Ipak se pucalo. Petarde svih kalibara razvaljivale su pomrčinu. Kojegde se pucalo i iz oružja. Nema, srećom, vesti da je bilo ko povređen.
Srpska, ili pravoslavna Nova godina se čekala po klubovima, kafanama, splavovima, ponegde i na ulici... Naravno, i u „kućnoj radinosti“. Kuvana rakija, pečenje, ... I pesme, svakako. Rodoljubive. Tvrdosrpske.
Ono malo prasadi što preživeše prethodnu Novu godinu, i nekolicinu slava pre i nakon toga, tek juče shvatiše da su pošteđeni samo privremeno i da su tempirani za ovu, drugu Novu godinu, srpsku.
Dobar deo učesnika ovih razveseljenih manifestacija to baš i ne shvata kao doček nekakve pravoslavne varijante Nove godine, već naprosto kao priliku za žurku, i za još jedan kratak iskorak iz onog permanentnog saznanja o ekonomskoj krizi. Tu su i oni drugi, koje obuzima jak osećaj pravosrpstva, i koji celoj stvari daju punoću.
U toj opštoj slavljeničkoj atmosferi pritajeno čuči i pitanje – Koliko god da je sve to jedno autentično srpsko slavlje, i naravno legitiman izbor, nije li ipak reč o nečemu što je poprilično anahrono u odnosu na ostali svet? Pa, i Kinezi imaju svoju Novu godinu - jedan je od odgovora koji se može čuti među ljudima koji o tome ponekad diskutuju - a što mi onda ne bismo imali svoju? Većina, manje-više rado, prihvata ovo praznovanje. No, u bekgraundu cele stvari ipak lebdi ta pomisao da se slavi nešto što možda i ne treba slaviti. Toga dana-noći se svaki put, onako tiho, provuče i pitanje kalendara, opravdanosti držanja za tu, „srpsku varijantu“ računanja vremena.
Na osnovu nekih komentara, koji potiču iz krugova SPC, reklo bi se da ima naznaka da će se pitanje kalendara uskoro razmatrati. Očigledno i dokazano odstupanje od astronomske realnosti, ako se to tako može nazvati, do sada je pokrivano institucionalnom tvrdokornošću crkve. Osim toga da postoji mogućnost da se razmatra o kalendaru, dozvoljivo je pomisliti kako je samim tim nagoveštena i mogućnost da bi SPC u budućnosti, u određenoj meri, možda mogla da izmeni, tj. inovira stavove i po nekim drugim pitanjima.
U svakom slučaju, kad je o „srpskom dočeku“ reč, ostaje ono da se radi o legitimnom izboru, bez obzira na dvostrukost računanja vremena. Tu je još nešto. Čak i da crkva prihvati novi kalendar, teško je verovati da bi se sa praznovanjem ovog datuma prestalo. Verovatnije je očekivati da bi se zadržala navika da se na taj dan i dalje proslavlja i da se u tome i dalje traži nekakvo obeležje „srpske svojstvenosti“.