Dan uoči atentata, 4. aprila 1968, Martin Luter King održao je čuveni govor u Memfisu, u saveznoj državi Tenesi, u znak podrške štrajku sanitarnih radnika. Štrajkači su nosili transparente sa natpisom: JA SAM ČOVEK!
Dana 21. januara 1993. godine, grupa pripadnika Vojske Republike Srpske legitimisala je osobe na trebinjskoj pijaci. Kada su otkrili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Srđan Aleksić je priskočio u pomoć Alenu, čija jedina "krivica" je bila sadržana u njegovom imenu. Tada su četvorica vojnika naočigled prolaznika i policajaca, umesto Alena, kundacima pušaka krvnički pretukli Srđana Aleksića. Sve se dešavalo blizu pijace i policijske stanice u Trebinju. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu i preminuo 27. januara 1993. godine. Srđanov otac Rade Aleksić u čitulji 26-godišnjem sinu napisao je: Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.
Juče je obeleženo devetnaest godina od tragiče smrti Srđana Aleksića. Nekoliko ulica u Bosni i Hercegovini i Srbiji nose ime Srđana Aleksića, čuvajući uspomenu na ovu, slobodno mogu reći, vertikalu srpstva. U Trebinju međunarodni plivački turnir nosi Srđanove ime, kao i sportski tereni, koje je izgradio proslavljeni košarkaški as Dejan Bodiroga.
Jučerašnji sportski dan ostaće upamćen i po obraćanju javnosti Zorana Raškovića, svedoka saradnika na sudjenju za ratne zločine u selu Ćuška kod Peći. Prema optužnici, 14. maja 1999. policija i paravojne formacije okupile su meštane Ćuške u tri kuće, poubijali ih automatskim oružjem i zapalili. Tom prilikom stradala su 44 albanska civila. Na optuženičkoj klupi se zbog toga nalazi 13 pripadnika paravojne formacije "Šakali", dok su dvojica još u bekstvu.
Svedočenje Zorana Raškovića za sudski proces, prema rečima tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića, predstavlja atomsku bombu, jer je detaljno govorio o ubistvima žena i dece, silovanjima i maltretiranjima koja su počinili pripadnici "Šakala" u selu Ćuška. Zoran Rašković zvani Serdar, uprkos neprestanim incidentima, prekidima, uvredama, psovkama i pretnjama, izrekao je tokom suočenja sa glavnooptuženim rečenicu, koja verno ilustruje dramu moderne Srbije: „Ako si ti patriota, onda je čast biti izdajnik".
U pismu upućenom sudu i javnosti Zoran Rašković detaljno opisuje kojim je pretnjama i pritiscima izložen. Onima koji mu prete poručuje da, iako ga ubiju, ne mogu da spreče da se sazna istina, jer je svoja svedočenja zabeležio.
Kaže da je bio spreman na pretnje bivših saboraca iz "Šakala" i da ih se ne boji, ali ga brinu neki drugi "centri moći".
- Posle mog svedočenja u ovoj sudnici, preneta mi je, od visokog funkcionera policije koji je zadužen, odgovoran i plaćen za moju zaštitu, sledeća "dobronamerna" poruka: "Da, i Albanci su vršili zločine, ali oni svoje svedoke likvidiraju, tako da ni ti ne očekuješ da te iko tapše po ramenu!" - navodi Rašković u svom pismu, a zatim nastavlja:
"Ako budem išao do kraja i u daljem toku suđenja otkrijem političku pozadinu tih ubistava, šta će onda biti? Tačno je da ja znam imena ljudi koji su punili Srbiju hladnjačama prepunim leševa civila i tačno je da isto tužilaštvo za mene kaže da sam hrabar i patriota. Ja znam da sam hrabar, ali nisam budala!!! Jer tužilaštvo se još nijednom osim usmene podrške, do danas nije postavilo prema meni zaštitnički u pravom smislu te reči. Na posletku, posle dva ročišta na kojima sam slušao kako tužiocu psuju majku i prete, nazivaju ga najpogrdnijim imenima, ja se od njih i ne nadam zaštiti!"
Na kraju, Zoran Rašković postavlja pitanje državi Srbiji da li je u stanju da se suoči sa zločinima koji su činjeni u njeno ime i da li može da mu pruži zaštitu.
I zaista, kada ćemo se izboriti za finale normalnosti, prosperiteta i ljudskosti, po ugledu na sutrašnje finale rukometa, vaterpola i tenisa?