Juce sam slagala ormar. Moram da priznam da to nije nesto sto bas cesto radim, vise sam sklona principu: otvori-izvuci sto ti treba-ostavi sto imas-zatvori.
Medjutim, kad sve vec ode predaleko, osmelim se na operaciju "zavedi reda u ormaru". Ipak, ono o cemu zelim da vam pisem nije koliko cesto slazete ormar vec sasvim nesto drugo. Naime, dok sam slagala komad po komad odece, kroz glavu su mi prolazile misli. Ma kakve misli, cele price. Svaki komad je imao neku svoju istoriju. Kad i gde sam to kupila, ili sam ga dobila, pa od koga sam dobila, kojim povodom i tako redom. Setim se prilika u kojima sam nesto nosila, i svega sto se tada desilo. Mojim licem razlivao se osmeh, tuga, neverica, sa svakim odevnim predmetom, novi izraz. Naisla sam cak na majiu za koju sam se pitala od kud ona meni, i da li je u opste moja. Mozda je sestrina ili snajkina. To je jedna crna H&M majica kratkih rukava, i nemam pojma od kud mi ona. Do duse, kad odem kod brata u Stokholm, zna mi se desiti da na rasprodajama kupim po neku majicicu tek zato sto mi se svidela i nije skupa, pa se eto desilo da se nasla i jedna od tih, koja je kupljena van sezone a onda je nisam nosila, pa sam zaboravila i da je imam. Retko se desava da kupim nesto tek da stoji u ormaru, ali takva klasicna kratka majica se mogla provuci u tu kategoriju "nek se nadje".
Naisla sam i na neke stvari koje ne zelim vise da nosim. To obicno slozim u jednu kesu i ostavim, pa ili dam nekoj prijateljici, ili poklonim u dobrotvorne svrhe. Uvek mi je zao da nesto bacim, sem ako nije staro i poderano.
Verujem da svako od nas ima neku majicu ili pantalone koje ne bi nikada skidao, i nosio bi ih po svim vremenskim uslovima. Proslo leto sam kupila jednu belu pamucnu haljinu, koju sam nosila kad god bih krenula na put, a to se bas cesto desavalo. Smejala sam se sama sebi kad bi pomislila da ce reci ljudi da nemam nista drugo da obucem sem te haljine. Ma nosila sam je i na posao, i u setnju po gradu, svuda. Tako i juce nadjoh letnje stvari medju debelim zimskim dzemperima. Smejala sam se sama sebi, ali sam ih ostavila u jednoj gomiliciu na polici. Ma nikad se ne zna, mozda sine sunce i bude zega i na ovih minus beskonacno.