Sve dok moj otac u 84. godini nije odlučio da se oženi, baš i nisam nešto razmišljala zašto se sve ljudi odlučuju na bračnu zajednicu. Valjda sam podrazumevala ono, voliš nekog toliko, da ne možeš bez njega. Dakle, emocije i teška privlačnost. Pa tek ako stvar krene naopako, onda se uključuje racio, odnosno razumna objašnjavanja sebi i okolini, zašto je bračna zajednica pukla i više ne valja.
Možda ne treba zanemariti ni onaj kliše, da ako u razloge emotivne prirode petljaš i racionalne, zdravorazumske, onda je to kalkulisanje. A jedan od ključnih ljubavnih stereotipa kaže da kalkulisanje nije u redu. To što posle mogu da izleću žabe i kokodili, nema veze. Kalkulacija ima negativnu konotaciju, pa bog. Čak i onaj ko je radi, gleda to da obavi u tišini introspekcije, a ako se zezne i lane, gleda da kalkulisanje zabašuri, jer stereotip kaže da ko kalkuliše ne voli dovoljno, da u ljubavi nema mesta računu. To što računanje već prvog meseca zajedničkog života pokazuje svoje dosadno lice, nema veze. Važan je ulazak.
Moj ćale je stvar obrnuo. Krenuo je od racionalnih razloga zašto treba da se ženi. Sve je stavio na papir, izvagao. Nije zanemario ni sentencu „i u dobru i u zlu". Pod dobrim je video svoje solidno životno okruženje i materijalno stanje, vitalnost, radoznalost, druželjubivost, pod „zlim" ono što ga neumitno čeka, nemoć. Pa je „u dobru i u zlu" video kao „ja tebi, ti meni".
Pre nego što je krenuo da „traži ženu" i stigao u fazu da ga porodično zezamo da je kao onaj deda u Felinijevom filmu Amarkord, što se popeo na drvo i drao da ‘oće ženu, razmotrio je i isprobao plaćene družbenice i domaćice s fiksnim radnim vremenom, ali i staračke domove, s tezom da treba da bude među „sličnima". Nije ga mrzelo ni da ih obiđe, razgovara sa socijalnim radnicima o uslovima. Jedna socijalna radnica me je zvala i rekla da u karijeri nije imala tako simpatičnog klijenta, koji sve sam hoće da obavi, te da to obično radi rodbina kad su starci nemoćni i ne znaju za sebe. I tako, od staračkih domova je udustao jer su „depresivni", a sa socijalnom radnicom je ostao prijatelj, ne bi me čudilo i da ju je zaprosio.
Zapravo, moj ćale je kad su ga stigle godine, ozbiljno razmišljao šta će sa svojim životom. Mene, ćerku jedinicu i unuke, komada dva, je u startu odbacio kao opciju onih koji će se brinuti o njemu kada bude nemoćan „jer imamo svoje živote", „jer ne podnosi da bude na teretu", „jer neće da ga pamtimo po tome što smo morali da se žrtvujemo" i slično.
Tako je došao do onog „i u dobru i u zlu". Treba mu žena. Neka kojoj treba on. Kada mi je prvi put nabrajao šta sve očekuje od žene, ja sam rekla „tebi ne treba žena nego servis". Onda je rekao da ne etiketiram, jer svi smo mi „nekakav servis nekome". Ok. Zatim je ubacio i problem usamljenosti. U njegovim godinama, prijatelji su otišli „bogu na istinu", kako reče. Priču o usamljenosti je pokrenuo kada je s unukom išao da kupi nov televizor. Izabrao je najveći.
„Deda, šta će ti toliki televizor", pitao ga je unuk.
„Zato što je televizor sada moj najbolji prijatelj", rekao je, „pa onda da uzmem najveći".
Nije pomoglo ni što smo se razvili u strelce i organizovali tako da što ćešće dolazimo kod njega u goste, ja, moj sin i moja kćerka. Gluvoća je doprinela osećanju usamljenosti i izolovanosti (aparati pomažu, ali nisu svemogući). Zapravo, dugo nismo ni primećivali koliko je zaista gluv, jer je, kad nas ne čuje, konverzaciju nepogrešivo nastavljao, bazirao, na intuiciji. Jednom nam je rekao kako je sam shvatio da je gluv kao top, jer je to odbijao da prizna i sam sebi.
„Išao sam ulicom i pomislio, kako je tehnologija napredovala, kako autobusi više ne tandrču kao nekad, a onda sam shvatio da su to oni isti GSP autobusi, samo ih ja više ne čujem".
Ženu je tražio tri godine. Raspitivao se u selu gde mu je vikendica, tražio kontakte preko prijatelja, komšija i rodbine, čitao oglase, učlanio se u Fortunu. U početku nismo ga ozbiljno shvatali, mislili smo da se zabavlja, jer nam je prepričavao anegdotske situacije u koje je upadao. „Bolje to, nego da samo priča o bolnicama i lekovima ko druge dede, nije mu dosadno", govorila je moja kćerka. Moj sin je na sto načina pokušavao da „osamostali dedu" , učeći ga da kuva, bori se sa mašinama za sudove i veš, jer je mislio da je tu ključ problema. Njegova teza je bila da deda to treba da nauči, bez obzira što plaćene domaćice obavljaju posao, jer će se tako osećati manje zavistan od pomoći drugih. Zapravo, sin ga je učio da kuva jer je deda intimno smatrao da je to „ženski posao", pa da mu „razbije predrasudu".
„Nije bre deda, sad su glavni muškarci koji umeju da kuvaju", govorio je unuk, od koga je moj otac jedino prihvatao kulinarske savete. Međutim, uprkos trudu i uloženom vremenu, te našem divljenju šta su to njih dvojica fino spremili, mom ćaletu je to bilo bezveze.
„Neću bre u devedesetoj da vreme provodim pored šporeta. Ako oćete klopu, vodim vas u kafanu", na kraju nas je oduvao. Ustvari, na opciju plaćenih domaćica smo ga nagovorili, jer je po smrti moje majke krenuo da se hrani po kafanama. Varijana „dođi svaki dan kod mene na ručak" mu se nije dopadala ni pod razno, jer je strogo vodio računa da nam ne bude dosadan, ili na teretu.
„Jel se sećaš kad je tvoj sin imao 12 godina i kad sam mu dao da rasklapa auto, kopa po motoru i kada sam ga učio da vozi na livadi, a ti šizela da je to opasno", jednom me je podsetio. „E, pa znaš, ja sam to radio zbog sebe. Nisam hteo da me unuk obilazi jer sam mu deda, po dužnosti, nego zato što mu je interesantno sa mnom."
Bilo kako bilo, za tri godine traženja, izbor za ženu sveo je na 17 „kandidatkinja". Svaka je imala dosije, zapisan intervju i profil. Najinteresantnije smo morali i da upoznajemo.
„Sve su to kriminalke", grmeo je moj advokat. „Pojma nemaš šta se sve dešava sa starcima kad se tako ožene i prepuste na milost i nemilost", plašile su me drugarice lekarke, koje su se nagledale jezivih slučajeva.
„Nije deda glup", tvrdila su moja deca.
Ja sam, s druge strane, bila zapanjena, koliko žena, koje je život gurnuo u ekonomski i emotivni bezizlaz, vapi da se na bilo koji način udomi i osigura, i koliko njih ne bira sredstva.
„Kaži ti tim tvojima što ti pune glavu da ja nisam budala", govorio je moj otac i nastavio po svom.
Posle dugo biranja, izabrao je M. Prvo joj je plaćao da mu bude domaćica na šest sati dnevno. Pa joj je onda plaćao da bude domaćica 24 sata dnevno. Pa je upoznao njenu rodbinu, prijatelje, putovao s njom. Pa je pitao za mišljenje dve komšinice s kojima se družila moja pokojna mama, ali i sve druge koji su mu dolazili u kuću. A onda ju je odveo „pred oltar". Čak je i zbijao šale zašto ne može da je „prenese preko praga", aludirajući na njenih desetak kilograma viška i kupujući simpatije mladine rodbine.
„U S sam se pomalo zaljubio", priznao je unuku u okviru „muških razgovora", ali „ona ne bi umela ni htela da se brine o meni kao M kad za to dodje vreme."
A da je posle nekog vremena prevazišao fazu kalkulisanja, kao i nevesta, videla sam po ophodjenju, jer ona njega zove „lolo moj", a on nju „mila moja".
„Nemaš pojma koliko je starih ljudi u fazonu zaljubljivanja", rekla mi je prijateljica doktorka, koja se i sama iznenadila rezultatima kada je radila neko istrazivanje o seksualnoj aktivnosti starih i emotivnoj ispunjenosti.
Prvu godinu svi smo malo podozrivo gledali M. „Moraš da kontrolišeš situaciju", huškali su me advokat i drugarice lekari. A meni je bilo odbojno da glumim kontrolora, uostalom, svako ima pravo na svoj izbor, pa tako i moj ćale i njegova M.
„Ona je dobra žena, koja je imala težak život, sad ima mir i sigurnost", nije ni otac dao na M.
Sada, skoro tri godine kasnije, svi smo se svikli na njih dvoje. A nije im bilo lako. Nisu imali ništa od onoga što nevidljivo vezuje bračne parove- zajedničku decu, zajedničku prošlost, zajedničke prijatelje, čak ni zajednički nameštaj i kredite.
Šta je M očekivala od tog braka? Koliko sam shvatila njena projekcija je bila da ima muža, da ima socijalnu sigurnost koja uključuje svašta nešto, da ima s kim da se druži i o kome da brine. Njena projekcija je isključila seks, za koji se moj ćale naprasno zainteresovao, a ona zaključila da je to „neprimereno" u njegovim godinama i navukla gnev celog muškog roda.
„I, jel mu dala", pita čak i moj bivši muž, naravno na strani svog bivšeg tasta. „Nemam pojma, idu kod bračnog terapeuta", i to im se oboma jako sviđa, kažem.
Nedavno sam, slučajno, otkrila, a pre stvarno nisam znala da RQ, pored drugih značenja za koja sam znala, znači i „reputacioni kvocijent". Pa se tako, na primer, prema RQ istražuje koja je firma najbolja. Na primer, prema merenju RQ (finansije, vođstvo, vizija, proizvodi, servis, usluge...) Epl je ove godine kompanija broj 1 u SAD, na drugom mestu je Gugl (Epl je prošle godine prema RQ bio na petom mestu).
Da li je moguće i ispravno i ljudima meriti RQ? Ili se samo mere IQ i EQ? Da li bi merenje „reputacionog kvocijenta" bilo neprimereno? Moj ćale je fakat merio RQ i EQ svojim „kandidatkinjama", a nije se ni ustručavao da svoj stav brani istraživanjima o dogovorenim brakovima koja kažu da su stabilniji od brakova iz ljubavi i tako navodi vodu na svoj mlin.
Ps. Ovaj blog sam napisala inspirisana megatrolom kod Krkara u kojem sam učestovala, a koji je započeo Krkarovom opaskom o vožnji automobila njegovog ćaleta. Kako smo od vožnje auto došli do seksualne vožnje znaju oni koji su pratili trol
Ps2. Priča „tražim ženu" imala je mnogo duhovitih detalja, koje je moja kćerka iskoristila za filmski scenario „Benksijev manifest" u kome jedan od likova ima mnogo osobina njenog dede.