AleXandar Lambros
Imam još veću maniju od pisanja, a to je fotografisanje. S urođenom radoznalošću za šarenolikost sveta od kako sam se domogao jednog digitalnog aparata od njega se više ne odvajam, što može žestoko da vam ide na nerve ukoliko ste se sa mnom zadesili negde u kakvom obilasku. Malo malo pa mi nešto privuče pogled i zastanem da blenem i uhvatim pravi ugao za detalj na fasadi, eksploziju boja na kakvoj pijaci, ili već kakav kadar prirodnog ili urbanog pejzaža. Izbegavam da slikam ljude. Nemam dovoljno dobar objektiv za bezbednu razdaljinu. I znam da ljudi, u najvećem broju, ne vole kad ih slikaju. Ali, ponekad je teško odoleti. Prosjak zaspao nad novinama na klupi ispred blještavog izloga Rolex radnje, obeznanjena narkomanka pred portalom katedrale, a ispod statue Notre Dame koja odozdo, onim svojim kič bogoumilnim pogledom kakav ima većina katolčkih crkvenih statua, gleda na nju, ili žena u burki koja u Lafayettu bira čipkani veš. Za mene su to rečita svedočanstva ludila našeg doba. Teško je odoleti.Najčešće se napravim da želim da uslikam nešto drugo, zauzmem pozu i usmerim aparat na nešto bezveze, pa onda se u odsutnom trenutku okrenem u sekundi i škljocnem. Ne uspe uvek.
Juče sam se zadesio u Tulonu. U prolazu. Na prvu ruku se videlo da ovaj grad nije the best of France, ali sam po svom običaju požurio da obiđem koliko je bilo izvodljivo za tih nekoliko sati. Na nekom trgiću vidim dva džedaja (žene u džilbabu, dakle, pokriveno celo telo da se ništa ne ocrtava, a lice se vidi). Burke su (šatori samo sa mrežicom za oči) u Francuskoj, inače, zabranjeni. Ali lično sam ih viđao po ulicama čak i u blizini policajaca (ili, ako je bitno, policajki), koji ne reaguju. Strah od optužbe za rasizam u Francuskoj je parališući a muslimanski imigranti uspešno igraju na tu kartu. A porodični (nekad otac a sada ćerka) Nacionalni Front od izbora do izbora sve jači.
Elem, dva džedaja se pozdraviše i krenuše u različitim pravcima a desilo se tako da mi se jedna, od pozadi, bukvalno nacrtala za aparat. Džedaji (ah, da, znam da je ovo krajnje politički nekorektno ali mene krajnje zabole uvo za to) sami po sebi nisu zanimljiva fotografska tema sem ako kontekst po nečemu nije poseban. Kao recimo biranje čipkanog veša. Ili kad pored muža talibana u papučama i kratkim pantalonama ona hoda u šatoru na 30 i plus stepeni ili kad na plaži prostre peškir i sedne da sunča ... obrve, valjda.
Ovo nije bila takva situacija ali mi se na mah učinila fotogeničnom. Crna star wars figura koja jezdi po mediteranskim ulicama, naspram arhitekture starog grada. A bila je odpozadi, ne moram da izvodim nikakve vratolomije. I, eto ga. Kliknuh.
Nisam primetio da je u daljini čeka muž taliban. Mada, pretpostaviti da je džedaj sam na ulicama bez muških pripadnika plemena u blizini znači nemati pojma o njihovim običajima. Sve bih dao da sam mogao da uslikam njega umesto nje. Nije prvi put da ih viđam ali bi avantura uslikavanja mogla biti doslovno opasna. Marsej je pun takvih likova. Ima ih onih zarozanih, u haljama i sandalama, s bin Laden bradama i sa šustiklama po glavama. Lično su mi zanimljiviji oni što spajaju tradicionalno i moderno, pa stave milje na glavu, puste bradu, obuku tri četvrt pantalone a obuju ili, beogradski rečeno, najnadrkanije najke, ili D&G kožne cipele sa sve blještavom šnalom.
Muž taliban se ustremio. Tih nekoliko sekundi koliko mu je bilo potrebno da doleti do mene iskoristio sam da fotku iz aparata obrišem. A onda sam ga dočekao hladnokrvno kao neko ko je devedesetih živeo u Srbiji. Obrušio se urlajući na francuskom i zahtevajući da mu dam aparat na uvid. Naravno, odbio sam i jednako grlato počeo da vičem i ja na engleskom. Kako ga je engleski dodatno iritirao, uz moje uporno odbijanje da aparat dam na uvid, i kako je postajao sve glasniji i agresivniji, prešao sam na srpski. Oterao sam ga u talibansku, predpostavljate već gde. A onda sam redno krenuo sa repertoarom na maternjem. Pokušao sam da produžim ali to nije bilo moguće jer mi se on neprestano isprečavao na putu i cimao me za ruku pokušavajući da ugrabi aparat a i jer mu je u međuvremenu u pomoć pritrčao neki jedva punoletni šatirani talibančić pa su me doslovno okružili. Na njegovu dreku ja sam se drao još više, na unošenje u lice, nisam uzmicao.Krajičkom oka uspeo sam da snimim reakciju prolaznika na očiglednu scenu u sred grada. Talibani su zainteresovano posmatrali, očigledno spremni da priskoče ako zatreba. Ostali svet je bacao radoznale i uplašene poglede i produžavao dalje.
Neophodno je da razjasnim. Jedna od stvari na koju mi je bilo teško da se naviknem prvih meseci života u Francuskoj bila je sveopšta ljubaznost. Sve je sa madam i monsje, sa hvala i molim, sve je uz osmeh i odgovarajuću etikeciju. Budući dolazim iz zemlje gde je obraćanje sa „reci", „kaži" ili cimom bradom na gore u restoranima i radnjama redovna stvar a osmeh se štedi ko naftni derivat, postojanje izraza „bonne continuation" kojim vas isprate iz radnje ukoliko niste ništa pazarili a kojim vam žele uspešan nastavak kupovine, za mene je jednostavno bilo previše.
A onda te neko ovako saleti na sred ulice i urla na tebe. Jer si mu možda uslikao ženu odpozadi. Koja je, uzgred, u šatoru, tako da je potpuno svejedno.
Pošto trmsanje i cimanje nije dalo rezultata, okrenuo je policiju. On je mene napao i on je okrenuo policiju. Slušao sam kako policajcu s druge strane slušalice objašnjava situaciju dok je mlađi taliban budno stražario da se ne otmem. Prijatelj, Francuz, s kojim sam bio u društvu, počeo je da moli da mu pokažem jebeni aparat i da me podseća da su mi papiri u proceduri. A hteo sam da sačekam policiju, svega mi. Mnogo me zanima kako bi reagovali. Odbio bih, naravno, i policiji da dam aparat na uvid, tako da bi epilog bio jako zanimljiv.Elem, papiri su mi zaista u proceduri. A Francuzima ovakvih incidenata svejedno preko glave. Tako da sam popustio i dao aparat. Fotke nije bilo. A kako sam je obrisao zaista u deliću sekunde i neprimetno, bili su ubeđeni da je ipak negde i vrteli su fotografije po mom aparatu, dok mi ga konačno nisu vratili. Na rastanku sam ga još jednom pozdravio na sočnom srpskom.
Tek kad sam se, konačno, odvojio, setio sam se šta sam mogao da uradim. Mogao sam da dohvatim prijatelja Francuza i poljubim ga u usta. Čisto da talibanima opalim šamar mojim vrednostima kao što su to oni meni agresivno svojim. Kasno se setih.
Pre nego što počnete da sernjate o religiji mira i krenete da objašnjavate razliku između umerenih i ekstremnih, iako je jasno kao dan da je svaka religija fundamentalna u svojoj suštini, i umerena je samo onoliko koliko je sekularizam pritiska da to bude, želim da podsetim na jedan veoma zanimljiv, a malo pominjani podatak.
Krajem 2010. godine, 57 zemalja članica Organizacije islamske konferencije, podnelo je u UN na usvajanje rezoluciju o zabrani blasfemije. Čitavu deceniju ova organizacija islamskih zemalja pokušava da progura rezoluciju ovog tipa u UN. U nacrtu rezolucije stoji da - „blasfemija ozbiljno narušava ljudsko dostojanstvo, vodi ka nezakonitim ograničavanjima verskih sloboda sledbenika određene religije i podstiče versku mržnju i nasilje".
Teško je poverovati, ali stoji upravo tako. Vredi pročitati ponovo - blasfemija narušava ljudsko dostojanstvo, ograničava verske slobode i podstiče nasilje!
U nacrtu se, između ostalog kaže, da rezolucija za cilj ima da „umanji opasne posledice narastujuće islamofobije koje ova ostavlja na globalni mir i bezbednost". Nacrt dolazi od zemalja u kojima žene nemaju pravo glasa, zakonom se primoravaju na nošenje garderobe koja im pokriva telo (u raznim varijantama od kojih je burka, koja ženama ostavlja samo mrežicu na očima da kroz nju vire u svet, najdrastičnija), takozvana ubistva iz časti zakonski se ne sankcionišu (ili sramno blago), otac ima pravo da svoju devetogodišnju ćerku uda (godine Ajšine starosti kada su je udali za Muhameda), žene se kamenuju, javno bičuju, čak se i žrtve silovanja ubijaju „iz časti", homoseksualnost je kažnjiva smrću, prelazak u drugu religiju takođe je kažnjiv smrću, a kršenja verskih prava pripadnika ostalih verskih zajednica pravilo.
Dostojanstvo? Ljudska prava?
UN su, srećom, odbacile rezoluciju o nepoštovanju religije za koju su muslimanske zemlje vodile kampanju punih 12 godina. Ali, ne treba gubiti iz vida koliko energije, vremena i novca je više od četvrtine država na svetu, trošila na pokušaj da se sloboda misli ukine na planetarnom nivou.