Sticajem okolnosti, prošle nedelje sam imao zanimljivu polemiku sa aktuelnim ministrom spoljnih poslova Vukom Jeremićem. U sredu, 22. februara 2012. u Medija centru je održana promocija knjige Duška Lopandića „Regionalne inicijative i multilateralna saradnja na Balkanu" u izdanju Evropskog pokreta. Kao jedan od prisutnih novinara postavio sam pitanje autoru knjige da li se u njoj bavio i saradnjom između Srbije i Kosova. Takođe, postavio sam mu pitanje kako on gleda na ovdašnji tretman Srba južno od Ibra, naročito na odnos prema Srbima - ministrima u vladi i poslanicima u parlamentu Kosova. Pomenuo sam da mediji u Srbiji njih pežorativno nazivaju „Tačijevi Srbi", a veći deo javnosti - izdajnicima. (Prema popisu sprovedenom aprila 2011. na Kosovu, južno od Ibra, živi 25.718 Srba.)
Na prvo pitanje Dušan Lopandić je odgovorio da se u promovisanoj knjizi nije bavio saradnjom izmedju Srbije i Kosova. Na drugo pitanje odgovorio je, ali ne autor, već Vuk Jeremić, prisutan na promociji, inače šef Dušku Lopandiću, ambasadoru u MIP-u Srbije i pomoćniku ministra. Odgovor Vuka Jeremića sadržao je i rečenicu, citiranu kasnije u pojedinim medijima, zbog koje smo polemisali na koktelu, upriličenom nakon promocije. Vuk Jeremić je, između ostalog, rekao: „Oni (Srbi) koji učestvuju u Tačijevoj vladi nemaju veći kredibilitet od Albanaca koji su učestvovali u vladi Slobodana Miloševića do 1999. godine."
U polemici za šankom Medija centra, protiveći se konstataciji o „Tačijevim Srbima", rekao sam Vuku Jeremiću da će i Srbija, a potom i Kosovo, najduže za 10 godina postati punopravne članice EU. Vuk Jeremić je izrazio skepsu povodom moje prognoze (najkasnije 2022. godine), a potom bio još oštriji u oceni srpskih ministara (ima ih 3) u kosovskoj vladi. Replicirao sam da je Srbima koji ne žive na severu Kosova teže i da prema njima moramo imati poseban odnos. Vuk Jeremić je na to odćutao. Na kraju sam mu iskreno rekao: „Ako Srbija za 10 godina ne uđe u EU, to će biti poraz i za moju i za tvoju generaciju!"
Samo dva dana kasnije Srbija je konačno sebi otvorila put ka Evropskoj Uniji, zahvaljujući onoj već čuvenoj zvezdici iznad imena KOSOVO. Sada su sasvim realne prognoze da će Srbija 2018-2020. godine biti u društvu država-članica EU. Ako su generacije pre moje i generacije Vuka Jeremića tako lako prokockale jugoslovensku ideju, kao balkansku verziju načela evropskog ujedinjenja, sada nam se pruža istorijska šansa, pre svega zbog naših potomaka.
Naredna decenija simbolična je i zbog neminovnog podsećanja na Srbiju od pre 200 godina. Istoričari nam govore da postoje dva započeta i nikada do kraja dovršena pravca u srpskoj državnoj politici. Prvi je u liku i delu Karađorđa Petrovića, a drugi u liku i delu Miloša Obrenovića. Prvi pravac je ratni, drugi je diplomatski. Vožd je dobijao i gubio, knjaz je samo dobijao. Doduše sporo i postepeno, ali zato sigurno.
Čitav XX vek za Srbiju je protekao u znaku prvog pravca. Najpre dva balkanska, pa dva svetska rata i na kraju, tokom devedesetih, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, dobijali su se i gubili, uz velike demografske minuse i emigrantske talase. Dve slike su podvlačenje crte - metafore epiloga tog pravca: uhapšeni Slobodan Milošević, koga stražari sprovode u dvorištu haškog suda za ratne zločine, i sahrana ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića.
Sada, na početku XXI veka, Srbija ima šansu da afirmiše isključivo diplomatsko načelo i da postane punopravna članica EU tokom naredne decenije. I da tako, gle apsurda, ostvari san i najokorelijih nacionalista, kako salonskih, tako i stadionsko-mitingaških: „Svi Srbi u jednoj državi!"
A za moju generaciju, nadam se i za generaciju Vuka Jeremića, ulazak Srbije u EU biće svakako i negacija poraznog zaključka Vladete Jerotića: „Politika za Srbe nije veština, već strast, jača čak i od seksualne strasti."