Autor: Rodoljub Šabić
Prvog radnog dana nakon praznika zateknem moje e-mail sanduče zatrpano poštom. Moju pažnju privukao je e-mail, tačnije žalba, napisan povodom jednog gotovo bizarnog događaja i iz razloga koji su na prvi pogled lični, individualni, a čija sadržina mislim ipak zaslužuje da bude interesantna za mnoge. Tu žalbu mi je uputila jedna naša mlada sugrađanka, studentkinja iz Kragujevca, i u najkraćim crtama ona glasi:
„Volim da kuvam i razmenjujem recepte. Pročitala sam u novinama da onaj ko pošalje recept u novine „..." dobije nagradu od 800 dinara. Poslala sam jedan recept i popunila ugovor o autorskom delu, kao saglasnost da se recept menja. Unela sam svoje podatke, matični broj, broj lične karte i žiro račun kako bi mi za taj recept uplatili iznos od 800 dinara. U decembru 2011. kada sam htela da overim zdravstvenu knjižicu dobila sam informaciju da sam zaposlena i da kao nezaposlena ne mogu da overim zdravstvenu knjižicu jer sam u radnom odnosu. Rekli su mi da sam radni odnos zasnovala u Novom Sadu, honorarno i da sam prijavljena u Penzijsko i invalidsko osiguranje Novi Sad. Kako me je ova situacija iznenadila a bilo je potrebno da overim zdravstvenu knjižicu zvala sam PIO u Novom Sadu da proverim kada sam prijavljena i pokušala da se odjavim. Nikada nisam potpisala ugovor o radu, obrazac M, niti je bilo reči o zasnivanju radnog odnosa. Moji podaci su zloupotrebljeni. Bojim se da ih mogu zloupotrebiti za još neke radnje koje mi mogu napraviti dodatni problem. Zamolila bih Vas da ispitate ovaj slučaj, kako bih ja bila u potpunosti sigurna da moji podaci ne budu ponovo zloupotrebljeni i da ostali građani ne budu na ovaj način prevareni."
Naravno da će inspektori, ovlašćena lica poverenika za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti preduzeti sve što mogu da bi bile utvrđene relevantne činjenice. Postupak nadzora koji će biti sproveden i ono što će u njemu biti utvrđeno će, nadam se, odnosno verujem, pored ostalog, rezultirati i zahtevima za pokretanje prekršajnog postupka protiv lica koja su za ovo što se desilo odgovorna.
Međutim, priča ne bi smela biti samo predmet interesovanja poverenika i njegovih ljudi. Ima tu mnogo pitanja na koja bi odgovore morali da potraže drugi nadležni državni organi.
Naša studentkinja iz Kragujevca pita me pored ostalog i: „Kako ja mogu da zasnujem radni odnos a da ne potpišem ugovor, ne popunim obrasce koji su potrebni za prijavu na osiguranje, ne predam radnu knjižicu?"
A odgovor na njeno pitanje, umesto jedino normalnog - nikako je, nažalost, očigledno - lako. Što onda, (polazeći od neoborive pretpostavke da se ovakvim zapošljavanjem niko ne bavi iz humanih ili apstraktnih razloga) provocira i neka druga ne manje „zanimljiva" pitanja. Je li podjednako lako mogla postati (što se nekima već dogodilo) i vlasnik „sopstvenog" preduzeća? Je li to preduzeće moglo biti korisnik start-up kredita? Ili je moglo da bude zaduženo? Ili ...
Želim da verujem da su, u ovom konkretnom slučaju, odgovori na sva ova pitanja negativni. Ali, rekao bih da je i „sitnica" u vezi sa zapošljavanjem dovoljna da ilustruje zabrinjavajuće dimenzije rizika zloupotrebe ličnih podataka koji, kao društvo, neodgovorno tolerišemo. Rizika koji je neminovna rezultanta održavanja dva negativna faktora, društvenog „sistema" zaštite podataka o ličnosti koji je na rudimentarnom nivou i dominantnog mentaliteta koji u olakom sejanju ličnih podataka svuda oko sebe ne prepoznaje ili samo veoma retko prepoznaje opasnost.