"Dаn što je potkopаo nаš rаstаnаk.
Dаn osjаjen i blаg i užаsаn poput mrаčnog аnđelа.
Dаn, kаdа su nаše usne živele u nаgoj bliskosti
poljupcа.
Neizbežno vreme prelilo se
iznаd uzаludnog zаgrljаjа.
Oboje smo rаsipаli strаst, ne zа nаs, nego zа blisku
sаmoću.
Dаnjа svetlost nаs je odbаcilа; noć je zаčаs pаlа.
Pošli smo do ogrаde pritisnuti mrаkom što gа već
Dаnicа blаži.
Kаo što se čovek vrаćа s dаleke livаde, jа se
vrаtih iz tvog zаgrljаjа.
Kаo što se čovek vrаćа iz zemlje mаčevа, jа se vrаtih
iz tvojih suzа.
Dаn koji je živo urezаn, kаo sаn,
među drugim dаnimа.
Tek kаsnije sаm dohvаtio i nаdmаšio
noć i plovidbe.
Oproštaj
Bôr′hĕs
*
Uvek sam se pitao : Da li neko sme, može da bude iskren, ako izražava osećanja?
Da govori, piše, a da se reči neće pogrešno shvatiti, bez obzira kako ih izgovoro ili napisao?
Spopale me neke čudne misli, neke dileme, pitanja na koje
nemam odgovore. I nije prvi put.
Suočen nekom sumnjom, ili bolje slutnjom, da možda grešim, jer nikada nisam mogao da se pretvaram, mogu da prećutim, ali ne mogu da sakrijem osećanja koja se probude asocijacijom, pesmom, slikom i to prenesem i reči koje mogu da to opišu ( ako mogu uopšte da opišu), reči koje govore o onom za šta mislim da je jedino vredno da se pominje u životu, o ljubavi.
Da li je pogrešno pisati o onome što osećaš ? Ne znam, možda jeste i neće biti prvi put da grešim.
"Grešio sam mnogo i sad mi je žao
i što nisam više i što nisam luđe
jer samo će gresi kada budem pao
biti samo moji sve je drugo tuđe" ...
što kaže Duško Trifunović
Ne krijem ((kao zmija noge)), pišem (kažem ) ono što osećam u nekom trenutku, iskreno
a
."Ljudi praštaju sve osim iskrenosti?" vrlo moguće.Sve više sam ubeđen u to.
Možda bih trebao napisati nešto sasvim drugačije a materijala za to ima , naravno ukoliko se osvrnem na ono što me okružuje, o ovoj svakodnevnoj ... Ipak, ne. Bar ne sada
"Radoznalost je ubila mačku", moguće da ima, nažalost, neke simbolke u filozofskoj misli, neke bolne istine;
samo bih to rekao ovako: moguće da je radoznalost ubila mačku, pre bih rekao da je ispoljeno nepoverenje u mačiju iskrenost, uništila, čak, i sam, lep početak prijateljstva.
Ustvari, tačnije ili još bolje rečeno, "mogućeg" lepog prijateljstva., prijateljstva koje u svojoj suštini ne traži ništa, ne očekuje ništa drugo, do: poverenje. Ono suštinsko, istinsko, što je potreba svakog bića;
tragamo dok ne pronađemo biće ( ili ono nas pronađe ) koje ima dušu blisku našoj;
ili bolje rečeno otkrijemo ono što nedostaje dok, u potrazi ka slobodi: misli, duha i težnjom za konačnom ispunjenjem duše;
probijajući se kroz zgusnutu maglu, okruženi mnoštvom silueta, od kojih se odbijamo, primajući udarce, stremimo, pronalazimo deliće snage koju nam daje nada u poverenje bez sumnji, podozrenja., umišljenih, iskonstruisanih zaključaka ( nastalih usled površnih, pogrešnih pretpostavki ), mogućih, bez čitanja između redova, bez preispitivanja "šta se to nalazi, šta se to krije iza onoga što je rečeno, što je tu...?";
odnos sa drugim, dragim bićem, uvek počinje I zasniva u iščekivanju i da li na to ( počev od banalnih stvari ) imamo pravo?
I koje pravo, ustvari , s kojim pravom nešto iščekujemo?
Da li je sebično, jer nadamo se, očekujemo nešto kažu da je to u suštini svakog bića ( kod nekog više, kod nekog manje izraženo)?
Jedino što znam, da to što nedostaje iščekujemo od nekog drugog I nadamo se da takvo isto osećanje iščekivanja , ima I to neko biće do koga nam je stalo;
kada je tako, kada naiđete na srodnu dušu, začujete pravi simfoniju, sklopljenu od predivnih tonova, muzike koja vas ponese " izvan granica svega za šta ste do tada znali u nešto o čemu niste mogli ni da sanjate; da, onda se bez premišljanja, bezuslovno predajete sa potpunim poverenjem, bez ikakvih sumnji, strahova I nadate se da će to biti uzajamno, jer drugačije I ne može da bude.
Bez iskrenog poverenja je nemoguć odnos između dva bića;
bolje reći takav odnos je neodrživ. onakav kakav bi želeli, kakav bi nas načinio potpunim,
( mislim na kvalitetan odnos bez obzira na, ponekad ili često različite poglede koje upučujemo na ono što nas okružuje) ,
ustvari ili tačnije, moguće je uspostaviti takav odnos, samo je to odnos "sa kojim smo suočeni", kao izbor, nužni, manje zlo;
odnos koji u nama neprestano odražava sliku onoga što nismo mi, zaista i uistinu, to je nešto pritvorno, lažno, nepoželjno:
to ( često ) shvatimo kasno, kada smo već, možda, na izmaku snaga, kada smo već, možda, izgubili hrabrost da tragamo dalje, kada ( ponekad) iscrpljeni u magnovenju posežemo za onim za šta umislimo da je ono što je pored nas, naša vodilja, naša muza, nektar koji će nas opiti I osloboditi stega,
a i tada, još više,
preživljavamo nemirno, ispunjeni zebnjom, kao kakva lovina, koja reaguje istiktivno, večno na oprezu,
večito sputanih misli da iskažemo osećanja, ona iskrena, koja nas čine zadovoljnim, bićem, bez straha da ćemo biti ismejani, poniženi, neshvaćeni ;
ponekad , to i radimo ali u samoći, što nas sve dalje odnosi, jer čujemo samo odjek misli o osećanjima koja bi toliko želeli da podelimo sa nekim, ko bi bio tu, naš, ko bi razumeo.;
u takvoj samoći, tako pomračeni osetimo te misli gde rikošetiraju nemilosrdno razbijajući nas u paramparčad, rastačući nas na delove, kao talasi što razbijaju olupinu o hridi, dok se kanačno ne raspadne;
tada, tog časa (neminovno da će taj trenutak doći, doći pre ili kasnije) kada postanemo užasnuto svesni svog naličja, u svom odrazu sa zaprepašćenjem ustvrdimo, da je
( a da ne znamo kako je to počelo i kada ) od sve te napregnutosti, "došlo do zamora materijala", razotkrivanja, I sa stravičnim strahom sagledamo ruševinu, ruinu koja je preostala od nas, zgarište ostataka nečega što smo bili;
Kažu, još, da se može graditi na ruševinama, tako kažu "večiti optimisti" ne znam, možda;
"Pre vremena ili izvan vremena (oba izraza su neprikladna) ili na nekom drugom mestu koje ne pripada prostoru, postoji jedna nevidljiva, a možda i providna životinja koju ljudi traže i koja traži nas.
Znamo da se ne može izmeriti. Znamo da se ne može opisati jer su oblici koji se u njoj sjedinjuju beskrajni
Neki su tražili u ptici sačinjenoj od ptica; neki su tražili u reči ili slovima te reči; neki su je tražili, i traže je, u kjnizi starijoj od arapskog jezika na kome je napisana, starijoj čak od svih stvari; neko je traži u rečima
Ja Sam Onaj Koji Jesam.
Kao univerzalni oblici sholastike ili Vajhedovi arhetipovi, javlja se iznenada. Kažu da nastanjuje ogledala i da onaj koji gleda sebe vidi nju. Neki je vide ili opaze u prijatnom sećanju na neku bitku ili u svakom izgubljenom raju
Pretpostavlja se da njena krv struji u tvojoj krvi, da je sva bića rađaju i da ih je ona rodila, i da je dovoljno okrenuti klepsidru da bi se izmerila njena večnost.
Vreba nas u Ternerovim sutonima, u pogledu neke žene, u drevnom ritmu heksametra, u nekoj zori, u mesecu na horizontu ili iz metafore.
Izmiče nam, svakog trena. Rimljaninova izreka nestaje, noći izjedaju mramor
Dugo traganje
Bôr′hĕs
"Radoznalost je ubila mačku", sve više mislim da je moguće da ima, nažalost, neke simbolke u filozofskoj misli, neke bolne istine;
samo bih. rekao: moguće da će radoznalost ubiti mačku, ali pre bih rekao da će ispoljeno nepoverenje u mačiju iskrenost, uništiti mačiju ljubav.
Jer mačka je takva, ona ne zna za kompromise, ako je želite, ili vas prihvata takve kakvi ste ili ne. Nema lažne ljubavi, lažnog prijateljstva kod mačke, ili iz nekog interesa, kakvog god, ona se predaje takva kakva je i prihvata vas isto tako. I ne zahteva ništa dugo od vas, osim poverenja. Kada se to poverenje stavi pod sumnju ili iskrenost mačke posmatra pod lupom, onda ste je jako povredili i ( moguće nepovratno) izgubili.
Mačka vas može sačuvati od svakojakih pacova koji bi da vas unište ili od keretina koje bi da vas rastrgnu, ali ...
ako više volite kerove , onda sve ovo i ne treba da vas dotiče, ustvari kada malo bolje pogledam, uopšte i nije važno