Sve kažu nema tu ništa dok Nemac to ne napravi. Možda jeste tako ali kad je u pitanju suvo meso, čvarci, rakija, ma nemaju ne samo Nemci nego ni ostali tu šta da traže. Naše je najbolje. Deset nas radimo zajedno u maloj grupi a samo jedan Nemac. Naslušali se svega i svačega ali niko od njih ništa naše nije probao. Pao je dogovor čim se dođe iz Srbije da se donese kontigent na degustaciju a posle možemo da otvaramo radnju i da primamo narudžbine.
Muka je bila samo što je i ujna naručila jedno pet kila domaće zlatiborske pršute, pa ajde ti sad objasni slovenačkom cariniku da je petnaes' kila mesa za kućevnu upotrebu. Dobro te bar onu šerpu kavurme ostavih kod kuće.
Elem došlo je vreme provere, izašli malo ranije kući da se spremimo za bolumentu. Spremam gibanice komada dva, sečem pršutu, suvo meso kore ne moram da razvijam, dobili onomad iz Jasikovice tanke, tanke, milion ih ima, nikako složim pite, ali ne dam se ja (recept na pp). Moja tanja polovina se razletela onako vižljasta po kući ko pajalica, pa čisti li čisti.
Taman je prva pita dobro pečena a narasla onako instant ko na steroidima da je kad eto su gosti i to. Vejd, glavni šef amerikanskog pedigrea; Binu, nesvrtatni pobratim iz bratske nam Indije; Bertrand, Francuz sa nekog fransuskog ostrva u Indijskom okeanu; Antonio, primeran omladinac iz lijepe naše; Ben, tipičan primerak lokalnog domorodačkog stanovništva; Dejv, klasičan primerak bunjažnog primata anglo-saksonske rase; Miomir, pojačanje domaćim snagama u vidu lale iz Zrenjanina.
Rasprtaljio ja rakije od svake sorte po jednu i nešto lokalnog piva ako im se rakija ne svidi. Naravno bila tu i neka ”noname” domaća loza koju vučemo već tri godine po stanovima kapitalističke Jevrope, koja je samo jednom svečano otovorena kada je žena gledajući TV priklala prst. Vidi se odma' šta su ti iskusni pivci, svi se odmah uhvatili za no label lozu.
Kreće galama jerbo niko nikog i ne sluša a i teško se priča sa punim ustima vruće gibanice. Ako mi opet onaj akrep odozdo dođe da se žali na buku u stanu ima da napujdam Bena pa neka se on objašnjava meni je onomad bilo dosta. Bušio sam nešto po stanu i do podne subotom sme nešto da se radi, ona se nacrtala u minut posle dvanaest da mi kaže da je vreme prošlo...
Žurka je ionako zvanično zakazana od sedam do deset naveče a posle da kupimo šta je preteklo od pršute i gibanice pa da idemo u neki biergarten jerbo do deset sme da se galami a posle kud koji... hm.... Takav je tačnije bio plan.
Raspoređuju se standardno ukrug kao i za svako zasedanje plemenskog saveza a Vejd seda na jedan dozemak od fotelje u koju po potrebi čovek može da se oplati i u horizontalu. Malo treba da se uhvati zalet kako bi ustao odatle ali ko tu zasedne nije ni predviđeno da ustaje dok se ne rahabilituje.
“What the fuck” Ben odmah pita:”Koje si pivo pazario?”
Interni nadimak “What the fuck” sam mu dodelio jerbo mu je to uzrečica za sve što mu nije po volji a mnogo toga mu nije po volji. Mislim da je to generalna crta svih system administratora po IT firmama.
“Augustiner”, odgovaram, “Binu mi je to preopručio, ja pivo ne pijem.”
Ben:”Pitao si Indusa koje pivo u Nemačkoj da kupiš??!?!?!»#$#$$%&('%”
“Ne, pitao sam Nemca, nemoj sad da se vadiš, on ima nemačko državljanstvo. E, sad što je rođen na samom jugu Indije u močvari među kobrama (kako sam kaže), to je druga stvar.”
Ben negoduje ali eksira polovinu zidarskog piva proveravajući kvalitet dobro znane sorte.
Ostali su polako navalili na mese i pitu. Dušu sam ispustio dok sam naseko onu pršutu. Dejv konstatuje da je srpska gibanica pravi refreshment u odnosu na ono što jede svaki dan. Ludi Englez jede samo dva-tri jela i ništa drugo neće ni da proba. Za sada opstaje ali ne znam dokle će.
Problem u našem malom kolektivu je što se svi bunjaže za sve što treba i što ne treba, uključujući i mene a kada se tome pridoda dobrana doza promila alkohola onda želja da se bude u pravu eksponencijalno raste a eksponencijlano raste i doza decibela kojom svako raspolaže.
Najveće oduševljenje je izazvala no label loza. Dok Vejd stoički podnosi rakiju onako zametnut u fotelju povremeno samo pokazujući beonjače, Dejv koji inače ne pije takav alkohol posle svake čašice skida naočare, briše oči i traži da mu se sipa još jedna.
Nikako mi ne uspeva da iskusne pivopije nateram da pijuckaju rakiju polako dok meze a ne da eksiraju ali izgleda da je tinejdžersko takmičenje tek počelo a oko polovine večeri počinje rasprava između Vejda, Dejva i Bena ko je koliko popio.
Ostali polako pijuckaju pivo i po koju rakiju između da ne bude da je nisu ni probali dok se trio takmiči ko će da popije više. Osećam se ko najmatoriji na tinejdžerskoj žurci gde treba da menjam pelene balavcima. Muka je samo što je žurka kod mene pa nemam gde da odem.
Čini mi se da je od jačine visokih tonova i lupanja nogama po podu nameštaj u sobi krenuo da šeta. Deset sati je već uveliko prošlo a sad i ne ide da ih ja izbacujem ako sami ne znaju da odu. Miomir mi je doduše rekao dok se ne vidi dno na svakoj flaši koju si izneo nema fajronta. Osećam se polako kao da snimam “Ivkovu slavu” u multinacionalnoj sobnoj varijanti.
Neverovatna je stvar koliko se ljudima razveže jezik kada popiju malo više nego što treba a nekima je očigledno merilo kad je dosta sve dok mogu da pogode usta. Tu kreće da se priča o ličnim problemima najčudnije vrste a Dejv je već gotov da zaplače u svom žalu za Amsterdamom gde je radio par godina i gde mu je bilo idealno za život u nekom penthausu nekog prijatelja. Kao ljubitelj brzih kola (i sam ima jedan model TVR-a) već priča koliko mu sati treba da ode do Amsterdama i kako bi voleo da i moja tanja polovina i ja zapucamo sa njim preko vikenda tamo. Prave se planovi i za posetu Srbiji, pazarenjem dovoljne količine rakije i pršute sa sve posetom Šibeniku i Antoniojeve familije.
Jedva ugrabih malo slobodnog vremena da popričam sa ostalima dok je Dejv otišao da terasu da izduvani nešto. Ne možeš da ga ignorišeš a i nije lako da ga slušaš. Ko je bio zainteresovan mogao je da vidi sviranje gitare dotičnog i skakanje na jednoj nozi kao gitarista AC/DC-ja, letenje slepog miša koji udara u prozorsko staklo, brejk dens i još što šta. Sve u svemu čudo jedno kako rakija sve utiče na različite narode. Vejd jedva da je davao znake života. Pričao je ali mu je otvaranje očnih kapaka nije išlo od ruke. Dok je Ben definitivno pobedio u takmičenju ko će najviše puta u minutu najglasnije da kaže “What the fuck”.
Dok je žena proveravala zalihe glukoze za slučaj nužde meni je Dejv objašnjavao kako je totalno ostao bez svojih zaliha trave i svih drugih opijata i da mora za ovaj vikend da ide u Amsterdam obavezno. Ja skupljam vilicu rukama i guram na gore a on počinje da mi navodi kolike su porudžbine određenih persona na vodećim pozicijama u firmi i šta ko voli pitajući šta meni da donese. Reko’ ne treba ništa. Ja se držim domaće kuhinje i ceđenih sokova.
Razvezuje priču kako je i glavni njega i našao u Amsterdamu i kako su u penthausu u kom je bio isporbavali raznorazne opijate dok ih gazda nije nalovio. Tada su dobili oštru kritiku da to ne rade sami u kući nego da siđu dole i podele ko ljudi.
Već vidim naslove u novinama, presečen put droge. Uhapšeni par lakovernih detlića sa jednim indijancem u sportskom autu koga su jedva vatrogasci izvukli iz lokalne šume. Poseta Amsterdamu bi trebalo i da obuhvata posetu zubaru jer Dejv tamo ima strašnu zubarku. Ne zna tačno koliko kvalitetno radi ali ima telo da je samo gledaš. Verovatno za pacijente (u pravom smislu reči) izbaci poprsje umesto anestezije. Jeste da je zadnji put kada ju je posetio ostao bez jednog zuba a drugi je završio na kočiću ali zaslužuje da je ponovo poseti. Da bi mi dokazao koliko je dobra vadi svoju gornju jedinicu i pokazuje je svima koliko je “mobilna” i oštra. Bertrand pokušava da se ne zadavi pitom, žena sklanja svoju čašu soka a ja zaležem. Ogrebe li te sa onim nisam siguran ni tetanus da bi te spasio. Nisam grožljiv ali izgled vilice vampira koji je zagrizo nešto tvrđe nego što sme mi nije baš najdraži prozor večeri.
Vejd pokušava da kaže nešto na francuskom dijalektu svoje rodne Luizijane ali ga svi ostali gledaju belo. Pitam Bertranda: “Šta je rekao?”
A on mi odgovara:” Pojma nemam. Kad god Vejd nešto pogovori na francuskom ja ga ništa ne razumem.”
Baš volim da radim u multinacionalnoj sredini, jer se tako lepo razumemo. Vejd i dalje trenira pokazivanje beonjače a meni već pada napamet da ga je Dejv ujeo (žive zajedno ko cimeri u dvosobnom stanu) sa onakvom vilicom ko komodo zmaj.
Vejd nekako pokušava da ustane i uspeva iz trećeg pokušaja. Otpravljam ga u pravom smeru a Dejv beži da izduvani na terasi poslednju zaovastavštinu dalekih rođaka sa Jamajke. I dok gledam šefa kako polako lelujavo meandrira hodnikom izigravajući ping pong lopticu u pravcu establišmenta gde i car ide peške u pozadini Dejv pokušava da dobrano ostavi otisak desnog obraza na staklu terase zajedno sa kompletnim profilom zubnog rasporeda, tačnije bar onog što je ostalo od njega, posle katastrofalnog pohoda zubarke sumnjivog obrazovanja ali dokazanih oblina.
Šef pokušava da ubode prizemnu fotelju iz prve. Pokušaj je bio poluuspešan s obizom da se zametnuo na suprotnu stranu zamalo ispao iz iste. Srećom je bio pribran da se rukom zadrži, inače bi ga teško skupili na gomilu. Meni sve glupo da izigravam dubak matorom čoveku kome zadnjih par sati nikako ne uspevam da uhvatim pogled.
Dejv po šesti put pita gde se nalazi WC i naravno po šesti put mu kažem prva i druga vrata sa leve strane, nemoj da odeš na treća tamo je špajz. Mada, ne bih morao da zovem istražitelje iz Vegasa ni Horejšija iz Majamija da mi kaže ko se uneredio tamo preko noći.
Popili su onaj litar loze, prvo sam molio Boga da ne galame ne bi li me mili susedi podsećali kućevnog reda a posle smo i žena i ja jedva čekali da neko od dotičnih naiđe i prekine onu larmu. Na sve te naše želje je verovatno i Bog rekao kad se smislite šta hoćete i napravite kvorum javite. Sve u svemu niko nije došao.
Miomir i Antonio su otišli malo ranije a ostali su bili uporni jer još ima i jela i pića, gre’ota da ostaje. Na kraju je Bertrand poterao gomilu i svi su polako krenuli. Koškanje dotičnih kolega sa paraboličnim putanjama kretanja u pravom smeru uopšte nije lako. Jednog pošalješ u hodnih dvojica se vrate. Srećom je bilo više prisebnih pa je svako imao vodiča da nađe obuću.
Dejv me opet gnjavi detaljima svog probavnog sistema i žalbama na isti meni za ručak svakog dana, na šta mu ja pakujem još pola pleha gibanice za usput. Žena u pozadini kuka šta će za doručak. Pusti ženo neka nosi i neka ide samo, nemoj da se vrate pa da se nastavi zona zumraka.
Vejda pridržavaju dok on uporno pokušava da obuje desnu patiku na levu nogu. Ne znam ni kako bi mu pomogli kad on samo viče “I’ve got it, I’ve got it”. Ne znam doduše na šta je mislio ali je sigurno nešto dobio. Ben i Binu su uzeli taksi da odu kući. Betrand je u lokalu tu a najmatoriji su bili i najproblematičniji. Dejv kao da je popio punu šaku ekstazija skače unaokolo dok mu cimer daje sumnjive znake života. Odbijaju me da ih odvezem do stana. Svi se nekako pakuju u lift i odlaze.
Kad su otišli prvo što sam čuo bilo je:”What the fuck nam je ovo trebalo?”. Ne znam ni sam. Možda nauk za sledeći put. Zato i postoji igraonice i rođendaonice kod nas, odvedeš problematično društvo da se iskaču i onda vratiš nazad kući.
Bubne opne mi se i dalje navikavaju na tišinu, TV koji nešto glasno galami ne čujem. Sutrašnji epilog je da je Vejd došao tri sata kasnije na posao sa frizurom na juriš. Mada ipak treba imati i hrabrosti da staviš onakvu frizuru na onakvu glavu. Jedino što je rekao povodom sinoćnih nemilih događaja je da mora da se drži dalje od te proklete stvari. Ben je stigao isto tako a Binu reče za Bena da je izašao iz taksija negde u centru grada da nastavi sa provodom. Dejv nije ni došao na posao. Ostali su bili u voznom stanju. Svi su vikali “It was a great party”. Mada bi se kod nas reklo klasična terevenka, koji crni party. Za njih je svaki party gde ima pića da se obeznane dobar. Pitaju me i sada da li imam još onog pića od onomad. Imam ali možemo samo negde ispred zadruge da pijemo.