ili jedna malo preko reda priča.
Još od kad sam prvi put zatrudnela kao omiljena kategorija ljudi nametnuli su mi se oni "videćeš/te ti/vi kad.." "Kad" je sledilo nebrojano zavisnih rečenica u nastavku.. Sad ti je super, ali videćeš kad počneš da otičeš, kad ti bude muka po ceo dan, kad bla, bla, bla... pod pretpostavkom naravno da se svima nužno događaju iste ružne, ili ako ne ružne, a ono bar neprijatne, stvari i da svi te neprijatnosti doživljavaju na jednako dramatičan način. Videćete vi dobija epidemijske razmere kad dođe dete. Videćete vi kad dobije grčeve, kad ne bude htelo da spava, kad počnu zubi, kad počne da hoda, kad počne da se inati... lista se produžava kako dete raste. Ako čekate drugo... uh, videćetevi tipovi dobijaju neviđenu inspiraciju jer su mogućnosti i kombinacije neograničene: trudnoća + dete, beba + dete, dete+dete i svi problemi koje sa sobom nose. Ono što je zanimljivo je što videćetevi tipovi nikada nisu imali stvarnih problema, čak ni onih kojima vam prete. Oni koji zaista imaju problema ili se namuče oni vam to prosto i kažu. Kad mi moja drugarica Mira kaže – nisam prospavala celu noć prethodnih pet godina, ja joj verujem. Ali ona nikad neće reći – videćete vi ...
I tako smo došli do famoznog videćete vi... kad stigne drugo (ovo je naravno samo uopštena pretnja koja se ima razraditi u milion podvarijanti). I stiglo je.
Naravno da ne volim one koji o svemu govore tako da bi se i Volterov najbolji od svih svetova posramio, koji nikad nisu imali nikakav problem, a i ako jesu nije vredno pomena jer bože moj, sve se to zaboravi, a požrtvovanost i posvećenost ne smeju se dovesti u pitanje. Jer pored videćetevi tipova postoje i oni što nikad ne pokleknu, nikad nisu bili umorni, besni, usamljeni, a i ako jesu sve to potire jedan osmeh njihovog zlata. Aham, i odmah si naspavan, odmoran, imaš vremena za sve i ...
Kad dođe drugo...
Hm.. šta bih mogla da kažem, a da ne uskočim sama sebi u usta i uklizam u neku od kategorija...
Kad dođe drugo...
...bojite se da ga ne volite kao prvo, učite da ga volite (nema mame koja u porodilištu nije po ceo dan mislila na ono kod kuće)
... čini vam se da je vreme koje provedete sa jednim ukradeno od onog drugog, pa vas malo-malo grize savest
...spavate manje
...zaboravljate više
...jedete kad (i ako) stignete, što je dobro za liniju
...svaki dan nagazite bar jednu igračku koja je promakla
...uživate u trenucima tišine
...ni jednu kafu ne popijete dok je vruća
...hvatate sebe kako se osmehujete nekom budućem trenutku u kojem se oni igraju zajedno
...imate utisak da su u nekom nesvesnom dosluhu da vas drže na ivici izdžljivosti
...istopite se svaki put kad u drugom prepoznate nešto što vas je tako radovalo kod prvog
...istopite se svaki put kad u drugom prepoznate nešto što nikad niste primetili kod prvog
...pitate se kako ljudi uspeju da naprave i treće, pa vremenom ukapirate
...svakog dana imate dvostruko više prilika da se dogodi nešto što će vas dovesti na ivicu ludila
...svakog dana imate dvostruko više prilika da se dogodi nešto što će vam razvući osmeh preko lica
...imate dobar razlog da izlazite odvojeno (ako to niste ranije radili)
...iako je protivno svakoj logici, mnogo ste opušteniji.
I na kraju ...
Odlična knjiga za poklon svim (budućim) roditeljima – Slatka mala čedovišta u izdanju Kreativnog centra, duhovit prikaz izgubljenih roditeljskih prava (to je otprilike podnaslov). Nećete ništa novo da naučite o roditeljstvu ali ćete se slatko ismejati istini i fantastičnim ilustracijama Dobrosava Boba Živkovića.
A pre početka...
Ljudi kojima najviše dugujem što me roditeljstvo nije plašilo, a videćetevi tipovi nisu uspeli da me uvere da je dolazak drugog kraj sveta&života jesu naši kumovi (tj. mi smo njima kumovi, ne znam kako se to definiše), roditelji dvoje divne dece. Nikada nam nisu pričali bajke, ali ni horore. Sa njima smo videli da je pumpica za nos sastavni deo roditeljstva, i sline i suze, i večni krš po kući, i mogućnost da se normalno razgovara tek posle ponoći kad ih konačno potrpaju u krevete, ali i da nema ničeg tako lepog kao ono što se vidi između njihovo dvoje dece u onim trenucima kada je jednom potrebna podrška onog drugog. Jer mi smo mi, roditelji, a njima je potrebno da ih ima više od jednog da bi bili oni, naspram nas, da mogu nam pariraju u svakom smislu. Drugo u stvari i nije zbog nas i za nas, već zbog i za ono prvo.
A na početku...
Imaju rupicu na obrazu na potpuno istom mestu kad se smeju.