Šanse da Tomislav Nikolić bude presednik Srbije izjednačile su se, ako nisu i nešto bolje, sa šansama Borisa Tadića, koji je do jutros bio ozbiljan favorit za konačnu pobedu, a sve zbog velike izlaznosti.
Gledajući uopšteno, glasači Mrkonjića otići će Tomi, a Čedini Borisu, što će dodatno povećati razliku u korist radikala. Veljini će se u najboljem slučaju, ako Koštunica preduzme aktivnu kampanju, što je sasvim neizvesno, podeliti u odnosu 2:1 za Tadića, što će ovu dvojicu u konačnom skoru dovesti na slične pozicije. To pod uslovom da je za Velju glasalo prosečno biračko telu narodnjačke koalicije i da nisu onih 300 hiljada, koliko ih je manje glasalo za njega nego za koaliciju u kojoj je bio, u stvari zbunjeni Tadićevi glasači. Sve zajedno, dakle, blaga prednost Tomina u drugom krugu sa sadašnjim biračima. A odakle bi eventualno Tadić povukao glasove za pobedu, kad je izlaznost ovoliko velika ionako?
A potom? Raspad vlade koja ne može da opstane iz političkih razloga, i novi izbori, jer radikali na talasu pobede nemaju razloga da ulaze u koaliciju, dobijaju još više nego sada, i sa Palmom, Bidžom, kojekim, naravno i socijalistima, ako već ne i sami, imaju većinu za vladu. Pošto ne priznaju dejtonski sporazum (Hag i granice BiH, pa i Hrvatske), aktiviraju se ponovo sankcije, ajde, možda prvo samo EU, a onda i UN, povlače investitori, uvodi populistički režim...
Šanse da se to dogodi su, rekoh gore, minimum pola-pola. Molim, razuverite me.