AleXandar Lambros
Teror političke korektnosti i multikulturalizma ide na ruku verskim fanaticima koji bitku biju zapadnim oružjem - ljudskim pravima. Tu prevashodno mislim na islam, religiju koja kao nijedna druga od srednjeg veka pribegava nasilju i pretnji nasiljem u obračunu sa neistomišljenicima po bilo kom osnovu, uključujući tu i sektaške sukobe unutar samog islama. Suniti i šiiti međusobno se svakodnevno masakriraju i to nije problem, dok se i najmanja opaska na račun islama ima shvatiti kao islamofobija koja će izazvati nesrazmeran gnev muslimana i, na žalost, suviše često i nasilje.Šta se može imati protiv multikulturalizma? Ništa.
Problem je jedino u tome što multikulturalizam funkcioniše jednosmerno, što će reći u razvijenim sekularnim društvima sa jakim mehanizmima zaštite ljudskih prava. Prisećam se epizode sa seminara CIReL-a (Centra za istraživanje religije pri Beogradskoj otvorenoj školi) o verskoj i etničkoj toleranciji. Jedan od predavača na seminaru, islamski teolog Muhamed Jusić, na čitanje nam je dao tekst pod nazivom „Spuštanje vela u Evropi ili nad Evropom?". Između ostalog u tekstu stoji i ovo: „Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".
Ovo je tipičan i zabavan primer zamene teza - predstavnik religije koja u pojedinim zemljama u kojima je većinska zakonom propisuje kakva se garderoba ima nositi (pa i frizura i brada), nalazi za shodno da, pozivajući se na sekularizam i ljudska prava (formulacija „država koja sebi daje za pravo") brani oblik verskog fundamentalizma i otvorene mizoginije. Bio sam jedini od učesnika seminara kome ovo nije promaklo. Reakcija novinara „New York Times-a" (treba obratiti pažnju na naslov članka „Talibani bi vam aplaudirali") takođe je tipična - to je reakcija zapadnog intelektualca paralisanog strahom od rasizma i anesteziranog političkom korektnošću. Sledeći ovu logiku jedna Evropljanka bi imala puno pravo da u miniću i majici na bretele prošeta vrelim ulicama Rijada ili Teherana, primera radi. Takvo nešto bi, međutim, bilo opasno po njen život.
Slična simpatična epizoda desila se i u Australiji kada je liberalni senator Kori Bernardi u maju 2010, nakon pljačke jedne radnje u Sidneju od strane muškarca odevenog u burku, predložio zabranu nošenja burki „iz bezbednosnih i društvenih razloga". Običaj nošenja burki tom je prilikom nazvao „neaustralijskim" i okrivio ga je za izolaciju pojedinih Australijanaca u odnosu na druge. Međutim, izvesna Dženin Evans iz „Multicultural Australia", inače muslimanka, tim povodom je izjavila - „Reći da se burka ne uklapa u naš način života i kulturu zatvara vrata muslimankama da postanu aktivne članice društva".
Strašno me zanima kako žena osuđena na to da život posmatra kroz mrežicu za oči na bilo koji način može da postane aktivni član bilo kojeg društva?
U teokratijama i uopšte društvima izrazito definisanim verom multikulturalizam ne postoji. S druge strane verskim fundamentalistima ideja (a, pokazalo se, i praksa) multikulturalizma služi kao odličan paravan za širenje ideologije rasne i verske netrpeljivosti pod firmom verskih sloboda. Primer sa muslimanskim pokrivalima za ženska lica možda jeste najupadljiviji zbog medijske fotogeničnosti problematike ali, na žalost, spada u bezazlenije. U evropskim džamijama propoveda se otvorena mržnja. Teroristi koji su zakucali avione u njujorški Svetski trgovinski centar bili su inženjeri školovani na zapadu. Ali su slepo verovali u Alaha i držali su da im je dužnost da unište sve njegove neprijatelje.Razmotrimo trenutnu situaciju u Evropi. Zbog svog standarda, kako onih ekonomskih tako i u oblasti ljudskih prava što je, prirodno, svim potencijalnim imigrantima od velikog značaja, Evropa je krajnje odredište mnogim iseljenicima i azilantima koji maštaju o boljem životu. Među njima je i mnogo muslimana. Zahvaljujući njihovoj stopi nataliteta, koja je, procenjuje se, tri puta veća nego kod evropskog stanovništva nemuslimanske vere, Francuska bi, primera radi, već kroz nekoliko decenija, pri sadašnjem stanju stvari, mogla postati većinski muslimanska zemlja. Dosadašnje iskustvo s muslimanskim imigrantima je takvo da nije preterano izvući zaključak da većina njih nije spremna da prihvati svetovne i građanske vrednosti zemlje domaćina. Međutim, to im nimalo ne smeta da te vrednosti iskorišćavaju da zahtevaju toleranciju za mizoginiju, antisemitizam, homofobiju, versku mržnju ....
U Holandiji, zemlji poznatoj po svom liberalizmu i blagonaklonoj politici prema imigrantima (sada više i ne baš), po podacima iz 2012. godine živi nekih 850.000 muslimana što je nekih 6% od ukupnog broja stanovnika. Njihov veći priliv zabeležen je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka kada je Holandiji bila potrebna nekvalifikovana radna snaga za poslove koji ne zahtevaju veću stručnu spremu. Najveći broj imigranata po ovoj osnovi došao je iz Turske i Maroka i u manjem broju iz Alžira i Tunisa. Ova emigracija završena je krajem sedamdesetih godina prošlog veka ali se nov priliv muslimanskih imigranata pojavio tokom osamdesetih i posebno devedesetih prošlog veka. U pitanju su bili azilanti i izbeglice iz Somalije, Irana, Iraka, Avganistana, Pakistana i Bosne.
U Holandiji postoji oko 400 džamija, 45 islamskih osnovnih i dve islamske srednje škole.
Problem loše integracije muslimanskih imigranata i posebno njihovog neprihvatanja građanskih vrednosti zemlje domaćina primećen je dosta ranije, ali je u punom svetlu iskrsao 2004. godine s ubistvom filmskog reditelja Tea van Goga i hapšenjem pripadnika takozvane „Hofstad" grupe, islamističke organizacije čije članstvo čine uglavnom mladi Holanđani marokanskog porekla, osumnjičene za pripremu terorističkih napada u Holandiji. Muhamed Bujeri, ubica Tea van Goga, pripadnik je ove grupe. Muhamed je, inače, rođen u Holandiji u porodici marokanskih imigranata.
Van Gog je, po scenariju Ajan Hirsi Ali, holandske feminističke aktivistkinje i političarke poreklom iz Somalije, napravio desetominutni film pod nazivom „Potčinjavanje" (doslovan prevod reči musliman), koji govori o položaju žena u islamu. Film je na holandskoj televiziji emitovan avgusta 2004. godine a van Gog je ubijen 2. novembra iste godine na ulici u Amsterdamu dok je biciklom išao na posao. Tada dvadesetšestogodišnji Holanđanin marokanskog porekla, gore pomenuti Muhamed Bujeri, ubio ga je na licu mesta s osam hitaca iz pištolja a na njegovom telu ostavio poruku pretnje zapadnim vladama, Jevrejima i Ajan Hirsi Ali (koja je od tada živela pod jakom policijskom zaštitom, kasnije se preselila u SAD i napisala autobiografiju „Nevernica") a drugu poruku na pet stranica, s uobičajenim repertoarom pretnji i ideološkim momentima islamističke grupe Takfir-val-Hidžra, nožem je zabo na grudi ubijenog van Goga.
Policija je kod Muhameda prilikom hapšenja pronašla pesmu koja otkriva njegovu nameru da umre kao mučenik islama. Jedan od stihova glasi:
Alah otvara kapije
I daruje ti Raj
Umesto zemaljskog loma
Neprijateljima poručujem
Da će sigurno umreti
Gde god da ste
Smrt vas čeka
Ovaj nesrećnik je ludak. Mislim da ćemo se oko toga složiti. Ono što vi možda ne želite da priznate je to da je njegovo ludilo indukovano religijom. Svet je pun ovakvih ludaka koji veruju u rajsko naselje koje će zaraditi tako što će ubiti nevernike. A vi smatrate da religiji treba ukazivati poštovanje. Štaviše, čak i kad ne možete da poreknete očigledno ludilo naći ćete mu opravdanja - problem nije u veri već u njenom pogrešnom tumačenju, ekstremizmu, fundamentalizmu, pojedincima koji je iskrivljuju. Ne, problem je u veri. I u umerenim vernicima koji je legitimišu. Kako? Tako što im je rečeno, i to pogrešno uverenje prenose čitavom svetu, da je religija nešto što se ne ispituje, ne dovodi u sumnju, poštuje se prosto jer je „stvar vere".
Ubica van Goga osuđen je na kaznu doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Za vreme suđenja, na koje je dolazio sa Koranom pod miškom, majci ubijenog reditelja obratio se rečima - „Ne saosećam sa tobom. Ni malo te ne žalim. Ne žalim te jer si nevernica."
Nakon ovog tragičnog događaja problem koji je do tada bio negiran ili, u najmanju ruku, ignorisan, postao je vidljiv. Postalo je jasno, makar nekim pojedincima, da se multukulturalizam zapravo pretvorio u kulturni relativizam.
O tome u Holandiji, i ne samo u Holandiji, neumorno govori kontroverzni političar Gert Vilders, vođa Partije za slobodu, treće najjače političke stranke u Holandiji. Vilders, koga protivnici nazivaju rasistom, ultra desničarem i običnim populistom, autor je kratkog političkog filma „Fitna" (arapski: neslaganje među ljudima, iskušavanje vere u teškim vremenima). Film, sačinjen od kombinacije sura iz Korana i novinskih i TV izveštaja o islamskim terorističkim napadima i propagiranju mržnje od strane islamskih verskih vođa, za cilj ima da pokaže kako učenja iz Korana vernike ohrabruju na terorizam, antisemitizam, nasilje prema ženama, pripadnicima drugih vera, homoseksualcima, i uspostavlja vezu između Korana i islamskog političkog univerzalizma.
Film ima otvoreno propagandistički prizvuk i cilja na poentu bez ikakvih finesa. Međutim, ništa u njemu izneto nije neistinito. Reakcija koja je usledila ilustruje svu zabunu oko shvatanja multikulturalizma, kulturnog relativizma i slobode govora.
Vilders u svojim javnim nastupima islam poredi sa fašizmom, Koran s Hitlerovom „Mojom borbom", islam naziva evropskim trojanskim konjem i nazadnom ideologijom, govori o nepomirljivoj razlici između evropskih građanskih vrednosti i islama, proroka Muhameda naziva pedofilom i kaže da bi u današnje vreme bio tražen kao terorista ... Ne mogu da ne citiram rečenicu iz „Životinjske farme" Džordža Orvela - „Ako sloboda išta znači onda je to pravo da se ljudima kaže ono što ne žele da čuju".
Ono što Vilders zapravo govori je sledeće - multikulturalizam ne znači toleranciju netolerancije. Evropa evidentno ima daleko viši standard ljudskih prava i vrednosti daleko naprednije od onih koje za sobom donose muslimanski doseljenici. Nisu sve kulture jednake. Neke su superiornije i evropska je superiornija u odnosu na muslimansku. Hoće li se Evropa, pod pritiskom agresije i islamom generisanog nasilja spustiti na standarde propisane Koranom ili će doseljenici ipak morati da prihvate vrednosti sekularne Evrope kao naprednijeg društva? Da li je u našoj obavezi da ih primoramo da dostignu više, evropske standarde? Ili ćemo pod firmom multikulturalizma i verskih sloboda da tolerišemo netoleranciju - mizoginiju, rasizam, antisemitizam, homofobiju ...Dakle, u Koranu piše šta piše i to što piše ne ostavlja mesta tumačenju. Koranske sure svoje vernike podstiču na mržnju a ipak je Vilders, koji je upro prstom u tekstove koji generišu islamski terorizam, agresiju i džihad, taj koji je pred sudom završio zbog „govora mržnje". To je paradoks multikulturalizma. I evidentno kulturni relativizam.
Prvi pokušaj suđenja na osnovu zakona o govoru mržnje, propao je u junu 2008. godine. U saopštenju izdatom iz kancelarije javnog tužioca stajalo je - „Vildersovi komentari su štetni i uvredljivi za veliki broj muslimana ali to ne znači da su i kažnjivi. Sloboda izražavanja vrši ključnu ulogu u javnim debatama u jednom demokratskom društvu. Što znači da su uvredljivi komentari u političkoj raspravi dozvoljeni".
U januaru 2009, međutim, protiv Vildersa pokrenut je novi postupak. U uvodnom obraćanju veću sudija Vilders je rekao - „Ovo je suđenje o slobodi izražavanja. Ali i o utvrđivanju istine. Izjave koje sam davao, poređenja koja sam pravio - jesu li istiniti? Jer, ako je nešto istina kako onda može biti protivzakonito?"
Vilders zbog brojnih pretnji smrću živi pod stalnom policijskom zaštitom, menja lokacije svakodnevno i sa rođenom ženom se iz bezbednosnih razloga viđa samo jedanput nedeljno.
Zadržaću se još malo na primeru Holandije. Pim Fortujn, bio je još jedan politički aktivista koji je otvoreno govorio o problemu integracije muslimanskih doseljenika u liberalno holandsko društvo. Zalagao se za restriktivnu imigracionu politiku ali i za to da se imigrantima koji su već u Holandiji a nemaju papire, dozvoli legalan boravak. Insistirao je, međutim, na tome da je neophodno da muslimani prihvate društveni konsenzus o ljudskim pravima kao svoj. Smatrao je da je islam nazadan i da nije prošao kroz proces modernizacije te zbog toga ne prihvata demokratiju, prava žena, seksualnih i ostalih manjina zbog čega je izražavao bojazan da bi holandski pravni sistem mogao da odstupi pred šerijatom.
U jednoj TV debati 2002. godine u kojoj je učestvovao i jedan muslimanski klerik namerno je napadno isticao svoju homoseksualnu orijentaciju. Imamu je konačno pukao živac i izvređao ga pogrdnim rečima sa uobičajenog repertoara uvreda za homoseksualce. Fortujn se, savršeno miran, okrenuo ka kameri obraćajući se direktno gledaocima - „Ovo je taj trojanski konj netolerancije koji Holanđani puštaju u ime multikulturalizma".
Pim Fortujn je ubijen na parkingu radio stanice u Hilversumu na severu Holandije u jeku predizborne kampanje, 6. maja 2002. godine. Njegov ubica je Holanđanin Volkert van der Graft, koji je svoje ubistvo pravdao željom da „zaštiti slabije grupe društva" i muslimane kao „žrtvene jarce onih koji teže političkoj moći".
Šerijat u Evropi vam se može učiniti kao preteran strah. Međutim, holandski ministar pravde, Piet Hein Doner, izjavio je 2006. godine da bi Holandija u jednom trenutku mogla da prihvati šerijat na ustavni način. „Što se mene tiče, tako nešto je izvesno", izjavio je tom prilikom. „Ako dve trećine stanovništva sutra odluči da uvede šerijat onda takva mogućnost mora da postoji. Kako to možete sprečiti na zakonski način? Većina odlučuje. To je suština demokratije."
Šerijat kao paralelni pravni sistem u Evropi već postoji. U Britaniji. Da, dobro ste pročitali.
Pravni sistem Saudijske Arabije i talibanskog Avganistana danas u Britaniji postoji uporedo sa britanskim pravnim sistemom koji ne poznaje diskriminaciju po rodnoj, seksualnoj, rasnoj, verskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi.
Šerijatski sudovi u Britaniji postoje još od 1982. godine i presude imama vezane za građanske sporove, kao što su brak, razvod, finansijske nadoknade, pravosnažnost su imale samo ukoliko se obe strane u sporu slože da sud prihavate kao nadležan. Tako je bilo do 2008. godine, kada je, na osnovu člana 1996 britanskog Zakona o arbitraži, dozvoljeno da presude šerijatskog suda imaju puno pravno dejstvo a kao pretpostavka prihvatanja nadležnosti suda uzima se činjenica da se jedna strana sudu uopšte i obratila za rešavanje spora. Nadležnost suda jeste ograničena (za sada) na građanske parnice i sporove. Budući da sud ima ograničene nadležnosti (opet valja istaći, za sada), najveći broj sporova koji rešava odnosi se na problematiku porodičnog života (porodično nasilje, razvod), međusobne nasilne obračune (napade, ulične bande, nanošenje telesnih povreda), pitanje nasledstva, finansijske nesporazume i slično.Šerijat je izrazito diskriminatorski u odnosu na žene a neke od kazni koje ovaj zakonski sistem iz sedmog veka propisuje, i primenjuje u pojedinim zemljama, su i sakaćenje, kamenovanje, odrubljivanje glave, javno bičevanje ... Saudijska Arabija i Iran imaju religijske sudove za sve aspekte jurisprudencije. Saudijska Arabija ima čak i versku policiju s mrežom doušnika koje plaća po učinku tj. po dojavi. Brojni su slučajevi u toj zemlji da konobari restorana verskoj policiji (mutavin) dojavljuje o poseti parova za koje posumnjaju da su na sastanku a nisu u braku. Indonezija i Bangladeš imaju uglavnom sekularne ustave u kojima se ustupak šerijatu ogleda samo u nekim odredbama porodičnog zakona. Indija i Filipini su jedine dve zemlje na svetu koje imaju odvojene muslimanske građanske zakone u celosti zasnovane na šerijatu. U zemljama severne Afrike i Bliskog istoka uglavnom postoji dvojni sistem sekularnih i verskih sudova u kojima ovi drugi uglavnom regulišu sporove koji se tiču braka i nasleđivanja. Izrael priznaje šerijat u građanskim parnicama (brak, starateljstvo, nasleđivanje), ukoliko se strane u sporu odluče na to i sudije plaća država, a zakoni zasnovani na šerijatu primenjuju se još i u Avganistanu, Libiji i Sudanu. Liban takođe priznaje šerijat za porodične sporove muslimana. U nekim državama severne Nigerije šerijat se implementira u potpunosti, sa sve njegovim stravičnim kaznama i bez mnogo obaziranja na proceduru i pravednost procesa.
Ali, vratimo se Britaniji.
Novinarka Daily Mail-a, Edna Fernandez je 2009. godine dobila dozvolu da prati rad sudija imama iz „Islamskog šerijatskog saveta" u Lejtonu u istočnom Londonu, koji je neka vrsta glavnog šerijatskog suda u Britaniji i koji nadzire rad ostalih 12 britanskih šerijatskih sudova (u to vreme, mreža se u međuvremenu znatno razgranala). Edna je bila u prilici da tokom nekoliko nedelja prisustvuje radu šerijatskog suda u istočnom Londonu za koje je vreme vodila razgovare sa doktorom Hasanom, glavnim sudijom imamom, drugim sudijama članovima veća koji se jednom mesečno sastaju u džamiji u Ridžent parku da donose presude, kao i sa nekim od muslimanki koje su se sudu obraćale uglavnom zbog slučajeva porodičnog nasilja i zahteva za razvod braka. Većina sudija imama „školovala" se u medresama Indije i Pakistana ili na islamskim fakultetima kao što je Al-Azhar u Egiptu.
Britanski zakon ne priznaje razvod koji odobri šerijatski sud niti šerijatski sud priznaje građanski razvod. Muslimankama koje, primera radi, žele da se reše nasilnih muževa i prisilnih brakova (brakova koje su ugovorili njihovi roditelji bez njihovog pristanka), mogle bi vrlo jednostavno da tužbu podnesu britanskim građanskim sudovima. Problem je u tome što se razvod braka u islamskoj zajednici smatra za veliku porodičnu sramotu a posebno građanska brakorazvodna parnica, tako da se, uprkos očiglednoj pristrasnosti sudova prema muškarcima i otvorenoj polnoj diskriminaciji, muslimanke u velikom broju obraćaju šerijatskom sudu. Onaj u Lejtonu je do polovine 2009. godine iza sebe imao više od 7.000 presuđenih parnica.
Taksa za pokretanje parnice za muškarce iznosi 100 a za žene 250 funti. Razlog: ženske iskaze pred sudom treba potkrepiti i potvrditi pa to više košta. Iskazi muškaraca se ne proveravaju. Takođe, muškarac može osporiti svedočenje žene pri čemu su potrebni svedoci sa strane, poželjno muški. Jedno muško svedočenje vredi ko dva ženska. „Žene podležu osećanjima dok muškarci najpre razmisle pre nego što progovore", objašnjava doktor Hasan.
Musliman se od žene može razvesti kad mu se prohte, prostim izgovaranjem reči „talaq". Muslimanki nije moguće da se razvede bez pristanka muža, a ukoliko on odbija da ga da, bez imama. Deca starija od sedam godina na starateljstvo se dodeljuju ocu.
Edna Fernandez je posebno dokumentovala slučaj jedne tridesetpetogodišnje muslimanke koja je želela da se razvede od izrazito nasilnog muža. Muž je zlostavljao i nju i njihovo petoro dece (najstarija ćerka koja se na sudu pojavila da potvrdi majčinu priču, želela je da sud i nju razreši braka na koji ju je otac prisilio sa nepoznatim muškarcem u Pakistanu). Kao svedoci pojavile su se dve žene, socijalne radnice, jedna od njih muslimanka. Prilikom jednog od batinjanja nesrećnoj ženi je polomljen nos, drugom prilikom je imala pobačaj.
Slučaj je iznet na veću imama u džamiji u Ridžent parku gde je odlučeno da se mužu pruži još jedna prilika. Ukoliko propadnu svi napori za pomirenjem, brak bi mogao biti poništen. Do završetka novinarskog istraživanja Edne Fernandez, slučaj ove žene ostao je nerazrešen.
Ovakvo stanje stvari u praksi je izrodilo još jedan neverovatan paradoks. Naime, šerijat dopušta brak sa devojčicama koje su, po britanskom zakonu, još uvek deca. Pronađeno je solomonsko rešenje koje odstupa od principa univerzalnosti prava. Muslimanima je priznato pravo da se (van Velike Britanije) venčavaju u skladu sa svojim običajima, ali se istovetna praksa izvan okvira braka zasnovanog na šerijatskom pravu smatra seksualnom zloupotrebom dece koja podleže krivičnom gonjenju. Sudski presedan je bio slučaj u kome je suprugu venčanom po muslimanskim zakonima dozvoljeno da nesmetano nastavi obavljanje bračnih dužnosti sa trinaestogodišnjom devojčicom.
Jedan bizaran sudski slučaj iz Nemačke, savršeno ilustruje svu sumanutost navodnog poštovanja kulturoloških razlika. Muslimanka marokanskog porekla, državljanka Nemačke, podnela je zahtev za razvod braka od izuzetno nasilnog muža koji ju je redovno batinjao. Sudija Krista Dac-Vinter (da, žena!) odbila je zahtev uz obrazloženje da Koran odobrava fizičko nasilje prema ženama. Sudija Dac-Vinter, verovala je da uvažava kulturološke razlike. Srećom, po objavljivanju slučaja u javnosti, sud u Frankfurtu oduzeo joj je predmet. To se, inače, dešava u zemlji, gde je zabeleženo više slučaja u kojima su turski muslimani ubili svoje žene zbog „ukaljane časti".
Kako se ovo uklapa u evropski vrednosni sistem? I da li je u pitanju slučaj doslednog multikulturalizma ili kulturnog relativizma? I da li bi u jednom trenutku uporedni pravni sistem u Britaniji mogao da ugrozi pravni poredak te zemlje? Kejt Porteuz Vud, direktorka udruženja „One Law For All and the National Secular Society" (Jedan zakon za sve i nacionalno sekularno društvo) pokrenula je ovo pitanje sa predsednikom Evropske komisije, Hozeom Manuelom Barosom u Briselu. (Istine radi treba pomenuti da u Britaniji već čitav vek funkcioniše i jevrejski verski sud sa sličnim nadležnostima, takozvani Bet Din, kome se za rešavanje sporova u građanskim parnicama obraćaju ortodoksni Jevreji. Sličan, etnički obojeni sud, postoji i među somalijskom zajednicom u Britaniji.)
Ipak, uprkos stavu najznačajnije muslimanske organizacije u Britaniji, „Muslimanskog saveta Britanije" (ukoliko se od 2006. nije izmenio) da ne podržavaju stvaranje dvojnih pravnih sistema, ima i onih koji smatraju da bi nadležnost šerijata trebalo proširiti i na slučajeve iz delokruga krivičnog zakona. Štaviše, ima i onih koji smatraju da bi britanski pravni sistem trebalo, u cilju efikasnije borbe sa kriminalom, da usvoji odredbe i kaznenu politiku šerijata. Jedan od najglasnijih zagovornika ove ideje je Šarfraz Sarvar, vođa Islamskog centra u Eksesu. On smatra da je „britanski pravni sistem pravičan ali previše popustljiv prema kriminalcima. Šerijat je zastrašujuć, ako počiniš kriminalno delo i budeš kažnjen po šerijatu neće ti više pasti na pamet da ponoviš prekršaj".
Često me nazivaju islamofobom. S razlogom. Islamofobija je strah od islama. Mene zaista plaši ova nehumana ubilačka ideologija i posebno posledice njenog neposrednog delovanja u svetu. Ali tačnije bi bilo reći da sam anti-islamist na način na koji je neko antinacista. Verujem da će uskoro doći vreme kada će se etiketa „islamofob" koju politička korektnost danas s gnušanjem prilepljuje ljudima koji se usuđuju da misle i još više izraze mišljenje i konstatuju očigledno, promeniti značenje u pozitivno određenje kakvo danas ima reč antinacista. Činjenica da u zemljama sa većinskim muslimanskim stanovništvom ne postoji koncept multikulturalizma kod mene izaziva nelagodnost. Činjenica da u zemljama sa manjinskim muslimanskim stanovništvom ovi uspevaju da nametnu svoje izrazito nazadne „vrednosti" i pri tom većinsko nemuslimansko stanovništvo natera na „poštovanje" istih, takođe mi budi strahovanja. I, konačno, činjenica da muslimanski verski fanatici ukidaju slobodu misli, izražavanja i govora na globalnom nivou, izaziva ne strah, već užas. Monolitnost islamskog monoteizma ispoljava takav stepen okrutnosti i prema svojim sledbenicima i prema „nevernicima" da ih temeljno dehumanizuje u obimu koju ovu religiju potpuno odvaja od bilo kakve „duhovnosti" i približava je ideologiji u svemu sličnoj nacizmu.
Često mi se skreće pažnja na to da je Koran nastao u određenom vremenu, na određenoj teritoriji i pod određenim istorijskim okolnostima te da bi trebalo da to imam u vidu kada ga kritikujem kao ideološku podlogu terorizma (i ne samo). U svom vremenu i u datoj istorijskoj situaciji Arabijskog poluostrva sedmog veka on ima smisla. Potpuno se slažem. Ali, da li se od sedmog do dvadesetprvog veka u istoriji čovečanstva nešto dogodilo? Iz kog to razloga „duhovnost" nije podložna napretku i razvitku a sve drugo jeste? Kako jedan verski spis nastao u gorepomenutim istorijskim okolnostima može biti referentan za život čoveka 21. veka? Isto važi i za još stariju Bibliju.
Odgovor je jednostavan koliko i opasan. Budući su to spisi koje su pisali ljudi pod određenim istorijskim okolnostima, što bi trebalo da bude jasno svakome ko se potrudio da ih pročita i izanalizira, a ne nikakva otkrovenja i božija reč, i Biblija i Koran odražavaju moral i vrednosti svog vremena i svojih zajednica. Oni nisu univerzalni kako se to kroz neumornu klerikalnu propagandnu mašineriju uporno natura a daleko od toga da predstavljaju vrhunac ljudske etike. Naprotiv. Kad god je čovečanstvo htelo da zakorači napred, u pravcu veće čovečnosti i napretka koji bi omogućio bolji život za više ljudi, moralo je koliko toliko da se ratosilja tereta religije. Priznati to, jasno i glasno, značilo bi urušiti same osnove vladajućih monoteizama. Ni Biblija ni Koran se ne mogu reformisati, rečeno nam je da su to otkrovenja i reč božija. I tako ta šizofrena situacija, taj nepremostivi jaz između onoga što u „svetim" spisima piše i toga kako bi život savremenog čoveka trebao i mogao da izgleda, drži čovečanstvo u stanju jedne latentne poluhisterične neuroze, iscrpljujući mu ne samo ogromne materijalne resurse već ga držeći i u svojevrsnoj duhovnoj bedi recikliranja šupljih i u svojoj suštini antiživotnih ideja koje se skupo prodaju kao spasonosne u jednom vremenu u kom je nihilizam posledica malodušnosti izazvane zamorom judeohrišćanstva.
Vrlo je intrigantno kako mladi muslimani koji žive na zapadu, a u pitanju je druga i treća generacija potomaka imigranata iz muslimanskih zemalja, i pored sekularnog obrazovanja stečenog u svojim novim domovinama i vrlo labavih ili nikakvih stvarnih veza sa domovinom svojih roditelja, uspeju da se radikalizuju u verskom smislu, do te mere da je među njima ne mali broj onih koji budu regrutovani za samoubilačke terorističke napade. Čuo sam mišljenja da su zapadna društva u osnovi rasistička i da ne prihvataju muslimane iskreno. Ti mladi muslimani, pokazuju rezultati nekih istraživanja u Britaniji, Francuskoj i Australiji, pre svoje radikalizacije nisu ni bili preterano religiozni. Njihova radikalizacija posledica je problema s identitetom - s jedne strane oni osećaju da ne pripadaju istinski tradicionalnoj pobožnoj kulturi svojih roditelja a s druge nemaju osećaj ni pripadnosti zapadnoj kulturi. Rešenje za ovaj rascep u identitetu nađu u priklanjanju radikalnom islamu. Očekivao bi čovek, vođen ovom logikom, radikalizaciju hrišćanskih zajednica u daleko manje tolerantnim državama Bliskog istoka, primera radi. Mislim da je ipak problem u samom islamu. Zombiji na ulicama Evrope (žene u burkama) zaista ni na koji način ne doprinose boljem razumevanju i posledičnom prihvatanju od strane većinske kulture, niti tome doprinosi još uvek snažan pritisak muslimanske zajednice na svoje članove protiv versko i etnički mešovitih brakova.
Kako god, ostaje činjenica da islam danas predstavlja globalnu pretnju slobodi izražavanja, civilizacijskoj tekovini koja je čovečanstvo koštala previše žrtava. Zapadna civilizacija je pognula glavu i prihvatila poraz.
Podsetimo se nekih medijski propraćenih primera.
„South Park" je američka animirana komedija u nastavcima koja je svetsku popularnost stekla pomeranjem granica slobode izražavanja, praveći sprdnju sa svim „uglednim" ličnostima društva, od holivudskih zvezda preko političara do verskih vođa. Predmet njihove žestoke satire bili su i papa, Mojsije, Isus i Buda.
Prirodno, a iskreno, ko im može zameriti, žaoci njihove satire nije izmakao ni prorok Muhamed. Prvi pokušaj da se pomene dogodio se 2006. godine, kada su Met Stoun i Trej Parker, autori serije, pokušali da naprave satirični komentar na karikature proroka Muhameda objavljene u jednim danskim novinama a koje su izazvale, najblaže rečeno, histerične proteste muslimana u svetu. „Comedy Central" koji emituje „South Park" nije im to dozvolio.
U aprilu 2010. godine, u jubilarnoj 200. epizodi serije, prorok Muhamed se javlja kao jedan od likova u epizodi. Ovo „jedan od likova" sporna je formulacija budući da islam strogo zabranjuje figurativno predstavljanje proroka ili boga. Ta činjenica je i tema veoma duhovitog zapleta. Sve poznate ličnosti koje su bile meta satire „South Parka" u prethodnih 200 epizoda, rešile su da protiv ovog gradića u Koloradu podnesu zajedničku tužbu. Njih predvodi Tom Kruz, ličnost koja je najčešće bila na meti autora serije. Tom Kruz pristaje da se nagodi pod uslovom da u grad dovedu proroka Muhameda (verovatno se nadajući da će od njega saznati kako steći imunitet na bilo kakvu vrstu kritike). Prorok Muhamed na kraju se pojavljuje u kostimu medveda.
Koliko ovo strašno i uvredljivo može da bude? Pored očiglednog odsutstva smisla za modu, Alah izvesno nema ni smisla za humor.
Sutradan po emitovanju ove epizode na sajtu radikalne islamističke organizacije „Revolution Muslim" sa sedištem u Njujorku (?!), osvanulo je „upozorenje", propraćeno odgovarajućim video zapisom, da bi Met Stoun i Trej Parker mogli završiti onako kako je u Holandiji završio Teo van Gog. Pored upozorenja na sajtu su objavljene i privatne adrese dvojice autora serije. Naredna epizoda zamišljena kao nastavak prethodne, po nalogu „Comedy Central" je cenzurisana. U njoj je lik proroka Muhameda u medveđem kostimu zamenjen Deda Mrazom u istom kostimu a svako pominjenja prorokovog imena bilo je pokriveno zvučnim signalom. Ove dve epizode takođe nisu emitovane ni na veb stranici što je, inače, običaj nakon TV emitovanja.
Stoun i Parker su i od ovako cenzurisane epizode uspeli da naprave izuzetno efektan satirični komentar na račun apsurdnosti cenzure, a poenta je bila podvučena time što se ostale verske ličnosti u crtaću zaista nisu štedele. Suština je u tome da je jedna grupa ljudi, jedna religija, nedopustivim pretnjama sebe izuzela od svakog oblika kritike. Zbog čega islam zaslužuje imunitet na preispitivanje i kritiku a judaizam, hrišćanstvo i druge religije i ideologije ne? Kad se govori o islamu kao religiji ljubavi i mira na šta se zapravo misli? I na šta se misli kad se kaže da Al Kaida i slične organizacije verskih ludaka ne predstavljaju islam i muslimane? Nego šta i koga onda predstavljaju?
Moguće je da ogromna većina muslimanskih vernika ne odobrava niti bi preduzela ovakve radikalne poteze. Ipak, ostaje činjenica da su oni nečujni, verovatno iz straha od optužbi za apostasiju koju bi njihova fanatična sabraća mogla da im prilepe, kao i da Koran eksplicitno ohrabruje ovakvu vrstu divljaštva.
Slučaj Salmana Rušdija i njegovog romana „Satanski stihovi" ostaje kao slučaj koji je otvorio moderno poglavlje bogate istorije blasfemije i cenzure. Iako je opšte poznat vredi podsetiti se osnovnih činjenica. Roman je izdat 1988. godine a delimično je nadahnut životom proroka Muhameda. Naslov romana potiče od grupe stihova u Koranu, za koje muslimani veruju da su satanskog a ne božanskog porekla a koji posredno dopuštaju molitvu trima paganskim boginjama preislamske Meke.
Knjiga, za koju kritičaru kažu da je od znatne književne vrednosti, naišla je na žestoku osudu islamskih fanatika gotovo odmah po objavljivanju. Najpre je zabranjena u Indiji a na demonstracijama u Britaniji javno je spaljivana. U februaru 1989. godine, nakon izuzetno nasilnih demonstracija u Pakistanu, vrhovni vođa Irana, ajatolah Ruholan Homeini, izdao je fatvu kojom se muslimani u svetu pozivaju da ubiju pisca i bilo koga iz izdavačkog sveta ko ima veze s objavljivanjem knjige. Rušdiju je u Britaniji dodeljena policijska zaštita i od tog trenutka počinje njegov neveseli život žrtve progonitelja, verskih fanatika.
Pisac je, srećom, još uvek živ. Iz Irana je 1998. saopšteno da je fatva povučena a te iste godine Rušdi je objavio da se više neće kriti. Međutim, Iranska novinska agencija je 2006. godine objavila da je fatva ipak i dalje na snazi budući je može povući samo onaj koji ju je i izdao, a Homeini je umro 1989. godine.
Žrtava je ipak bilo. U julu 1991. ubijen je japanski prevodilac „Satanskih stihova", Hitoši Igaraši (ironično, konvertit u islam i podržavalac ajatolahove fatve). Istog meseca i godine u svom milanskom domu pretučen je i nožem ranjen italijanski prevodilac romana, Etore Kapriolo. Norveški izdavač dela, Viliam Nigard je u oktobru 1993. ispred svoje kuće u Oslu ranjen sa tri hica iz pištolja. Najozbiljniji zločin u vezi ove fatve dogodio se u Turskoj, jedinoj većinski muslimanskoj zemlji u kojoj roman nije bio zabranjen. Prevodiocu dela na turski, Azizu Nesinu, prećeno je u više navrata a u julu 1993. islamski fanatici zapalilu su hotel u anadolijskom gradu Sivasu, u kome su se okupili intelektualci alevisti a čijem je okupljanju prisustvovao i sam Nesin. Nesin se spasao ali su u požaru nastradala 37 pripadnika alevizma i dva člana hotelskog osoblja.
Očekivano, vođe ostalih verskih zajednica izrazili su duboko žaljenje i razumevanje za bol nanet muslimanima. Bol? Kakav bol? Vatikan je izdao saopštenje ovakvog tona, kao i njujorški nadbiskup Džon O'Konor. Imanuel Jakobovic, vrhovni rabin „Ujedinjene hebrejske kongregacije Komonvelta", usprotivio se objavljivanju knjige. Kao i kanteberijski nadbiskup Robert Runsi, koji je čak pozivao i na izmenu tada još uvek važećeg Zakona o blasfemiji (ukinutog tek 2008.) tako da se ubuduće odnosi i na ostale religije a ne samo Anglikansku crkvu.
Ali, očekivao bi čovek da će glas dići sekularni humanisti zapada. Da će knjižare prkosno istaći knjigu u izloge a političari stati u odbranu slobode izražavanja. Međutim, novine su bile pune razumevanja za „štetu i bol nanete svetskoj muslimanskoj zajednici" (?!), dok su političari, među njima i bivši američki predsednik Džimi Karter, tugaljivim frazama govorili o tome da je pisac „morao biti svestan posledica svog stvaranja" i da je morao „uzeti u obzir osećanja vernika".
Zašto je morao? Ako kritikujući bilo šta drugo ne moraš da uzimaš u obzir osećanja svojih protivnika, zbog čega je to neophodno kad je reč o veri? Zamislite koliko jedan ateistički, racionalni um vređa ova vrsta fanatizma. Ko ustaje u odbranu osećanja ateista, primera radi, iako je neverovanje u islamskim zemljama kažnjivo smrću? Niko. Ateisti neće oteti avion i zakucati se u oblakoder.
Ono što se zapravo dogodilo je sledeće - jedan ludak, teokratski diktator jedne zemlje, običnom pretnjom zadao je udarac sekularnim vrednostima Zapada među kojima je sloboda govora i izražavanja jedna od temeljnih. Zapad je drhtao u strahu od nečijeg verskog ludila a to su legitimisali takozvani „umerenjaci" iz „nisam vernik, ali ..." redova, koji su ispoljavali kukavičke i udvorničke obzire prema verskom fanatizmu.
Politička korektnost kritike može poštedeti samo nevoljne osobine, kao što su nacija, rasa, pol, fizičke karakteristike, starost ... S druge strane, ideologije, a religije se svakako kvalifikuju za ovu kategoriju, ne zaslužuju nikakav imunitet od kritike. Upravo suprotno. One nam svakodnevno pružaju i suviše mnogo razloga za žestoku i beskompromisnu kritiku. Kritika religije, ma koliko oštra bila, morala bi se smatrati temeljnom demokratskom tekovinom.
Sva neurastenija, histerija i šizofrenija indukovana religijom i nerazumnim zahtevom za njeno neupitno poštovanje, odlično je ilustrovana događajima izazvanim objavljivanjem karikatura u jednom danskom dnevnom listu u septembru 2005. godine. List „Jyllands Posten" je objavio 12 karikatura različitih autora čija je tema bio prorok Muhamed. „Najkontraverznija" među njima prikazuje proroka Muhameda sa bombom u turbanu. Čovek ne može da se ne zapita zbog čega bi se ova karikatura smatrala kontroverznom. Pet meseci nakon objavljivanja karikatura u Danskoj, tokom kojih su dvojica danskih imama (uzred, kojima je u toj zemlji svojevremeno pruženo utošište) iz Egipta podstrekivali reakciju na objavljene karikature u muslimanskom svetu (prirodajući im još tri, koje bi se možda mogle i oceniti kao uvredljve ali koje uopšte nisu ni bile objavljene) u nizu zemalja došlo je do nereda koji nisu ostavljali mesta sumnji o islamu kao religiji mira i ljubavi.
Demonstranti u Britaniji nosili su transparente na kojima je pisalo - „Pogubite one koji kažu da je islam nasilna religija". Ko bi uopšte posumnjao u miroljubivost islama nakon ovakve poruke? Britanci su poruku, izgleda, shvatili vrlo ozbiljno sudeći po tome da je Britanija bila jedna od retkih zapadnih zemalja čiji listovi nisu, u znak podrške danskim kolegama i slobodi govora, preneli neku od spornih karikatura. Zanimljivo je da niko od demonstranata koji su nosili transparente kojima se poziva na ubijanje protivnika islama nije uhapšen ali su uhapšena dvojica protivdemonstranata koji su nosili sporne karikature.
U nekoliko muslimanskih zemalja pozvano je na bojkot danske robe. Spaljivale su se danske zastave ali i ambasade zapadnih zemalja. Zapaljeno je nekoliko hrišćanskih crkava u Pakistanu i Nigeriji. Muslimani u Nigeriji su mačetama po ulici ubijali svoje sugrađane hrišćane a jedan od njih je čak i živ spaljen.
I opet, razumevanje i saosećanje izražavani su za povređenja osećanja muslimanskih vernika. Vladimir Putin, u to vreme ruski predsednik, izjavljuje da danska vlada slobodu govora koristi kao plašt kojim krije one koji vređaju muslimane a Žak Širak, u to vreme predsednik Francuske da „treba da se izbegne sve što može da povredi osećanja drugog, naročito verska".
Naročito verska. Opet.
Vatikan je izdao saopštenje koje ovo ludilo sumira na najbolji način - „Pravo na slobodu misli i izražavanja iz Deklaracije o pravima čoveka, ne može se odnositi na pravo da se vređaju osećanja vernika. To važi za sve religije."
Zašto?
Zar večni pakleni oganj za blasfemičare nije dovoljna uteha za povređene vernike?
Britanski novinar Endru Muler je bio jedan od onih koji su u ovom sveopštem verskom histerisanju sačuvali hrabrost i pribranost. U razgovoru sa Ikbalom Sakranijem, jednim od verskih vođa britanskih muslimana, koji se drži za umerenog uprkos tome što je otvoreno podržavao smrtnu kaznu za Salmana Rušdija, po njegovom mišljenju inače preblagu (koja bi bila odgovarajuća?) Muler je izrazio zabrinutost da bi „smešna i neprimerena reakcija na neke neduhovite crteže u nepoznatom skandinavskom listu mogla potvrditi da su islam i Zapad suštinski nepomirljivi". Sakrani mu je objasnio da se „Prorok u muslimanskom svetu poštuje s ljubavlju i osećanjima koja se ne mogu iskazati rečima" i da ta ljubav „prevazilazi ljubav prema roditeljima, voljenim bićima, sopstvenoj deci. Ona je jednostavno deo vere."Muler je hladnokrvno primetio da to u suštini znači da su „vrednosti islama iznad svih ostalih vrednosti - što misli svaki sledbenik islama, isto kao što svaki sledbenik svake druge religije veruje da postoje samo njegov put i istina. Ako ljudi žele da vole nekog propovednika iz sedmog veka više nego sopstvenu porodicu, to je njihova stvar, ali niko drugi nije obavezan da to shvati ozbiljno ...."
Jedna od morbidnijih reakcija na karikature zabeležena je u Iranu, čiji je predsednik Ahmadidženad poznat po tome što Holokaust naziva običnim mitom („Izmislili su legendu o masakru Jevreja i drže do nje više nego do Boga, vere i proroka. Ako neko u njihovim zemljama osporava Boga, ne zamera mu se ništa, ali ako neko negira mit o masakru Jevreja, cionistički razglasi i vlade u službi cionizma počinju da urlaju", izjavio je na jednom javnom skupu u gradu Zahedanu u decembru 2005.). Najtiražniji dnevni list u Iranu, „Hamšari", raspisao je konkurs za 12 najboljih karikatura o Holokaustu. Ismevanje Holokausta i proroka Muhameda (a preko njega i čitavog jednog sistema verskih ubeđenja) stavljeno je tako u istu ravan. S jedne strane su stvarne višemilionske žrtve genocida a s druge naivni, nedokazani fantazmi u koje nije u stanju da poveruje niko kome mozak od malena nije temeljno ispiran (ili kome nije zaprećeno vešanjem). To može samo verom zaraženi mozak.
Ne znači da toga nema u drugim religijama ali je islam doslovno smrtonosan ako se usudite da ga na bilo koji način kritički promišljate. Uveren sam da su takozvani umerenjaci, pripadnici „nisam vernik, ali ..." grupacije, ti koji svojim kukavičlukom i intelektualnom impotencijom legitimišu ovu vrstu mračnjaštva pred kojom i Srednji vek deluje kao vek prosvećenosti.
Ajan Hirsi Ali, rođena Somalijka i nekada muslimanka koja se usudila da otvoreno prizna da ne veruje u boga i još gore, da kritikuje položaj žena u islamu, zbog čega joj se preti smrću, u svojoj potresnoj i neverovatno otvorenoj autobiografiji „Nevernica" između ostalog piše, komentarišući događaje nakon septembarskih terorističkih napada na Ameriku:
„Zapanjujuće glupi analitičari zasipali su javnost bezbrojnim šlajfnama političkih komentara. Ovo je naročito važilo za takozvane arabiste. Oni nisu znali ništa o realnosti islamskog sveta. Ispredali su priče o islamu kao religiji mira i tolerancije u kojoj nema ni natruhe nasilja. To su bile bajke koje nisu imale nikakve veze sa svetom u kojem sam odrasla.Iz preobilja primera ekstremne verske zatucanosti i nepokolebljivog zahteva da se ona poštuje po cenu života, izdvajam tragikomičan slučaj iz 2007. koji je danima bio tema TV i novinska vest širom planete.
Engleskinja Džilijan Džibons radila je kao učiteljica u engleskoj školi u Kartumu, glavnom gradu Sudana. Jednog dana uhapšena je na osnovu optužbe za vređanje islama jer je razredu dozvolila da plišanog medvedića nazovu Muhamed. Prijavila ju je koleginica iz škole, žena zaposlena u školskoj administraciji. Jedan od dečaka iz razreda, po imenu Muhamed, u pokušaju da učiteljicu koju je razred voleo spasi neprijatnosti, istupio je sa tvrdnjom da je plišani meda nazvan po njemu a ne proroku.
Zalaganje dece iz razreda nije imalo nikakvog efekta. Protiv učiteljice je podignuta optužnica po članu sudanskog krivičnog zakona za „vređanje religije, podsticanje mržnje, seksualno uznemiravanje, rasizam, prostituciju i nepoštovanje religioznih verovanja" (sve to u jednom članu) a osuđena je za „vređanje religije" na 15 dana zatvora i deportaciju. Međutim, oko 10.000 demonstranata, među kojima je bilo i onih sa mačetama, dan nakon suđenja i nakon što su imami po lokalnim džamijama držali zapaljive propovedi protiv nesrećne žene, izlazi na ulice grada zahtevajući smrtnu kaznu. Na demonstracijama su se čuli uzvici - „nema tolerancije, ubijte je", streljajte je, streljajte" ... Nesrećna žena je nakon toga prebačena na tajnu lokaciju. Morala je da interveniše Velika Britanija koja je u Sudan u diplomatsku misiju poslala dvoje parlamentaraca, muslimana. Oni su kod predsednika Sudana izdejstvovali njeno oslobađanje nakon čega je vraćena nazad u Britaniju.
Po povratku u zemlju istraumirana učiteljica je izjavila - „Gajim veliko poštovanje prema islamu i ne bih svesno nikoga uvredila".
Veliko poštovanje?