KAD je Lenjingrad bio pod opsadom, radile su škole i pozorišta. A u Srbiji je bilo dovoljno da padne sneg pa da zatvorimo škole i kulturne institucije. Zar je zatvaranje škola najbolji način da se uštedi struja? To šalje poruku da nam je škola potrošnja, teret, a ne ulaganje. I ako ne mogu svi da dođu na časove, moraju nastavnici da okupe bar one koji su blizu, da se druže, da drže časove makar ujutru... Moramo da pokažemo da nam je obrazovanje važno.

Ovako Vigor Majić, direktor Istraživačke stanice "Petnica", koja je nedavno odlikovana Sretenjskim ordenom, započinje za "Novosti" priču o obrazovnom sistemu, nauci, odlasku mladih iz zemlje i problemima koji muče "petničane". Kroz naučni "poligon", na čijem je čelu, u protekle tri decenije prošlo je 50.000 đaka, od koji su mnogi danas naučnici, profesori univerziteta, a, kako kaže, nada se da su svi uspešni i srećni ljudi.

PROFESORSKE SUJETE * Koče li sujete mnogo toga u obrazovanju?
- Akademska sujeta je najgora sujeta. Samo su akademska zvanja doživotna u ovoj zemlji. Ako ste neuspešni u poslu, dobićete otkaz, ako ste neuspešni u politici, izgubićete na izborima. Samo na univerzitetu ne gubite ništa. I zato postoje otpori da se promene programi i udžbenici. A san većine srpskih političara je da postanu profesori univerziteta, jer su tu "osigurani".

* Privremeno zatvaranje škola možda je samo gest kojim država pokazuje da li mari o obrazovanju generacija koje stasavaju.

- Naš obrazovni sistem pati od mnogo čega. Recimo, od zastarelosti programa. Kada se pojavi neka nova tehnologija ili ideja, treba sačekati četiri-pet godina da to počne da se predaje na univerzitetu, pa još tri do četiri da se stavi u nastavni program, a onda bar još dve dok izdavači ne nađu autora koji će to da ubaci u udžbenik... I tako, eto, mobilni telefon se još ne pominje u nastavi, a ima ga svako dete. Za školski sistem on još nije izmišljen. I fiksni telefon je čekao dve decenije da stigne u udžbenike.

* Znači li to da smo lenji ili, jednostavno, ne umemo bolje?

- Imamo komplikovan i previše centralizovan sistem, nastavnici neće i ne mogu ništa da rade na svoju ruku jer rizikuju da budu kažnjeni.

* Da li bi đaci izlazili iz klupa sa boljim obrazovanjem kada bi nastavnici pokazali više inicijative?

- U većini zemalja EU nastavnici imaju mnogo slobode. Država im je dala male programe, a oni biraju da li će koristiti udžbenike, drugu literaturu, koje teme će obraditi... Pojavi se, recimo, epidemija pričjeg gripa i eto divne prigode da se razgovara o infekcijama, zdravlju, higijeni ili da se priča o klimi kada padne ovoliki sneg. Deca će to da upiju i shvate kada je aktuelno i zanimljivo. To je mnogo efikasniji način rada nego kada se drže krutih planova. A iste stvari iz različitih predmeta uče nesinhronizovano, u različitim razredima... Nastavnici moraju da se drže istog kalendara i programa na vrhu Stare planine i u centru Beograda, a biologija, geografija ili istorija mogle bi da se rade veoma različito, da se prilagode deci.

* Možda i zbog toga mnoga deca ne vole školu.

- Deca samo čekaju da im ocena bude zaključena, pa da bace knjige, pocepaju ih, da se što pre otarase tog tereta. Umesto da ih učinimo radoznalom, da žele ceo život da čitaju i proširuju znanja, mi stvaramo generacije koje simpatišu jedan, dva predmeta, ostale otvoreno ne vole, a nekih se i plaše. Beže od znanja za koja mnogo kasnije shvate da su im ipak potrebna.

* Poslednjih godina neki programi su reformisani, sprema se i strategija obrazovanja. Hoće li to pomoći?

- Nemamo jasne stavove o nastavnim programima, o lobijima u obrazovanju, odlasku talentovanih i povratku uspešnih..., strategiju, nemamo politiku obrazovanja, niti energiju da istrajemo. Kad god se promeni sastav ministarstva, promene se i prioriteti. Mnoge stvari počinju iz početka. Nastavne programe nismo ozbiljno menjali nikad, otkad postoje, valjda sto godina. Promene su uglavnom kozmetičke. Ako hoćete da menjate, sukobljavate se sa raznim interesnim grupama.

NE SMEMO RASIPATI NOVAC * Po izdvajanjima za nauku na začelju smo u Evropi, a po "odlivu mozgova" prednjačimo. Treba li to da nam bude alarm?
- Siromašni smo i ne možemo da imamo sve fakultete, da izučavamo sve oblasti. Moramo da se kao mala zemlja fokusiramo na određene oblasti. Ne smemo da rasipamo novac na sve strane, već da počnemo da finansiramo one koji zaista dobro rade. Nije merilo koliko se daje, već koliko se dobro radi. Teorijski, državni budžet za nauku može da bude nula, ali da imamo dobre projekte koje će finansirati EU.

* Koji lobiji su najuticajniji?

- Glavni je akademski lobi sačinjen od starijih profesora univerziteta, koji smatraju da đački udžbenici moraju da izgledaju kao malo redukovani univerzitetski udžbenici. Misle da deca moraju baš sve da uče i oni su glavna prepreka da se programi svedu na ono što je važno. Tu su i sindikalni otpori, jer ako hoćete da redukujete program matematike i smanjite fond časova, odmah se kalkuliše koliko će ljudi zbog toga da ostane bez posla. Onda je državi i političarima lakše da naprave prećutni kompromis i odlažu stvari.

* Snose li đaci najveće posledice?

- Opteretili smo dečje glave ogromnom količinom izraza, brojeva, godina, definicija... A onda odu na ozbiljno međunarodno PISA testiranje i podbace u odnosu na evropske vršnjake. Jer tamo nepotrebne informacije nikoga ne interesuju. Mnogo znanja je potrebno da se upravlja mobilnim telefonom, koristi "Fejsbuk" ili "Tviter". Deca to lako savladaju, jer ih interesuje. Nisu deca glupa. A kada bi u našoj školi učili o "Fejsbuku", morali bi da znaju definiciju, pa ko je osnivač, koje godine, koji meniji i opcije postoje...

* A kako ih vi učite u "Petnici"?

- Ne radimo sa talentovanom decom, već sa onom koja su zainteresovana i hoće da rade. Nema ocena i ispitivanja. Napravili smo prirodan filter da dolaze samo oni koji su zainteresovani. Zato moramo da budemo nezavisni i da ne čekamo da nam državna tela odobravaju programe. Ako se utvrdi da Pluton nije planeta, mi o tome učimo odmah, a ne za pet godina.

* Jesu li vas zbog toga obrazovne vlasti nekad kritikovale?

- Nisu kritikovale, ali jesu sabotirale. Tražili su da postanemo deo sistema, a mi smo ostali nezavisni. Ljudi na čelu državnih institucija se menjaju i ako ste dobri sa jednima, oni koji dođu posle to vam uzmu za zlo.

* Imate mnogo problema da skrpite "budžet". Da li biste bili srećniji da ste umesto ordena dobili redovno finansiranje?

- Priznanje nije zamena, ali verujem da će sada pomoći da stvari idu malo lakše. Imam utisak da ljudi u Vladi i drugim institucijama misle pozitivno o "Petnici". Jedino što im smeta jeste to što smo nezavisni i što ukazujemo na probleme u obrazovnom sistemu. A naši finansijski problemi i dalje traju.

* Dobili ste sredstva za nove objekte. Šta još nedostaje?

- Da bismo "izgurali" ovu godinu, sa istim brojem dece, potrebno je 120 miliona dinara. Od države nemamo još nikakvu potvrdu da ćemo dobiti bar deo sredstava. Polovinu ćemo nabaviti sami, od donatora.

* Pomažu li bivši "petničani"?

- Oni nam daju podršku, dolaze da drže predavanja. Ima ih po celom svetu, na prestižnim univerzitetima. Većina je ostala u zemlji i mnogi su postali univerzitetski profesori. Čuvamo veze sa njima, ali ne možemo da ih pratimo aktivno. To mora da radi država.

* Država je pokušala da napravi registar mladih i uspešnih koji su otišli u svet, ali nije uspela.

- To je težak posao i treba ga raditi veoma oprezno. Država treba to da radi, ali uz čuvanje podataka i ne pitajući stvari koje se ne pitaju. Ne mogu ljudi davati informacije o tome na kojim projektima rade, jer mogu da dobiju otkaz. Uplaše se i ne jave se uopšte.

* Koristimo li dovoljno mrežu uspešnih Srba u svetu?

- Interes naše male zemlje mora da bude da što više ljudi ode napolje i da tamo nešto nauče. Državi mogu da uzvrate na dva načina - da se vrate potpuno ili da dolaze povremeno, održe predavanja, uspostave kontakte, započnu zajedničke poslove i projekte. Škole i fakulteti moraju da vode brigu gde su im bivši đaci. Verujem da bi svaki od njih pomogao bar jednom knjigom.

* Čini li vam se da taj odlazak pametnih i obrazovanih ne može da se zaustavi?

- Zaustaviće se onog trenutka kada više ne bude imao ko da ode. Kada nam kvalitet obrazovanja opadne toliko da nas više niko neće. Zato je važno da ulažemo u obrazovanje. Oni treba da odu, steknu iskustva i verujem da se mnogi, ipak, vraćaju.

* Ali, vraćaju se iz privatnih razloga, a ne zato što država sistemski radi na njihovom povratku.

- Postoji mnogo otpora među kolegama prema ljudima koji se vraćaju. Na univerzitetima neće da puste da im neko mlađi zauzme mesto, prave barijere i smatraju da ne može neko sa 30 godina da bude profesor, iako dolazi sa mesta profesora na mnogo boljem univerzitetu. Nostrifikacija traje godinama, skupa je i zavisi od ličnog stava članova komisije koji često imaju potcenjivački odnos prema najprestižnijim univerzitetima. Niko ne postavlja pitanje ko tim komisijama daje za pravo da kritikuju nastavne programe Harvarda i Prinstona.

 izvor