Legla sam u krevet da spavam i odjednom me je obuzelo osećanje strahovitog straha da ću umreti. U snu, večeras. Budalasto jeste, ali prva stvar na koju sam pomislila kada sam ustala iz kreveta, skuvala još jedan čaj, zapalila cigaretu i sela pred ovaj beli papir bila je ta – da je danima centralna tema ovog bloga i šire, bio "govor mržnje".
Ja ne volim taj pojam, nazovimo ga kako hoćemo, nastao negde sedamdesetih godina prošlog veka u Americi. Iako je jasno preciziran, mada u različitim zemljama raznoliko shvatan i definisan - nikako da ga prihvatim. Govorim sasvim lično, naravno da mi je jasno na šta se odnosi, šta podrazumeva, a pogotovo o čemu smo pričali danima (uz slobodu govora). Ali imam odbojnost prema tom pojmu, jer mržnja je postojeće osećanje. Osim ako neko nije Gandi lično, koji je u nekom trenutku izjavio da već 40 godina nikoga i ništa ne mrzi.
Kroz istorijat pojma možemo doći do različitih zaključaka. Od toga da je mržnja potreba da se udaljimo od nekoga ili nečega što je za nas loše; preko toga da je mržnja vrsta bola ili želje za uništenjem nečega što ga izaziva. Mržnja je često dugoročno osećanje, pa neki stručnjaci smatraju da ona nije privremeno emotivno stanje, već izraz nekakvog trajnog stava određene osobe. Neretko se to odnosi i na mržnju prema sebi. Da li volimo sebe, onakve kakvi smo?
Ja nisam stručnjak, naročito ne za psihologiju i mržnju, ali moja iskustva sa njom su drugačija. Ako izuzmem pojmove koje mrzim kao što su bahatost, licemerje, nasilje, alavost, svirepost, prostakluk, laž…. da ne nabrajam, ima ih... ona je kod mene obično kratkotrajno osećanje, povezano za ljutnjom i potrebom da se ukloni izvor nekog mog nezadovoljstva ili razočarenja. Takoreći usko vezana sa ljubavlju. Tanka je linija između ljubavi i mržnje.
"Vreme koje nismo proveli u ljubavi, izgubljeno je vreme."
Neko je rekao. Ne sećam se ko, mrzi me da tražim. A nije ni bitno.
I odjednom mi se nameće potreba da izgovorim nekim ljudima sve reči suprotne "govoru mržnje", ili nasuprot mržnji kao takvoj, koje možda retko izgovaramo. Koje često podrazumevamo. Koje su, kao, nekako tu, koje tretiramo kao fraze, kao suvišni “govor ljubavi”. Višak. Kao slabost. Kao odraz nepotrebnog verbalnog sentimenta. U ovom času, to mi tako ne izgleda. Ali oni kojima bih to rekla, sada spavaju.
- Srećna sam što postojiš.
- Dobro si to uradio.
- Radujem ti se.
- Verujem ti.
- Potreban si mi.
- Hvala što veruješ u mene.
- Važan si mi.
- Posebna si osoba u mom životu.
- Užasne me pomisao da me ne voliš.
- Nedokazivo mnogo te cenim.
- Nedostaješ mi.
- Volim te.
I sva ta "opšta mesta" koja u mom životu nisu tako opšta. Eto, ispade ovaj tekst neplanirano, sam od sebe. Sad odjednom mislim da ću se ipak probuditi živa. Možda je to zato što mi nikakvo cmizdrenje u ovom trenutku više ne polazi za rukom. A možda je zato što sam zabeležila, za slučaj da ipak umrem. Ili da se probudim kao pokislo pseto koje ne može da izgovori ono šta oseća. Ma koliko obično zvučalo. Fali mi neka reč, ali znam da ide uz najviše na svetu. Ali nisu važne reči, važna je Osoba, pa onda ceo taj nalog dolazi iz srca.
"U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad ti?"
(M.Crnjanski)