AleXandar Lambros
Pojam „dve Srbije" mada u poslednje dve decenije aktuelizovan do granica apsurdnog, što su često, praksa pokazuje, prirodne granice za većinu socio-kulturološko-političkih pojava u Srba, zapravo je dosta stariji i datira, kao i gotovo sve ostalo, iz Srednjeg veka. Tragovi koncepta „dve Srbije" mogu se pronaći još u samim počecima srpske državne samostalnosti kada su njeni prvi vladari u svojim političkim manevrima, a okruženi pretećim silama i sa Istoka i sa Zapada, pokušavali da ostvare dobre odnose s obe političke strane sveta. Sedere duabus selis, koncept koji nije stran mnogim narodima, a posebno onim koji svaki rat započnu na pogrešnoj a završe na pobedničkoj strani, u Srba je sudbinski bio podvučen specifičnim geostrategijskim položajem. Drevno rimsko carstvo se, naime, raspuklo na pola po tektonsko civilizacijskoj liniji koja se, na nesreću, prostire po sred srpskih istorijskih zemalja.Ovo klackanje simboličan izraz dobilo je u dvostrukom krštavanju župana Nemanje, osnivača srpske srednjevekovne države i njene najznačajnije dinastije, a koji je kao dečak kršten po katoličkom a u zrelim godinama po pravoslavnom crkvenom ritualu. Naprslina koja se pomolila za vreme njegove vladavine a koja će vremenom evoluirati u šizofreni bipolarni rascep, produbila se već za vremena njegovih sinova. Srednji Stefan, kraljevsku krunu i titulu dobiće iz papskog Rima dok će najmlađi Rastko, crkvenu samostalnost izdejstvovati od pravoslavnog vaseljenskog patrijarha u Vizantiji.
Potpunoj zabuni doprineće potonji vladar knez Lazar koji je konceptu dve Srbije dodao doslovno kosmičku dimenziju - pored zemaljske, s doduše nikad ustanovljenim granicama, prilikom pokušaja ostvarenja sumanute ideje kolektivnog samoubistva pri neveselim političkim prilikama, uveo je i pojam nebeske Srbije koju naseljavaju duše najvernijih sinova i kćeri srbskih dok one u pogledu roboljublja nešto kolebljivije istrajavaju na zemaljskim danima u zemaljskog Srbiji ma i po cenu teškog prokletstva Lazara i njegovih vitezova.
Ovde se srećemo s prvim i, moguće, najznačajnijim od brojnih paradoksa srpskog društvoslovlja - reč je o posebnoj vrsti autohtone demagogije za koju postoje brojni domaći izrazi kao što su palamuđevina, mrsomuđevina, prodaja muda za bubrege i slično. U kontekstu dve Srbije, potrebno je naglasiti, reč je o pojavi gde idejni zastupnici nebeske Srbije u nju šalju pristalice zemaljske dok oni istovremeno zemaljsku pustoše do mere nezamislivog i neverovatnog.
U vekovima turske okupacije ideja dve Srbije latentno je tinjala pod istorijskom okolnošću da su se srpske zemlje ponovo našle na granici dva carstva - Otomanskog i Austro-Ugarskog, kao i ideje spasonosne islamizacije nasuprot ideji upornog otpora.
Koncept dve Srbije punom snagom aktuelizovan je odmah po obnavljanju samostalnosti srpske države. U ovoj činjenici mnogi istraživači prepoznaju, ne teret neblagonaklonih istorijskih i geostrateških okolnosti, već osobenu i izuzetno žilavu nacionalnu osobinu - tvrdoglavost s elementima inaćenja koja se ispoljava u potrebi za kontriranjem, suprostavljanjem, pametovanjem i, iznad svega, strastvenim svađanjem.Ideja dvostruke državnosti, zemaljske i nebeske, čiju smo moguću istorijsku pozadinu ovde ukratko izneli, jedinstveno je srpska i nije zabeležena ni kod jednog drugog naroda, s izuzetkom možda jevrejskog koji poznaje koncept Nebeskog Jerusalima ali koji je na snazi i aktuelnosti izgubio po stvaranju jevrejske države sa zemaljskim Jerusalimom kao njenom prestonicom. Slično tome ideja nebeske Srbije jača proporcionalno smanjivanju teritorija zemaljske.
Praktično ne postoji oblast nacionalnog života oko koje je postignut minimum neophodnog konsenzusa. Od krupnih državnih pitanja do sitnih svakodnevnih i naizgled bezazlenih stvari poput sporta i muzike, najmanje što možete da očekujete jesu dve žestoko suprostavljanje strane i u okviru njih barem još nekoliko podjednakom žestinom suprostavljenih frakcija.
Primera je pregršt. Od toga da je kao kraljevina imala dve dinastije i, razume se, pristalice obe, do četnika i partizana koji su se, na zadovoljstvo okupatora, a i po kojeg saveznika, nemilosrdno međusobno tamanili u vihoru svetskog rata. Potrebno je napomenuti da ni posle više od šest decenija po okončanju rata sukob između četnika i partizana nije završen uprkos činjenici da je većina njegovih vinovnika pomrla davnih dana. To kao ilustracija toga koliko žestoko a i koliko uporno dugo dve Srbije mogu biti međusobno nepomirljivo suprostavljene.
Uprkos dubokoj ukorenjenosti ovog jedinstvenog fenomena svojevrsne raspolućenosti nacije na dve nepomirljive strane, pojam dve Srbije danas obogaćen je novim simboličkim značenjima i relativno je novijeg datuma. Najgrublje rečeno pristalice prve vuku ka Istoku, dok pristalice druge vuku ka Zapadu. U ovome se lako da prepoznati kobna posledica posebnosti geografskog položaja na liniji tektonske raspukline negdašnjeg Rimskog carstva na dva dela. Pripadnici prve Srbije pogleduju u pravcu pravoslavne Rusije kao svemoćnog mitskog zaštitinika takozvanih tradicionalnih vrednosti sa sve njenim despotsko autoritativnim metodama koje neupitnu prednost daju kolektivitetu naspram individualizma dok su oči druge Srbije uprte u pravcu EU i njenoj favorizaciji ličnih sloboda i demokratskih metoda.
Podela se dalje proteže na gradsku i seljačku, iliti urbanu i džibersku Srbiju, naprednu i nazadnu, liberalnu i konzervativnu, sekularnu i teokratsku, pismenu i polupismenu, racionalnu i mitomansku, latiničnu i ćiriličnu .... i, na vrlo simboličnoj ravni, na poklonike Exita ili Guče.
Obe Srbije imaju svoje fundamentalističke vizije. Prva Srbiju zamišlja kao srednjevekovnu feudalno poljoprivrednu zajednicu pravoslavnih podanika s granicama iz 1346. plus teritorijalna proširenja na račun negdašnje Austro-Ugarske, s Dušanovim zakonikom kao vrhovnim zakonodavnim aktom i Sinodom SPC kao svojevrsnim predstavničkim telom nalik drevnim senatima a čija bi uloga bila isključivo savetodavna u onim sudbonosnim prilikama kad bi srbski car bio u situaciji da donosi važnu političku odluku. Zvanični jezik bio bi crkvenoslovenski a svojevrsno Ministarstvo protiv poroka, nalik onom iz Saudijske Arabije, budno bi pratilo da kakva nepodopština, mahom seksualna, na zemlju ne navuče pošast u vidu najezde skakavaca ili povratka Turaka. Vrhovna vojna komanda - „Svebor" - naoružana primercima naoružanja pažljivo prekopiranih s ranih radova Paje Jovanovića pod združenim srbsko-ruskim zapovedništvom budno bi držala borbenu liniju pravoslavlja u pravcu katoličkog Zapada uz neprestano bdenije izabranih hilandarskih pojaca kao drugom linijom odbrane. Redovnom zvonjavom sa svih pravoslavnih hramova širom Carstva ubijale bi se patogene bakterije, virusi i bacili čime bi se, uz svakodnevno čitanje žitija svetitelja srbskih održavalo zdravlje nacije. Umesto truležnih zapadnjačkih modnih časopisa štampali bi se reprinti fresaka sa zidova manastira raške, srpsko-vizantijske i moravske stilske grupe. Bila bi to zemlja modnog diktata u kome bi žene bile u obavezi da što je moguće više nalikuju Madam Piano iz spota „Što li mi te nema" ili Katarini Gojković u „Kosovskom boju" a muškarci Žarku Lauševiću u istoimenom filmu. Nauka bi bila ukinuta sem u slučaju pokušaja kloniranja cara Dušana na osnovu DNK izolovanog iz njegovih zemnih ostataka pohranjenih u beogradskoj crkvi Svetog Marka. Druga Srbiju vidi u istorijskim granicama Smederevskog sandžaka (poznatijeg kao Beogradski pašaluk) iz 1804. godine sa kantonima kao konfederalnim jedinicama u granicama negdašnjih nahija i s administrativnim uređenjem koje čini kombinaciju rešenja Singapura i Monaka. Sa najmanje 14 zvaničnih jezika od kojih su barem 11 nepostojeći, Velikim ratnim ostrvom kao novim poslovnim centrom jugoistočne Evrope, načičkanim njujorškim oblakoderima, legalizovanom prostitucijom, lakim drogama i gej brakovima, sa poljoprivrednim delom stanovništva u emigraciji i urbanim zaposlenim u bankarsko finansijskom sektoru u glavnim gradovima kantona. Ostatak kulturnog nasleđa kao i nacionalne istorije velikodušno bi bili poklonjeni okolnim novostvorenim državama i nacijama, kao na velikoj američkoj garažnoj rasprodaji, ko šta voli i kome šta treba, dok bi nova Srbija krenula od nule pošto bi prethodno preuzela istorijsku odgovornost za globalno otopljavanje, ozonske rupe, genocid nad latinoameričkim Indijancima, nestanak više biljnih i životinjskih vrsta, bliskoistočnu krizu, oba svetska rata i preranu smrt Ejmi Vajnhaus. Kao članica EU, UN, Nato-a i ostalih svetskih političkih, vojnih i finansijskih tela, vodila bi aktivnu samostalnu politiku po uputstvima Vašingtona i Brisela i obavezno u neinteresu Rusije i Kine. Između ove dve polarizovane, fundamentalističke vizije Srbije nalazi se široki spektar kombinacija elemenata iz obe. Pogrešno bi bilo ovu vrstu eklektičara odrediti pojmom Treća Srbija pošto elementi jedne od dve pretegnu na način koji kategorizaciju čine očiglednom i lakom.Međutim, Treća Srbija kao pojam postoji iako je čini mali broj ljudi usled čega ima zanemarljiv društveni ili politički značaj pa se kao nereferentna u javnom diskursu najčešće i ne pominje.
Nju čine ljudi koju Srbiju vide onde gde ona zaista i jeste. Naime, u kurcu. A kao jedinu zaista realnu perspektivu vide konačni kolektivni odlazak u pičku lepu.