Tekst koji sledi nije napisao Radoje Veliki Domanović.
Ako nađete bilo kakvu sličnost sa gore pomenutim nenadmašnim satiričarem i majstorom opisa stvarnosti, znajte da to nije nimalo slučajno.
Ne poznajem, naime, nijednog blogera koji se rodio ili koji živi bliže legerdanom Ovsištu od mog blogokolege koji se predstavlja kao gedza.73.
Ovo je njegov tekst a ja sam malo ljubomoran što ne uspevam da napišem ništa slično:
Pao sistem
Srbi snivaju. Ni manje, ni više od drugih naroda. Možda imaju drugačije snove? Ko bi ga znao.
Prejede se ponekad čovek, pa sanja svašta. Sanja, na primer, nekog poznatog sa jasnom odrednicom ‘baksuz’ i ceo dan čeka odakle će klavir da ga deljne u glavu.
Ja već noćima sanjam strašan san. Kao, ja na nekom bučnom mestu. Galama,cika, iskeženi mutanti nalik grabljivicima I hijenama mi se unose u lice, bale po meni , vuku me za rukave. I vrište. Puno I jako.
I onda muk. Zaglušujuća tišina koja huči u glavi.
Nekad se probudim pa tražim ženinu ruku, ali češće se taj gromorozni san nastavi.Uvek mi košmari duže traju nego snovi sa dve lepojke.
Sanjam, kao, da se detaljno spremam i pripremam. Topla kupka, mirišljave soli. Žena opeglala odelo za izlaske i naslagala na stolicu. I sad se ja, kao, budim. Lepo je napolju. Sunčano i vedro. Od sreće sav treperim. Samo što ne poletim. Lepo delo, kosa očešljana i začešljana, u džepčetu od košulje olovka.
Olovka? Otkud ona tu.
Dok mozak fercera po pitanju plajvaza, noge se već same uputile u jednom, deluje mi već određenom, pravcu. Kako put odmiče nekako mi je u duši sve teže. U glavi osećam potmulo lupanje, a i ruke se nekako nepravilno klate. Dok se čudim šta mi je ugledam belu i sjajnu zgradu. Na vratima stoji veliki beli papir sa zlokobnim natpisom
IZBORNO MESTO.
Damari počinju da biju, ispred očiju mi lete svetlaci, kolena klecaju, mozak radi sam za sebe uz neke čudne šklokotave klikove.
Pada sistem. Pada sistem.
Pao sistem?
Tu se u znoju lica svog budim. Guram ružu moju, koja po običaju, zauzima veću polovinu kreveta, da dođem do vazduha.
Pao sistem?
I juče mi se, konačno, san sam od sebe rastumači na javi. Malo, malo pa negde padne sistem.
U pošti pao sistem. U opštini pao sistem. U policiji pao sistem. Uvek kad ja naiđem negde padne sistem. Sva sreća pa ovako baksuzan ne posećujem često ta divna mesta. Ko zna kakva li crna energija zrači iz mene i pravi kurcšluse.
Duševan sam čovek pa mi žao drugih ljudi. Zamislite da odvojite dan da uzmete neku potvrdu, a ja u redu iza vas. I padne sistem. Pa da mi lepo udarite šamar. Em izgubite vreme, em morate da dođete ponovo.
I ne bih se ljutio. Što da se ljutim kad sam kriv. Ma šta šamar. Dođe u tom trenutku čoveku da me do’vati za kragnu ispred onog šaltera, gekne na patos i išutira.
Na stranu to što se uvek samo meni desi da moji papiri nisu tu nego su na nekom drugom mestu. I da mi treba neki papir koji nemam. Ali je tu blizu. A kad ga platim i donesem on postane nepotreban.
Ma, rođeni baksuz.
Žao mi i onih gospoja, -ica i- ina. Gledaju me sažaljivo, pa onako iz potiha saopšte
-PAOO SISTEMM!!!!
Samo što im suza ne kane iz oka
-DOOOĐI ZA SAT VREMENA.
Pa posle nekoliko produženih ‘sati’ mi tužno, u poverenju, kažu
-PAOO SISTEM. DOĐI SUUTRA!!
A i meni žao njih. Male im kancelarije pa samo što ne sede jedno drugom na glavi. Još im i oni moji papiri, dokumenti, akta i fascikle prave gužvu i smetaju pa se često kafi ili laku za nokte, zbog nedostatka prostora, omakne da se po njima prospe ili da ih izmažu.
Malo, bre, i onih kompjutera imaju, pa sve čekaju na onaj jedan da reše neke logičke problem sa kartama. To im, valjda, država testira inteligenciju.
I eto.
Sad se ja plašim od onog zlopamtila i baksuza u meni da kad pođem na izbore ne dođe do pada sistema, pa da ruka počne neko čudno i nevažeće žvrljanje po izbornom listiću a da mozak kaže
DOĐII SUTRA!!!
Kad bolje porazmislim bolje da dođe do pada nego do raspada sistema.