Budućnost| Društvo| Politika

Datum

nikolic777 RSS / 12.03.2012. u 14:49

Odnos prema Zoranu Đinđiću postao je kao odnos prema selebritiju kog smo voleli, a njegova vizija je nešto kao evergreen koji ponekad pevušimo. Zato smo tu gde smo.

Danas sam napisao ove rečenice tražeći u moru tugaljivih, jetkih ili sasvim deprimirajućih misli, tempiranih za datum kada naprasno postajemo svesni, odgovorni i ožalošćeni, neko dominantno osećanje, nešto što bi mi dočaralo u kakvom je zapravo stanju uspomena na streljanog premijera Srbije.

I dok, ljudi kao ljudi, vole da oplakuju ili da se ljute, da se žaleći Zorana samosažaljevaju, političari se temeljnije pripremju za datum probuđene svesti. Oni ga imaju unovčiti, u popularnosti i u glasovima, i zato ne ostaju samo na frazama od kojih su ove sa društvenih mreža i uverljivije i iskrenije. Oni imaju projekte. Nedaleko od mene, koji u polupraznom beogradskom kafeu sumiram sivilo hladnog martovskog dana, obilno nabijenog kolektivnom depresijom, održava se takmičenje u besedništvu, a sve Zoranu u čast.

Tu, na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nekakva deca, studenti i aktivisti, izlaze na scenu da performiraju demokratiju i civilizacijske vrednosti, da izvode svoju opredeljenost za promene u Srbiji, da glume Zoranove misli. Onda dobijaju nagrade, čestitaju se i odlaze nazad. U kuće ili studentske domove, na autobusku stanicu gde će čekati plastične kante sa paprikašom i ostatke zimnice koje im šalju osiromšeni roditelji. Roditelji koji su, nije isključeno, do maločas navijali da njihovo dete "najbolje kaže". Drugi se vraćaju u kancelarijske prostorije za stranačke podmlatke ili nevladine organizacije da rade na nekom drugom projektu. Ima i onih koji će otići na pivo.

Ne verujem da će se bilo koji besednik odvažiti da ode pred neko ministarstvo da pita o zataškavanju zločina. Ne verujem da će se iko usuditi da, Zoranu u čast, besedi o pozadini atentata. Nisu ta deca kriva. Deci se opraštaju i zanos i entuzijazam čak i kada su lažni kao i glupost kada je prava. O njima pišem samo kao o ogledalu uspomene, o onome što je od jedne borbe ostalo u glavama onih koji su je morali nastaviti.

Taj čovek je svojoj borbi za ono o čemu se danas besedi a stručnjaci političarima pišu govore, dao celog sebe. Bez ostatka, onako kako to Srbi mogu nazvati jedino ludošću. I nije bio besednik. Sve te blistave misli koje danas citiramo i postujemo u svim na internetu raspoloživim formama, nastajale su u trenutku. Ne treba biti Frojd ni Šerlok Holms da bi se zapazilo da su one spontano rođene. Nisu u mukama smišljane, na njima nisu radili timovi eksperata za slikovitost, manipulaciju i adrenalin. Nisu ni tempirane za datum i nastup. Dakle, iskrene su. To je taj  čovek zaista i mislio.

I meni taj raspon sve govori. Saopštava mi kristalno jasno razliku između ove i one demokratije, između ovog i onog evropskog puta, između borbe i performansa. Stoga Zoran Đinđić, kojim se niko više ozbiljno ne bavi, počev od dela do atentata, postaje datum, slovo u kalendaru. Datum za citiranje velikih reči, za angažman i bol. Neko će to činiti račundžijski i licemerno, nego patetično i defetistički, neko jetko, gnevno ali pasivno. I svi će sledeće jutro sačekati obmanuti, manji nego što su juče bili. Samo zbog toga što ih čeka novih 365 dana bez vizije za čije odsustvo su podjednako krivi.

Čini mi se da će i oni koji dolaze tako učiti o njemu. Da će graditi jedan neaktivan, neproduktivan odnos. Kao da je reč o zvezdi šoubiznisa koja se može voleti, ali  je u startu jasno da se ne može biti kao ona. Zato se i vizija pevuši bez udubljivanja. Besedi se. Uspomena na Zorana Đinđića danas živi u mišolovci srpske mitomanije i srpskog profiterstva. Ona nadahnjuje, ali ne motiviše.

Atačmenti



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana