moja gošća : kaolavanda
Ovu priču sam počinjala da pišem na sedam načina. Svaki je bio najobičnije sranje... što ne znači da ovaj to nije, samo sam ipak morala da se odlučim za jedan.
Lepo sam zamoljena da napišem priču uz svu slobodu ovog sveta. Bez „tajm limita". Jasno, iste sekunde sam blokirala. Pristala sam jer je molba došla od finog momka. U svakom drugom slučaju bih našla izgovor na nivou tetka - lek i posle se, naravno, nervirala što se toliko plašim izazova.
Kako god, pristala sam.
Trebalo je napisati nešto o radu umetnice Lori Lipton, čije neke crteže mogu da gledam dok mi se oči ne umore, tj. duuuugo. Čak ni to što sam rekla da nisam raspoložena za pisanje teksta iz stručnog ugla, nije bio problem. Kakav užas
Međutim, nisam se najljubaznije zahvalila momku što je toliko drag, uz najiskrenije izvinjenje zbog sopstvene njanjavosti, odbijajući da napišem ovu priču iz jednog razloga:
bilo mi je neophodno nešto za odvlačenje pažnje. Dan kada sam dobila poziv za ovo druženje, bio je usred najstresnijeg perioda mog života. Prepoznala sam ga (taj momenat) po tome što su mi posle jedne vesti svi ljudi izgledali i zazvučali drugačije... kao da su se odjednom jezivo udaljili (u filmovima to je ona situacija kada kamera naglo napravi zoom out, pa pozadina ode bestraga, a glavni junak se ne pomeri ni milimetar sa svog mesta... uvek služi da naglasi osećaj usamljenosti junaka, jer mu se tlo upravo izmaklo pod nogama), ili sam ja ta koja se udaljila, nije ni važno; upecala sam sebe tih dana da patetično podvlačim crtu...
To kada ja svodim račun sa životom, izgleda ovako:
a) ispod ćebeta - pokrivena preko glave, dok sav vazduh ne zagrejem svojim disanjem toliko da se zarumenim kao u sauni, i obavezno zaspim... ili se onesvestim, nisam sigurna;
b) razmišljam (ne biram mesto) - šta je najstrašnije što može da mi se desi ako ni tog dana ne budem ništa jela;
c) visim na blogu - ne propuštam priliku da pravim od sebe budalu, preko svake mere;
d) pišem ovu priču - zurenje u monitor, dok Little one od Stone Gossard ide dvadesetčetvrti put za redom.
Čudno, ali sedanje za kompjuter sa ciljem pisanja ove priče, koliko god to bili samo jadni pokušaji, pričinjavalo mi je najveće zadovoljstvo.
Lorini crteži, površno gledano, nisu prizori koje bi trebalo imati pred očima u mom raspoloženju tih dana. Međutim, nisu me uznemiravali...
I onda to veče... sedam za kompjuter, ali pre toga otvaram posle bezbroj godina jedan Somersby, zamalo zauvek zaboravljen u frižideru... puštam pesmu kao iz sna (na repeat, podrazumeva se), kratko izigravam dvorsku budalu na blogu, i ponovo otvaram stranicu Lorinog sajta, u nadi da me tamo konačno čeka napisana priča koju treba da pošaljem...
Da l' od „kabeze" (kako je sa puno ironije nazvao moj nekadašnji prijatelj ovo piće), da li zbog pesme, da li što ni Severac u Beogradu više ne uteruje jezu u kosti jer se proleće nameračilo... ili zbog svega po malo, osetila sam se ušuškano i spokojno među najfinijim čipkama oko vrata davno umrlih dama, zagrljenim skeletima u zemlji koja je umesto od grumenja, sva od srca, među kristalnim lusterima okićenim paučinom, u balskoj dvorani na plesu skeletnih zaljubljenih parova, gde sat upravo otkucava ponoć... u sobama sa zidovima oblepljenim plišanim tapetima, sa teškim, prašnjavim draperijama, i ružama u vazama koje kao da su gajene u vrtu Dorijana Greja... na čajanci finih dama-kostura, sa koskicama i maleckom karlicom umesto broša...
...a možda je samo Lori takav majstor da napravi od teme koja me tih dana načinila sopstvenom senkom, crteže u koje ću da zaronim, i da u njima nađem priču za docs-a. Ko bi ga znao...
14. mart 2012.