Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Grčka (između Božića i Nove godine)

Snezana Radojicic RSS / 05.01.2012. u 17:18

Božić Bato, pokloni mi siguran smeštaj

 

Strah možda nije prava reč koja opisuje kako se osećam nakon događaja s noćnim posetiocem. Pre bih rekla da od te noći nosim osećaj tegobe koja me pritiska po ceo dan. Kvari mi užitak u vožnji, uživanje u predelima, prepuštanje ostalim doživljajima. Kako mrak počne da se primiče, tako se tegoba pojačava a turobne misli stanu da me ophrvavaju. Naporno mi je da se brinem povazdan, toliko je naporno, uz sve ostale brige skopčane s ovakvim putovanjem, da se stalno preispitujem gde je ta granica kada ću reći: ma ne mogu više s tim da se nosim. S takvim mislima ukrcala sam se na feri za Igumanicu. Dva i po sata na moru, dva i po sata nebicikliranja, dva i po sata drugačije neaktivnosti nego u proteklih pet meseci. Dovoljno vremena da o svemu dobro razmislim. I opet isto odlučujem -- ne odustaje mi se. Jedino što želim da radim jeste upravo ovo što radim. Jedino što me čini srećnom, jeste ovo. Šta je onda rešenje? Kao i uvek, jednostavno je, samo ga treba otkriti: noćiću isključivo u baštama i na imanjima ljudi koje ću prethodno pitatai za dopuštenje. Jeste da to znači priličnu neslobodu, jer s ovakvim putovanjem neraskidivo je vezana sloboda da staneš kad i gde ti se prohte i tu razapneš šator. Ako moraš da pitaš ljude za dozvolu, to znači da treba odvojiti mnogo više vremena i krenuti s traženjem smeštaja sat ili dva pre nego što padne mrak. To takođe znači i dobro planiranje da se na vreme stigne do nekog naselja ili mudro predviđanje da je bolje ne napuštati prethodno mesto. A znači i upornost, jer neki neće hteti ni vrata da otvore a nekmoli da me saslušaju ili prime kao gosta na svom imanju. No, ako je to cena za miran san, nije previsoka. A prisećam se i da sam čitala više blogova cikloputnika koji su na taj način obišli svet. Doduše, mahom su to radili muškarci, koji nisu imali ni centa, budući da su na svakom konaku obično dobijali i neku hranu od svojih domaćina. 1.%252520prvi%252520pogled%252520na%252520Igumenicu%25252C%252520s%252520ferija.JPG

I tako, iskrcavši se u Igumenici, krećem u potragu. Kružim po periferiji, osmatrajući dvorišta i kuće. Sebi ličim na nekog kopca i uprkos napetosti smejem se zamišljajući kako bi izgledao crtani film sa karikaturalnim likom koji okolo-naokolo traži pogodnu žrtvu kod koje će se uvaliti na noćenje. Smejurija. Kucam na jedna vrata, iza kojih se odaziva neka baka, ali ne želi da otvori. Idem dalje. Mrak se spušta, nebo je muljavo i samo što nije počela kiša. Vidim dosta nedovršenih zgrada, ulazim da osmotrim kako to izgleda iznutra, ali naprosto mi se ne ostaje ni u jednoj od njih. Sve u meni se buni protiv takvog konaka. Umorna sam, hoću da mirno spavam. Zato nastavljam kruženje. Napokon, ugledam jednu ženu u dvorištu kuće, kako priča sa starijom ženom na prozoru. “To tražim!”, shvatih iznenada. Žene treba da pitam za pomoć, kako se toga ranije nisam setila! I nazivam joj dobar dan na grčkom, pa joj čestitam Božić, takođe na grčkom. To je uostalom skoro sve što znam od tog jezika. Ali dovoljno da joj izmami osmeh (ljudi uvek vole kada stranci umeju da izgovore makar dobar dan na njihovom jeziku) i da me upitno pogleda. Imam prolaz, sigurna sam. I bez okolišanja, pitam je da postavim šator u njihovom dvorištu. Objašnjavam rukama, pa onda uzimam blokče i crtam. Još dodajem kako sam izgubila saputnika (što i nije laž) i pokazujem joj moju i Brajanovu zajedničku vizitkartu, koju nam je napravio moj prijatelj pre polaska iz Beograda. To sad objašnjavam na engleskom, pa ne znam koliko me razume. Ali pokazuje mi na dvorište druge kuće, koja je očito za idavanje u letnjim mesecima, i pita me da li mi tamo odgovara. “Perfektno!”, oduševljeno uzvikujem. Žena se brine šta ću ako počne kiša, ali je uverim da to nije nikakv problem. Jedini problem je da li sam na sigurnom. Tražim u džepnom rečniku reč strah i ona čita na grčkom. Izgleda da razume jer počne da podražava lajanje kučića želeći da mi objasni kako jedino mogu da se uplašim od njih. Smejemo se. 2.%252520moja%252520bo%2525C5%2525BEi%2525C4%252587na%252520trpeza%252520zahvaljuju%2525C4%252587i%252520Sofiji%252520iz%252520Igumenice.JPG

 

Žena odlazi u svoju kuću i ubrzo opet izlazi donoseći mi pomorandže na dar. Pa se upoznajemo: ona je Sofija, a ja Snežana bez patuljaka. I opet se smejemo, potom Sofija odlazi. Ali dok sam postavila šator, eto nje ponovo, ovoga puta sa kesom punom hrane: pita od mesa, pečenje, kolači i konzerva koka-kole. Sofija, divni ste! Efharisto i Kala Hristujana! Zahvaljujući vama, noćas ću imati miran san.

 

Lična pratnja

 

DSCF4191.JPG

Od Preveze do Aktija vodi podvodni tunel u koji je biciklima zabranjen pristup, tako bar piše na znaku ispred tunela, a i blinka na natpisu iznad tunela. Zastajem i razmišljam šta mi je činiti. A dok ne smislim, pokušavam da ufotkam ceo tekst: “Not aloved for bicycles”, ali dva-tri puta presporo ili prebrzo pritisnem dugme mog fotoaparata. I dok se ja tako zanimam, začujem kako iza mojih leđa zastaju kola iz kojih neko nešto govori u megafon. Okrenem se, i imam šta i da vidim: rotaciona svetla na pikapu upaljena a kroz staklo se jasno vidi službena uniforma. Ok, Sneki, nema šta više da razmišljaš, nego se lepo pokupi i nazad, nekim drugim putem. Ali srpski inat me tera da još malkice ostanem i oklevam praveći se da fotkam. A onaj pozadi, u kolima, isključio megafon i mirno čeka, pa prosto ne verujem. Okrenem se i uputim mu osmeh, ali od bleska sunca ne mogu da mu jasno vidim crte lica. Ipak, shvatam da mu uopšte ne predstavlja problem što se neka luda biciklistkinja na ulazu u podvodni tunel zamajava oko fotografisanja dok on čeka. Uvrnuto, ali meni postaje neprijatno, pa se okrenem ponovo i mimikom ga priupitam da li bih mogla da vozim trotoarom koji je dovoljno širok, a tunel je odlično osvetljen. Ruka iz pikapa pokaže da slobodno krenem. A! sad shvatam! Ti nisi poslat da me vratiš nazad već da me pratiš kroz tunel dugačak 1600 m i bezbedno sprovedeš na svetlost dana! Ah, Evropo, koliko si daleko ispred nas. DSCF4192.JPG

Vozi, Sneki! Prvo parče je lako, skoro ravno, ali onda kreće naglo nizbrdo. Po zvukovim iza mene zaključujem da pikap vozi desnim točkovima po trotoaru a sa oba leva po drumu, tako da ga ostala vozila veoma lako zaobilaze. Održava rastojanje tri-četiri metra čak i kad put krene uzbrdo, te vozim jedva 12-13 kilometara na sat. Uspela sam da ga uslikam na izlasku dok je, opet mirno, čekao da se dokopam zaustavne trake.

 

Bitka mora i poluostrva

 

DSCF4199.JPG

Otpedalala sam prema Lefkadi, (polu)ostrvu koje sam planirala da obiđem u naredna dva dana. Prelazeći preko nasipa kojim je veštački spojeno sa kopnom, sve vreme sam imala utisak kako ostrvo odbija da se pomiri sa sudbinom poluostrva koju mu je ljudska ruka odredila još u 8. veku, kada je napravljen prvi nasip. S obe strane puta more probija ispod tla, hoće da potopi nasip, hoće gore, hoće da vrati šta mu je oduzeto i ponovo okruži ovo parče zemlje nazvano Lefkada. Utisak je zaista snažan. DSCF4197.JPG

 

Kakvi su zapravo Grci?

DSCF4202.JPG

U tri kuće na obodu grada Lefkade pitam da postavim šator u dvorištu ili maslinjaku. U prvoj me glatko i kratko odbiju, bez ikakvog objašnjenja, u drugoj izmisle kako kroz dvorište celu noć prolaze kola, a u trećoj, nakon desetominutnog većanja između majke, ćerke i njenog muža, takođe me odbiju, ali mi pokažu na neograđen plac preko puta njihove kuće. DSCF4201.JPG

E pa stvarno! To sam mogla i bez vas da nađem. No, iskreno, i nije tako loše mesto. Plac je na kraju slepe ulice, jeste malo zarastao u travuljinu, ali barem me niko ne može videti s puta. Veliki plus je i to što je ispred kuće u kojoj su većali, na putu, postavljen senzor, pa kad neko naiđe, upali se snažan reflektor koji obasjava i plac na kome sam postavila šator. DSCF4206.JPGD

Dok vozim nazad ka gradu, u potrazi za pijaćom vodom i namernicama, nerviram se zbog negosotoljubivih Grka. Stvarno ne mogu da verujem da neko, ko ima dvadeset ari zemlje, 'ladno kaže “Ne”, ili da u taku smisli laž o tranzitu preko zabačenog placa, a ponajmanje da moja molba iziskuje desetominutno većanje da li me pustiti ili ne. Takvo nešto apsolutno bi bilo nemoguće u Srbiji. DSCF4207.JPG

U povratku iz grada, uđem u skoro prazan restoran da zatražim vode. Unutra jedna žena i pet-šest muškaraca. Poziva me da uđem, a narednog minuta servira mi ogromno parče kolača i veliku šolju kafe, te me posadi da sednem s njenim prijateljima. Tek tako, neku biciklistkinju s ulice. Krajnja suprotnost mojim prethodnim trima susretima s njenim sugrađanima, a možda i komšijama, jer se sve dešava u krugu od petsto metara. DSCF4213.JPG

Slavljenicin prijatelj seda do mene i pokušavamo da razgovaramo. Pričamo na nekoj mešavini grčkog, engleskog i rukomašućeg jezika, ali se prilično dobro razumemo: osmesi, srdačnost, zagrljaji. Razumem da se slavljenica zove Dimitra, da ima jednog prijatelja Sofoklosa a drugog Spartaka, s kojim razgovaram, što izaziva niz komentara -- njihovih na grčkom, i mojih na srpsko-engleskom, kao i zajednički, univerzalno razumevajući smeh. Pre nego što odem, pokušavam da im objasnim da su me pokolebali u lošem mišljenju o Grcima. Za sada, Sofijino gostoprimstvo i njihova srdaćnost potiru meni neshvatljiva odbijanja ljudi u mestima gde sam pitala za dva metra kvadratna travnjaka.

 

Lefkada -- brzo došla, još brže o'šla

 

DSCF4218.JPG

Prvobitni plan je bio da napravim krug po Lefkadi i onda pored zaliva Škorpios produžim kopnom na jug. Ali poseta prodavnici pokolebala me je u toj nameri. Grčka je skupa -- to sam znala i u to sam se prethodnih dana uverila. Ostrva su obično još skuplja -- to sam takođe znala i u to sam se takođe uverila na Krfu. Ali Lefkada je premašila sva moja najgora očekivanja. Cene su dvadeset do trideset odsto više nego na Krfu, a te na Krfu su deset do dvadeset odsto više nego na kopnu. Zato sam se ujutru lepo spakovala, provozala krug po gradu i nasipom kojim sa juče došla vratila se na kopno.

 

Praznim putevima

 

DSCF4222.JPG

Sporedni putevi uvek vode kroz neuporedivo lepše predele, ali obično podrazumevaju i mnogo uzbrdica, često veoma strmih, budući da su izgrađeni namesto staza koje su prvobitno bile utrine, a one su uglavnom najkraći putevi ili prečice. Da sam se dokopala jedne takve postalo mi je jasno čim sam okrenula leđa Lefkadi i pored starog zamka krenula vijugavim asfaltnim putem u planine. Ne baš one čiji su vrhovi pod novim snegom, ali svejedno dosta visoke. Najpre s moje desne, a potom s moje leve strane Lefkada postaje sve manja i manja, ionako redak saobraćaj (jedno vozilo u pola sata), skoro da potpuno prestaje,m a od ljudi, jedino još srećem čobane na prastarim motorima kojima obilaze svoja raštrkana stada. DSCF4223.JPG

Pejzaži su sve neverovatniji, pa sve češće zastajem da fotografišem. Takođe i da malo odmorim, jer mi je duša u nosu. Pre podne je, videlo na sve strane, ali svašta mi prolazi korz glavu. Nije da se bojim, samo pomalo strepim od svega šta može da se desi u ovoj nedođiji, kako mom biciklu, tako meni. Znam da ne treba tako da razmišljam i da je besmisleno raditi ovo to ja radim ako ću se tako pribojavati. Ali još sam početnik u solo pedalanju, još mi je sveže iskustvo pedalanja u društvu, kada se vozi neuporedivo bezbrižnije, te se i ne ljutim na sebe previše. Proći će, znam. A dotle, imam da savladam ovaj uspon, pa onu krivinu, pa onu strminu... Na par mesta silazim s bicikla i moram da guram koliko je strmo. DSCF4230.JPG

To mi se dešava nadomak sela Poganja, mesta koje je sablasno prazno, sa razrušenim i u korov zaraslim kamenim kućama i uvelim maslinjacima. A nije bilo malo to selo, mogu da izbrojim ostatke sigurno stotinak kuća. Ali je na severnoj strani planine i sunčevi zraci izgleda uopšte ne dobacuju dovde. Hladnoća mi se uvlači u kosti iako vozim uzbrdo, pa guram uzbrdo. Oblačim još odeće, pa nastavljam sporo, presporo -- jedva pet ilometara na sat. Nema nijednog vozila da prođe pored mene, a u stvari je tako i bolje, jer bih se uplašila šta ako stane, šta ako neko izađe iz kola, šta ako... Pokušavam da sagledam gde je završetak ovim uzbrdicama, gde put trijumfuje na poslednjem planinskom prevoju, ali čini se da je to još kilometrima daleko. DSCF4236.JPG

No na kraju uvek mora doći vrh, a ovaj je kao ulaz u drugi svet: prelazak na sunčanu stranu brda obraslog u zelene pašnjake i maslinjake, dok se iza njih, u daljini, bele snežni vrhovi. Spust je dug nekoliko kilometara, sve do mesta Paleros. A onda se put spaja sa magistralnim drumom koji vodi tik uz ivicu mora. Ovo je možda najlepše parče druma kojim sam vozila otkako sam u Grčkoj. Asfalt je gladak kao ogledalo, drum se malo penje pa malo spušta, ali nikad previše strmo, već goredolira koliko da biciklisti ne bude dosadno dok savlađuje cilj za ciljem, sve vreme odmarajući oči na peščanim uvalama podno druma, na pučini i obrisima ostrva u daljini. DSCF4253.JPG

I tu negde, na oko dvadeset kilometara od Palerosa, smestilo se selo Mitikos, jedno od onih neodoljivo šarmantnih mediteranskih mesta koja vam se ljupko smeše čim ih opazite i potom ne skidaju osmeh dokle god ih ne napustite. Sedam na plažu nadomak Mitikosa i pravi pauzu -- ručak i kafa s pogledom na kuće na sprudu. Nešto aksnije, provozaću se jedinim dvema ulicama ovog mesta, a iz nekih kuća žene će mi nazvati “Kalimera”. Pomisliću da bi bilo lepo i ugodno tu negde kampovati, ali previše je rano da bih se zaustavila -- nema još ni četiri, tako da produžavam. DSCF4245.JPG

Znak na putu obećava svega osamnaest kilometara do sledećeg mesta, što mi se čini više nego realnim da izvozim pre mraka, čak i ako sve bude uzbrdo. Prolazim pored nekih kuća iz kojih me ljudi pozdravljaju i mašu mi. Izgleda da je ovde svet mnogo gostoljubiviji i otvoreniji prema strancima nego severnije. Prvi put mi se u Grčkoj dešava da mi svirkaju iz kola, da me bodre, mašu. Smejem se. Ovo obećava. Ali u jednom trenutku shvatam da sam napravila i dvadeset i dvadeset pet kilometara, a od obećanog mesta ni traga. Put, naravno, ide uzbrdo, mrak se polako spušta, s obe strane magistrale sve je strmo tako da ću teško naći pogodno mesto čak i ukoliko se budem odvažila da opet divlje kampujem -- rečju, ovo mi se ništa ne dopada. Pokušavam da pogledom dobacim preko brda i uvala, ali geografija terena je takva da se ne vidi ništa dok se ne popne na sam vrh, a često ni tada. Počinjem da se ljutim na sebe, pitam se što lepo nisam ostala u onom Mitikosu i lenčarila, ili pričala s ljudima, te sačekala tamo noć. Molim svetog Nikolu da mi da snage, da izdržim do sledećeg mesta makar ono bilo i trideset kilometara daleko odavde i makar morala da vozim po mrklome mraku, obećavajući mu da više neću donositi tako glupe odluke. I negde pola sata pre potpunog mraka, opazim svetla grada na obali. Vrisnem od sreće. Kreće spust i ja se sjurujem da negde potražim prenoćište.

 

Da je ovo roman...

Kad dole, u Astakosu, naletim pravo na Brajana. Stoji i priča s nekim Grkom ispred kafića. Mislila sam da je već uveliko na Peleponezu, kako je i planirao. Imao je dva dana prednosti u odnosu na mene, tako smo se bili dogovorili rastajući se. Jer oboje moramo obalom, zbog zime. DSCF4295.JPG

Da je ovo roman, sada bi usledile stranice i stranice koje govore o našem ponovnom susretu: slikovito bih opisala naše izraze lica, gradirala dijaloge vešto biranim rečima, zabeležila svaki detalj prepun nagoveštaja i značenja; dramatizovala bih scenu u kojoj me pita da li želim da te večeri kampujemo zajedno, te drugu, sutradan, kada mi predlaže da narednih dana ponovo vozimo skupa; prenela bih moje unutrašnje monologe dok se kolebam i onda prihvatam, zabeležila duge razgovore koji su potom usledili, rekla koju o strahu od ponovnog povređivanja, kao i o naporima da odbacim sujetu i ponos; posebno poglavlje posvetila bih novogodišnjoj noći u kojoj smo ponovo postali par, naglašavajući simboliku prvojanuarskog početka. I svašta bih još napisala na stranicama tog romana.

Za stranicu bloga dovoljno je reći da oboje želimo da nastavimo dalje zajedno. Dokle -- ko to može da zna. Ne znamo čak ni kako -- jer ni u običnom životu često nije lako a nekmoli u ekstremnim uslovima, svakoga dana po dvadeset četiri sata, i tako mesecima. Ali izgleda da polako učimo.

 

Kali Hronja! Srećna Nova!

 

DSCF4278.JPG

Na Peleponez smo prešli preko impresivnog mosta na koji su Grci s pravom ponosni. Pre nego što smo se uputili ka prelazu, pokušali smo da iz Antarija, poslednjeg mesta na grčkom kopnu, fotografišemo luk koji počiva na svega četiri stuba. U tom vozikanju, otkrili smo da veliki broj ferija saobraća od obale do obale, te da su cena karte za brod i putarina iste -- dva evra. I koliko smo videli, brodovi su puni, a i preko mosta vozila neprestano zuje. Nekako smo pogodili priključenje ka naplatnim kućicama, ali nismo ni stigli do njih, a čovek u fluroscentnoj odeći istrčao je pred nas. Uputio nas je na posebnu stazu za pešake i bicikliste koja je odvojena od saobraćajnih traka visokom betonskom ogradom te apsolutno sigurna a najbolje od svega je da je prelazak njome besplatan. Ako se dogodi da na početku mosta zaborave da su vrata na drugoj strani zatvorena i da se s natovarenim biciklima nikako ne može stepenicama dole, za manje od dva minuta neko iz obezbeđenje doći će kolima po vas i pomoći vam da prenesete bicikle u traku za vozila a potom voziti iza vas sve dok bezbedno ne pređete na drugu stranu. Da to nismo doživeli, teško bismo poverovali. DSCF4285.JPG

Kroz skoro prazan, bogati Rio, krenuli smo ka Patri. Još u Albaniji smo pričali o tome da bi bilo fino kada bismo Novu godinu dočekali u nekom većem gradu, a budući da smo pedalali prema Atini, obalom, izbor je logično pao na glavni grad na Peleponezu. Želeli smo da iznajmimo sobu i da se uveče pridružimo javnoj proslavi na glavnom trgu. No to nas je čekalo sutradan, a za danas smo predvideli da pronađemo biciklističlku radnju jer je trebalo da zemnimo gomilu delova, te da potom, natenane, obiđemo grad i podignemo kamp na nekom zgodnom mestu na obali ili u kakvom parku na periferiji. No dočekala nas je najveća kiša od početka naše ture: lilo je bez prestanka nekoliko sati, kao da je neko gore, na nebesima, odvrnuo sve slavine istovremeno pa šiklja u mlazevima. Nije bilo ni govora da postavljamo šator pod otvorenim nebom, ali naći natrkiljeni prostor koji je koliko-toliko zaklonjen od radoznalih pogleda s ulice i iz kuća, nije nimalo lako u velikom gradu. Jedva smo iskopali neki uzak prolaz između dve prazne kuće, gde ćemo ostati suvi tokom noći. DSCF4291.JPG

Sutradan -- vedro nebo, sunce i toplo -- skoro 15 stepeni. U gradu prava novogodišnja gužva: radnje krcate, ulice zakrčene, kafići prepuni bučnih i veselih ljudi. U tom haosu, pokušavamo da pronađemo neki apartman, ali nema šanse. Čini se da niko u Patri ni u okolini ne izdaje sobe. Tražimo u LP, tražimo na internetu, i jedino što nalazimo je adresa jednog hostela. Hajmo tamo. Cenkamo se i dobijamo krevet za po deset evra. Soba jeste zajednička, ali smo sami u njoj, pa možemo s mirom da rasprostremo sve stvari da se suše. Onda pripremamo večeru, novogodišnju, s vinom i muzikom sa laptopa. Oko pola jedanaest krećemo u grad, verujući da se na glavnom trgu nešto dešava. I vlasnica hostela nam je to rekla. Ali u gradu skoro da nema ni žive duše -- osim što su lepo ukrašene, ulice su skoro puste, a restorani prazni ili zatvoreni. Gde god ugledamo živa čoveka, priupitamo šta se dešava, i svuda nam objasne da je ovde običaj da se Nova godina čeka kod kuće a tek posle ponoći svi izađu na ulice i u restorane. Od grupe policajaca pak saznajemo da je javna proslava izostala jer grad nema para. DSCF4296.JPG

Pošto je toplo, posedimo malo na trgu i onda se vratimo u naš hostel. Imamo još vina, dobru muziku a znamo i za najlepši način da uđemo u novu godinu.

 

Fotke su ovde



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

anchiba anchiba 17:38 05.01.2012

Срећна Нова година

Снежана, желим прво да ти честитам Нову годину, пошто видим да си он лајн.

Да ти пожелим среће, љубави, здравља; пуно сунчаних дана, добрих путева, нимало кварова; добра места за камповање, пуно добронамерних људи на путу!!!

Читаћу касније вечерас, када ми клинци поспавају. Натенане.

Велики поздрав!
buba_truba buba_truba 17:52 05.01.2012

WOW!

Kad dole, u Astakosu, naletim pravo na Brajana. Stoji i priča s nekim Grkom ispred kafića...
...............
Za stranicu bloga dovoljno je reći da oboje želimo da nastavimo dalje zajedno. Dokle -- ko to može da zna...

Jašta, sasvim dovolljno!

Ne verujem u Boga, ali ni u slučajnosti...

Srećno, šalji fotke, i piši...
srdjan.pajic srdjan.pajic 18:06 05.01.2012

došla maca na vratanca

.

Baš lepo da imaš opet društvo. Stvarno nije lako naći nekog skim možeš u ovakve avanture, jer iskušenja izvuku ono najbolje ali i ono najgore iz ljudi. I treba to izdržati. Drž se ti tog Brajana, skini mu pedalu s bicikle svaki put kad zanoćite, da ne beži, i ne ostavlja te tako samu na sred puta, baš je neka sisa.

To za traženje ad-hoc mesta za noćenje je stvarno problem. Često uopšte nije dozvoljeno zanoćiti u parku ili nekom javnom mestu. Ne zameri Grcima, kladim se da su ljudi svuda takvi, pogotovu kad vide nekog da putuje sam, prvo što će da pomisle je da nije normalan. Ja obično gledam da, ako mogu, nadjem neko jako zavučeno mesto, tako da kad podignem šator, nije vidljiv. Mada, nisam nikad kao ti putovao bajsom, nego uglavnom kolima, a auto je nemoguće sakriti. I ja sam imao susrete, uglavnom sa policijom, u sred noći, kad krenu da mi lupaju baterijskom lampom u staklo, oću infarkt da dobijem. Ovde u USA je posebno idiotski to što svuda imaš rest areas, čak i pored prilično zabitih puteva, gde možeš da svratiš, ima uvek čisti klozeti, česme, ponekad iu tuševi, možeš da se odmoriš, ali noćenje i kampovanje nisu dozvoljeni. Kretenizam. Mislim, ja sam tu redovno spavao, iako sam znao da nije dozvoljeno. Možda me je samo jednom ili dvaput tu posetila policija.

Moja cura i ja smo jednom bili prinudjeni da prespavamo na indijanskom rezervatu, dole negde na jugu Kolorada ili severu N. Meksika. Ušli, malo se vozikali okolo, i našli neko mesto, nije baš najbolje, pored puta, ali sve je ostalo bilo ogradjeno. A kako smo došli kasnije, nismo videli nikog da pitamo da udjemo u dvorište. I naravno, samo što nam je prvi sanak krenuo na oči, pored nas stane neki pikap, i iz njega izadje ogroman Indijanac, kao onaj iz Leta iznad kukavičjeg gnezda, samo još veći. Mi u vrećama, u saab-u, ja ne mogu da se setim ni gde sam stavio naočare. Ovaj baja se sagao i gleda kroz prozor, reko, sad će da izvuče tomahavk i da mi preseče saab-a na pola.

Medjutim, kad sam konačno našao naočare, otvorim ja prozor i čovek nas, onako smirenim glasom ljubazno pita da li je sve u redu i da li nam možda treba neka pomoć. I još nas ponudi da zanoćimo kod njega na livadi, tu odma pored. I kaže da je ok i tu gde smo stali, ako nećemo sad da pomeramo kola. I lepo se pozdravimo i čovek ode svojoj kući tu odma pored na ivici šumarka. Posle smo spavali kao bebe.
vishnja92 vishnja92 15:35 06.01.2012

Re: došla maca na vratanca

Drž se ti tog Brajana, skini mu pedalu s bicikle svaki put kad zanoćite, da ne beži

pajicu sabane, to da kazes Brajanu a ne njoj
zezam se. nebitno je bre, mada mislim da je zeni lakse da opstane sama u kakvim-god uslovima, koliko god cudno zvucalo. a ovakav rasplet je ipak najbolji, ja stalno ponavljam da je zivot pun neocekivanih preokreta i niko mi ne veruje.

Snezana, sve najbolje i srecni praznici :)
putopisni blogovi su lek za dusu, tako da - hvala.


(a ti pajicu, da nemas autorsku sad bih galamila za tebe. a i inace)
jucaibin jucaibin 20:23 05.01.2012

savrseno

...da ne brinemo ni mi ni ti...
neka vam godina nova donese mnogo razloga za smeha...to vam zelim za pocetak
49 41 49 41 15:56 06.01.2012

Moje iskustvo

je bilo, uvek pozitivno na tim podrucjima.
Neposrednost, jednostavnost, predusretljivost.
Lokalci, su mi uvek davali uputstva; gde i kako da nadjem.
Sam bez njih to ne bih mogao ili bi iziskivalo puno vremena.
U Grckoj, uglavnom po ostrvima; ne mnogo njih.
Rhodos, Kipar, Santorini - koga se; jos uvek rado secam.

Na Kipru, recimo 15 dana biciklarenja. Ceo Kipar, izuzev Throdosa-planinskog dela.
Suvise visoko, bez skija; osim toga kratko vreme da se uziva i u blagodetima kasno oktobarskog sunca.
Lokalce, uvek pitao; gde ima da se prezalogaji da je hrana izvrsna, nacionalna sa pristojno-prihvatljivom cenom.
Bez turista, sve cisto; sam krajnje uzivao sto sam se nasao u takvom ambijentu tisine, boja, mirisa.
Drzao sam se mora - priobalja; za nocenje.
Ne baste, pitanja, moljakanja?!?

Rucak, glavni obrok; ogromna zdela grcke salate. Svog povrca, sveze nadrobljenog, sa velikim komadima kozijeg sira i dobro natopljeno, gustim-mutnim maslinovim uljem.

"Neprijatnosti", koje su mi se desile.

Zapao sam u san, na klupi-velikoj kao bracni krevet ispod trscanog suncobrana.
Nastala je frka, sistanje, piskanje - a, krenulo ka meni.
Skocio sam pospan.
Macka mi je protrcala pored nogu, a pas koji je jurio; gledao me u pomrcini.
Vrteci glavom, skoro da mi je rekao: Umalo je stigoh, a ti me zaheba.

Kava mi je pomno mirisala, koju sam upravo skuvao ujutru.
Nijedan upaljac; nije radio da mi upali cigaretu i nastavim da uzivam u mediteranu.
Morao sam da othodam dugo niz obalu, ka osobi koja je daleko od mene; takodje uzivala u jutarnjem suncu.
Bio sam srecan sto je imala upaljac.
Kad sam ga vratio uz zahvalu; naocita gospodja, ga je prihvatila nazad sa obe ruke.
Ukljucujuci i moju ruku.
Trgao sam se nesvesno.
Na licu uz osmeh, joj se "izcitavalo"; vidi ambijenta, prilike; a nema ni svedoka.

Jos puno toga, namah; "pocupanog"- iz secanja.

Jedan stari kipranin, kamiondzija - koga sam stopirao da bih izbegao ruzan deo i vrelo podne me je odveo u Nikoziju, neplanirano.
Zahvalio sam mu se kasnije razglednicom iz Jugoslavije, cestitao Bozic i Novu Godinu.

Usledila je razglednica, sina i kcerke (zbog jezicke barijere) - Pozivali me da budem gost, bar dve nedelje kod njih.

Gle cuda.
Kuca u kojoj sada zivim; koja se tek trebala prodavati; pokazao mi je Grk, zena kipranka oboje - samo poreklom.

Ako ga ponekad nazovem telefonom, tog velikog sefa Real Estates Agency; vice pre nego "zinem":

Yassu ... !








srdjan.pajic srdjan.pajic 18:11 06.01.2012

Re: Moje iskustvo

Macka mi je protrcala pored nogu, a pas koji je jurio; gledao me u pomrcini.
Vrteci glavom, skoro da mi je rekao: Umalo je stigoh, a ti me zaheba.


Eh, kakva je to pitomina! Ovde može tako da ti puma protrči pored vreće za spavanje, jer je juri pomahnitali grizli (koga juri čikaški Srbin, naravno). U takvoj situaciji najbolje je da se praviš mrtav, zaspao, ili da meditiraš.

Inače, u Josemitima, dakle, nacionalnom parku u Kaliforniji, je strogo zabranjeno spavanje u kolima. I to bez zezanja, nekoliko puta u toku noći idu naoružani rendžeri po parkingu i sijaju lampama u svaka kola i ako nadju nekog da kunja, bude ga i teraju u kamp. Razlog je što su medvedi česti posetioci kampova a naročito parkinga, i obožavaju da razjebu automobil da bi ušli unutra, jer kola mirišu na hranu, a i manje iskusni kamperi često ostave zalihe klope unutra. Medvedi nikako ne vole da natrče na kampera u kolima u koja upravo provaljuju.

Rebeka mi je ispričala da je jednom medved rasturio neka kola na parkingu i rendžeri su prokomentarisali kako je po svoj prilici u pitnju vrlo mlada životinja. I kad su ih pitali kako znaju, odgovor je bio da stariji (iskusniji) medvedi znaju da na tom modelu Tojote, ili Isuzu-a ne može kroz gepek da se udje u unutrašnjost (tako što se pocepaju sedišta), jer ima metalna pregrada, pa ni ne pokušavaju.




nikvet pn nikvet pn 11:32 07.01.2012

Re: Moje iskustvo

Rebeka mi je ispričala da je jednom medved rasturio neka kola na parkingu i rendžeri su prokomentarisali kako je po svoj prilici u pitnju vrlo mlada životinja. I kad su ih pitali kako znaju, odgovor je bio da stariji (iskusniji) medvedi znaju da na tom modelu Tojote, ili Isuzu-a ne može kroz gepek da se udje u unutrašnjost (tako što se pocepaju sedišta), jer ima metalna pregrada, pa ni ne pokušavaju.




Auu ! Žuta majica za Rebeku, g.Pajiću.
tzar74 tzar74 12:13 11.01.2012

Bre, odusevljen sam

Ne secam se da sam sa vecom radoscu citao putpise jos oda kada sam bio mali pa citah putovanja one nase porodice na brodicu Kli Kli.....Ovo je predivno i neverovatno, budi u meni onu setu za osecajem pred i za vreme puta do nekog mesta u grckoj recimo, odmor....more, so.......deca koja skacu po glavi i na glavu ma sve jednostavno onako, turisticki..i sve to eto mene pogadja dok citam ove vase redove...predivno! Samo napred!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana