Počinjem ovaj post od Kulina bana, muzičkim asocijacijama u dok misli mi vrludaju fazonu, na temu nekih sadašnjih događanja i generacijskih razlika.
Jednom dok se naša kuća u poslednjoj dekadi prošlog veka, u popodnevnom terminu za naš "vremeplov-muzički biseri", sjajila okupana u nenadmašnom Gilmorovom gitarskom solu u "Shine on you crazy diamond", iz škole je došao moj sin. Radoznalost iz njega svojstvena uzrastu ni dečaka, ni mladića, upitala je - heeej, šta to slušate, dobro je!? - a ja sam skontala da je došlo pravo vreme. Do tada smo već profurali kroz razne faze u razvoju od "new kids on the block balalajki s koreografijama", do grafita iscrtanog sprejom na celom zidu njegove sobe - Pantera-, i raznog trash sounda, od kog sam nekad iskakala iz kože. Moj pokojni otac nikad nije umeo da pročita te grafite, božemioprosti, a Pera, moler i prvi štreber svog zanata na Avijaciji (deo NS) kad je posle krečio, skidao nam je svima sve bogove sa neba.
No, bilo je kako je bilo. Ja sam se sve vreme nadala ovim razgovorima na muzičke teme, i čekala rezultate žetve posle onoga što smo posejali. Ne, za našeg sina nikako se nisam bojala da će zabludeti u onom turbo šit denseraju i folku devedesetih koji je pokosio mnoge generacije, jer smo bežali od toga, i raznih televizija k'o đavo od krsta. Naslućivale su se nijanse dobrog muzičkog ukusa, po onom iver-klada fazonu he, he...
Eh, pa da se vratim na njegovo pitanje, i napravim ovu, u suštini kratku priču kraćom, što će meni izgleda jako teško poći za rukom.
Otišli smo do sobice od uspomena (naš closet) kod tavanskih vrata, i ja sam tih dana kujući gvožđe dok je vruće, rekla: "Ok, bravo sine, ove tatine ploče su ti tablica množenja, i bez nje ne možeš ništa, to znaš...posle ćeš lako sam." Tih dana bilo je razgovora o, šta je to bilo '68, šta je to Strawberry statement, i sličnim dešavanjima iz tog doba. Slušao je zainteresovano, o hipi pokretu, Kerouac-u, i bitnicima...Danas mladima ove pojave i ljudi služe pretežno za podsmeh. A ne bi trebalo, onda su mladi bar nešto pokušavali.
Nezapamćenu pohlepu, i greške u ekonomiji, koje se odvijaju upravo pred očima svih, pa i mladih, danas, ne plaća onaj ko je tu katastrofu izazvao, već siromašni, jadni i poniženi ljudi širom sveta. Mnogo mladih ljudi danas protestuje besom, gunđanjem, na pogrešnoj adresi, (vidim to svakodnevno)... kome, nego roditeljima, još kad imaju par boca piva u sebi, ihhh... valjda da što pre pobegnu od teme.
Tako je moj sinak saznao, uglavnom od oca, o rock&roll-u, tvrđoj varijanti, hevi metalu, bluzu, a od mene, da su mi omiljeni iz tog vremena bili Lenon, Gilmor i Dilan, pa se niz nastavlja i popunjava... Da je nowhere man, Džon, od tinejdž idola širom sveta, do ozbiljnog političkog aktiviste, bio pre svega umetnik, pravi umetnik, vizionar koji je promenio svet, uvek tvrdim i kažem, sviđalo se to nekom ili ne. Da je širio vidike svojim izvanrednim darom i onim što je najbolje znao - svojim stihovima i muzikom.
Volim da mislim o tome, šta bi bilo, da Lenon nije prerano otišao? Ubeđena sam da danas ne bi ćutao. Nikako ne bi.
Mislim da je to moj sin sve razumeo, mislim, sve to šta je meni značio Lenon. Brišući prašinu onom bordo plišanom krpicom na drvenoj "kruški", i preslušavajući te čudesne LP i male vinile, prošao je kroz taj period kao mnoga deca koju je to zanimalo. Kao slučajni prolaznik i posetilac. Bez interakcije, junaci onog doba su manje-više opravdano odsutni, davno beše, a i pojam interakcije s umetnikom je nešto što se promenilo od onda do njegovog, sadašnjeg vremena.
Kad mi je od njega nedavno stigao mejl sa linkom - pročitaj kad budeš imala vremena Dereka Powazek-a, dobro je -, obradovala sam se izboru teme koju mi je preporučio, i pitala se na koga li je to dete povuklo, he, he...
Za one koje mrzi da otvaraju linkove, članak Dereka Powazeka, web poslenika iz San Franciska, ( da malo prepričam), govori između ostalog o Lenonu, i Lenonu njihove generacije X, (plus-minus), Stivu Džobsu. S napisanim se ja skroz slažem, k'o da je mene pitao čovek , Powazek. Vremenom smo otišli napred (?), (hmm...bolje da naglasim da mislim isključivo na tehnološki napredak), i imamo dva velika umetnika za poređenje - lidere svog vremena, s tim što je Stiv u maloj prednosti, jer je bio Lenonov fan celog života. Što se vidi i po sličnom ukusu za eyewear, he he.... Obojica su nas nažalost napustili prerano, u godinama kad su još mnogo mogli da pruže svetu.
Stiv Džobs, radeći u Apple-u, bio je druga vrsta umetnika. U drugačijem vremenu. Kreirao je razne alate, da ih svi ljudi mogu upotrebiti, pokazati svoj kreativni potencijal, kako kaže Powazek jedno aktivno iskustvo sa you're in charge varijantom i načinom. Lenonov dar otvarao je vidike muzikom, a Džobs je svoj dar koristio u povezivanju naše svesti u odnosu na tehnologiju, i među nama. Njegove alatke i spravice, postale su mainstream, usvojene i potrebne, ono što nam je pre petnaestak godina zvučalo kao SF. Bili su veliki lideri, i to naravno nisu postali sami. Čast njihovim kolegama i saradnicima. Ali su ostali upamćeni kao simboli, svaki u svojoj epohi.
Ima još nešto kod Stiva Džobsa, kaže Powazek, što, ili u hvalospevima, ili hejterskom bljuvanju, retko spominju savremenici. Ne samo da je čovek bio umetnik svog zanata, već je i celom svetu omogućio da pomoću njegovih alata prave, i iskazuju svoju umetnost. Danas u modernom svetu, nije moguće postati superstar poput Lenona. Ta stvar je više Jobs-esque. Dobri čovek Derek Powazek kaže... "you can’t expect to stand in the spotlight by yourself anymore. The way you change the world is to create environments where other people succeed." To je ono što ove duhom matore prdonje neće da ukapiraju, ali sva je prilika da će morati. Daj bože, da se nešto giba.
Žao mi je što je post poduži, nisam imala vremena da napišem kraći, kako su govorili Paskal, ili Tven, ne znam baš tačno koji od njih dvojice, al' bilo čija dobra je, mogao bi vičniji od mene ovde na blogu i post o tome napisati. Parafrazirala sam ovu rečenicu, jer za to skraćivanje treba vremena i još koječega što ja trenutno nemam, a i napisala sam post u dahu, pri tom reskirajući da steknem još jednu lošu naviku.
Nadam se da me još pratite, a pretpostavljam da ćete osetiti i ono malo ironije u mom glasu, da ne kažem u otkucajima s tipkovnice.
I, tako, to je između ostalog ono što mi se vrzma po glavi ovog black march-a. A vama?
Edit: posle Sir Paul-a, morala sam i jedan post o Lenonu, jer bih pukla da nisam, he, he....