U RALJAMA KRVI I MEDA

Film Angeline Jolie između eksploatacije rata i egzotike prostora

Gost autor: Đorđe Krajišnik

Predfilmske radnje i spin aktivnosti

Rediteljski prvijenac holivudske dive Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda", od samog početka - praktično i prije prvog kadra - prati niz kontraverzi. Naime, prve neugodnosti Joliejeva je doživjela već prilikom obilaženja i traženja lokacija za snimanje svog filma u BiH. Tada su, saznavši površno određene sekvence scenarija, žene iz udruženja „Žena žrtava rata", na čelu sa svojom predsjednicom Bakirom Hasečić, podigle ozbiljnu halabuku oko onoga što bi film trebao prikazati, te pod krinkom zaštite žrtava rata i sprječavanja da se izjednače, ili spoje u ljubavnoj vezi „žrtva i njen dželat" , izdejstvovale kod tadašnjeg ministra za kulturu u Vladi Kantona Sarajevo Gavrila Grahovca zabranu snimanja filma na području Kantona. U potekstu cijele priče stajala je stara teza o nemogućnosti da se jedna čestita Bošnjakinja (u ovom slučaju žrtva) zaljubi u etnički i vjerski Drugog Srbina (u ovom slučaju dželata). No, polemika o tome da li treba dozvoliti da se film snima ili ne na području KS ni ukoliko nije uzdrmala i spriječila Jolijevu. Ona je odlučila da sa žrtvama malo prodiskutuje, umiri ih, a onda shvativši sa čime se susreće odlučila transponovati Sarajevo u Mađarsku i tu u miru, daleko od bh. antagonizama, nastaviti rad na svom filmu. Na toj se tačci od prilike završava prva faza prisutnosti filma „U zemlji krvi i meda" u bh. javnom prostoru.

Međutim, da se pričao o ovom filmu nametne kao jedna od najvažnijih tema u bh. javnosti, te dobije nesluđen publicitet i pobudi pažnju raznih teoretičara antisrpstva i zavjere protiv Srba, (a opet prije nego je iko imao uvid u scenarij filma, te prije nego ga je iko i pogledao), pobrinuli su se, uz svesrdnu spin pomoć kolega s one strane Drine, mediji iz RS-a. Saznavši da obrađuje temu rata u BiH, za film su se odmah zainteresovali svekoliko branioci srpstva - boračka udruženja i sve intelektualne gromade uposlene u ispravljanju krive slike koja se plasira svijetu o nebeskom narodu - otkrivši u njemu ozbiljna zastranjivanja i negativna prikazivanja srpske uloge u ratu u BiH. A kada je detektovano antisrpsko djelovanje krenulo se sa orkestriranom paljbom po filmu kao ključnom problemu savremenog srpstva, te kao jednom od najvećih krivaca što je slika o srpskoj ulozi u ratovima devedestih negativno prikazana.

Ova dva slučaja nam jasno ilustruju obrtanje perspektiva, na način svojstven za BiH, u kojima se nužno dešava da se ono što Sarajevo napad brani u Banjaluci, a zatim ono što se brani u Sarajevu napada u Banjaluci. Pri tome se u oba slučaja prešućuju neke temeljne istine, te se cijela priča koristi za bildanja tiraža tajkuniziranih bh. medijskih prvaka oličenih u Nezavisnim novinama, s jedne i Dnevnom avazu s druge strane, a sve pod krinkom zaštite tobožnjih nacionalnih interesa naroda, žrtava i nacije.

Opšta mjesta i zanemarivanje konteksta rata

Što se pak samog filma tiče, čiju smo gala premijeru u utorak večer u Sarajevu ispratili, može se reći da je po srijedi jedna tipična holivudska interpretacije rata, sa good and bad guys-ima, te crno-bijelom perspektivom posmatranja ratnog sukoba, u kojoj se kao centralni motivom obrađuje jedna tipična „zabranjena" love story, koja, što je ipak iznimka, završava tragično. Međutim, sam film pati od mnoštva opštih mjesta i nedoslijednosti u percepiranju rata na prostoru BiH.

Na samom početku Jolieva nas u tragediju devedestih godina uvodi samo jednim velikim praskom bombe, koja narušava idiličnu atmosveru zajedničkog života bh. naroda. Potom, bez jasnog kontekstualiziranja stvari, prikazuje scenu odvajanja žena i muškaraca, zatim strijeljanje muškaraca i odvođenje žena u logor. Nakon tih početnih scena nasilja sva priča filma se usresređuje na relaciju srpski vojnici i muslimanske žene, gdje gledamo scene silovanja, zalostavljanja, mučenja i uzimanje žena kao živog štita. Unutar tog ratnog haosa razvija se ljubav između Ajle, koja je slikarka, i Danijela, koji je sin glavnog srpskog oficira. Ljubav po svemu obična, sem po tome što je etnički zabranjena. Ipak, kao takva, otvara sukob između Danijela i njegovih saboraca, te sukob na relaciji sina oficira i oca generala koji zabludjelog sina upozorava da krv djevojke u koju se zaljubio nije dobra. Taj pritisak, od strane okruženja, doprinosi da i sam Danijel, koji inače predstavlja sve ono što je suprotnost barbarstvu srpskih vojnika, kako film odmiče postaje sumnjičav te jednom prilikom i sam Ajli u bjesu kaže: Što se bar nisi rodila kao Srpkinja! Ipak, to ga sve do pred sam kraj filma neće pokolebati u nastojanju da svoju ljubav sačuva od nasrtaja pobješnjelih i ženskog mesa željnih vojnika i oficira.

Iako se mora uzeti u obzir da film pokušava ispričati priču o tragediji (kako Jolieva tvrdi 50. 000) silovnih bošnjačkih žena, ima se dojam da sem Srba i Muslimanskih žena, uz iznimku par scena napada pojedinaca improvizovanim bombama, te nekakvog ilegalnog štaba u mračnom podrumu koji bi trebao da predsatavlja AR BiH, u ratu ne postoji niko drugi. Tačnije, nema ni riječi o vojnim sukobima, niti se bilo gdje navodi da postoje neke druge oružane snage sem srpskih, koje su, kako se može shvatiti, okupirale cijeli prostor koji film prikazuje, te svu svoju energiju usmjerili na ispijanja alkohola i orgijanja. Takođe, sam prostor koji film obrađuje ostaje prilično nejasan, na trenutka se čini da je riječ o Sarajevu, na trenutak da je to neka mali bosanski gradić, koji je opet, na moment blizu, a na moment daleko od Sarajeva.

Film se završava tako što Ajla odaje, nekoj vrsti gerilske Armije Republike BiH, kordinate gdje je poslije borbe smještena Danijelova jedinica, ali ne bježi sa svojima, već se vraća Danijelu, u srce srpskih položaja. Danijel preživljava napad, shvata da ga je Ajla izdala, odlazi u štab gdje je smještena Ajla i ubija je hicem iz pištolja. Shvativši šta je uradio Danijel pada u očajanje, izlazi na ulicu i kreće se prema položaju snaga UN-a, pred njima pada na koljena i predaje se u bolnom grču ponavljajući rečenicu: Uhapsite me, ja sam ratni kriminalac.

Sve u svemu, riječ je o jednom prilično nedoslijednom i nedorečenom filmu, koji nam nije prikazao, ni ponudio ništa novo, tačnije nije nam dokazao da se priroda rata u bh. na pravi način i tretirala i razumjela. Već se operisalo sa poluinformacijama i poluistinama koje prilično aljkavo slikaju našu bolnu prošlost, te nikako ne doprinose njenom boljem poimanju i prihvatanju. Stoga, jedino što ovaj film, iz ugla recepijenta sa Zapada, može činiti specifičnim jeste egzotika ratnog i postratnog bosanskohercegovačkog prostora, kao prostora mržnje i za civilizirani svijet s one strane oceana prostor nepojmljivog barbarstva, koje se samo na filmu i može vidjeti, a eto, ipak, tamo negdje zaista i postoji.

Tržišna ekspolatacija rata

U konačnici, film Anegline Jolie ni na jedan način ne doprinosi katarzi ovog društva, niti radi na pomirenju danas, naizgled, nepomirljivih međuetničkih trvenja u BiH. On jedino igra po pravilima globalnog neoliberalnog tržišta, eksploatišući i prodajući kao profitabilnu robu nesreću naroda uvučenih, zarad istog tog tržišta, u krvave ratove i agoniju tranzicije i postranzicije. Jer, danas je to film o Bosni, sutra o Avganistanu, prekosutra u Libiji i sve tako tragom kapitalistikčih jahača apokalipse.

Stoga se sva naša tragedija i ogleda u tome što nas i dalje zaokupljuju priče raznih bjelosvjetskih dobronamjernih profitera, te što se iste koriste za nova potpirivanja međunacionalnih netrpeljivosti i zamajavanje obespravljenih naroda i građana po sistemu hljeba i igara; samo što je hjeba danas sve manje. Što se pak Angeline Jolie tiče, ona je BiH mnogo više pomogla kao ambasador UN-a gradeći objekte za stare i iznemogle. Ovako, samo nam je dokazala da ipak, uz veliku želju, nije na najbolji način odgovorila težini zadatka koji je pred sebe postavila.

Autor je novinar na BL!N portalu