kako mu se ćefne. Pitao sam nazočne „berače kartona" da li bi možda oni primili moj stari papir. Ne, ni slučajno! Oni skupljaju karton, a ne papir, uostalom čim im nešto nudim mora da se iza toga krije kakva zamka. Sačekao sam službeno lice i njemu ponudio svoju skromnu gomilu. „Ajde dobro, da ti sada uzmem," - procedi službeno lice - „ali nemoj više da ti se desi!" „Neće, neće, obećavam!" - rekoh s olakšanjem, samo da se ratosiljam onolike hartije. A prekršio sam obećanje, koliko pre neki dan, povodom starogradske akcije. Ponovo sam se odao reciklaži.
Dakle, kao ponosni vlasnici zvanične zelene kese reciklirali smo po kući iz sve snage, spljiskavali flaše od kisele vode, propirali mačje konzerve, slagali novine... Napunili smo onu kesu za nedelju dana, izneli je u naznačeno vreme, i - gle čuda - neko ju je odneo! E, ali nam je onda usfalilo kesa. Iskamčio sam još jednu od onog skeptičnog komšije koji neće da reciklira, ali ipak, valja otići u Opštinu - kako piše u uputstvu - da se uzmu nove kese. U Opštini me je portir prezrivo pogledao: "Kakve kese? Ne znam ja ništa ni o kakvim kesama!" Pošto sam insistirao, pozvao je čistačicu (koje, kako smo već utvrdili, sve znaju) i taj nesporni autoritet je zaključio da su te kese ono nešto tamo u Nušićevoj, četvrta vrata levo, ali oni sada sigurno ne rade. I nisu radili. Onda sam se setio svog najvećeg aduta! Pa poslaću ženu! Šta se ja majem po Opštini; ja se uostalom svuda posvađam, a ona ume s ljudima, naći će te kese čas posla. I zaista, moja žena je išla po reciklažne kese i to dva puta (a nije joj baš blizu). Prvi put da bi od portira saznala isto što i ja (da su to ona vrata u Nušićevoj), a potom i do samih vrata (pošto dotična četvrta vrata levo rade samo od osam do tri), ali tamo je ponovo naišla na nerazumevanje. Jeste, oni znaju za tu akciju, ali koleginica koja se time bavi baš sada nije tu. „A jel' može ipak neka kesa"(koristi moja žena svoj šarm)? „Ajde dobro, evo, ali to nije baš po propisu". I dođe moja supruga juče kući, ponosno, kao lavica sa ulovljenom antilopom! Donela je čak tri kese! S obzirom da je baš juče bio dan za iznošenje reciklažnog otpada za našu ulicu, izneli smo kesu u propisano vreme ispred kuće. Jutros smo je zatekli na istom mestu kako nas podsmešljivo gleda. Dok smo je prenosili do (običnog) kontejnera još je i pukla, pa smo đubre skupljali po ulici. S prozora nas je gledao onaj komšija. Nije čak ništa ni rekao. Samo je gledao.
P.S. Moja žena je danas, povodom kesa zvala Opštinu, odakle su je uputili na „Gradsku čistoću", koji su joj opet rekli da je trebalo odmah da ih zove kada je primetila kesu! Naravno, poletni đubretari bi došli da je odnesu, nego se mi, eto, nismo setili da ih zovemo.