I ja ću o filmu, dojadile mi i
dosadile SASVIM ove izborne nezavršene priče...
Boris Toma.
Toma Boris.
Garnirung u oba slučaja ONAJ...
Elem, ni slova više o svima vama , vama na vlasti u ovoj zemlji
koja se istopila od gladi i srama.
Sve ste učinili da MRZIM ZEMLJU U KOJOJ ŽIVIM. Ali, ali... Od pre neki dan mislim ja (I) nešto drugo...
Da je medju nominovanima za Oskara i glumac Tomy Lee Jones
i to za ulogu Henka Darfilda u filmu Pola Hegisa (Paul Haggis) „U dolini Ila“.
Taj sam film, „U dolina Ila“ gledala na izvikanoj Sinemaniji koja, kao
prikazuje jedino holivudski treš ne bi li maznula, Sinemanija to jest TUCK
što veću kintu. LAŽ! Upravo je film „U dolini Ila“ veliki, KRUNSKI dokaz, da NIJE tako.
Pamtim odlično, pošto je i bilo skoro, novembra 07, da sam
iz Sava centra izašla tako da bukvlno NISAM ZNALA gde sam
niti na koju ću stranu, nikud mi se nije ni išlo.
Htela sam samo da sednem negde u kraj
da me niko ne vidi i da plačem forever. Zbog čega, zašto? Pa, ako ste videli film, možda me odmah i razumete...
Ako niste, evo : otac, stari marinac u penziji, poslao je sina u Irak
da brani čast i slobodu i demokratske vrednosti i sve ono
silno bla i truć što se nacifra da bi se pravdala
američka intervencija GDE GOD IM ONA PADNE NA PAMET...
Pa film počinje tako što ponosni otac, a igra ga, je li, Tomi Li Džons
čeka, zajedno sa ostalim roditeljima svoju decu back to USA
a posle uspešno obavljenje misije oslobadjanja Iračana, bl bla bla Svi stigli, samo njega, samo SINA njegovog nema, došao u sanduku...
I otac, a majku igra Suzan Sarandon, počinje svoju malu, ličnu istragu
pošto ih niko ne ferma dva posta, rekli da su sorry, very sorry
DOSTA OD NJIH
od američke vlade i vlasti i vojske, jbg, plaćeni su ti vojnici, znali su da
ne idu na žurku već u pravedni antiteroristčki rat...
Step by step, Tomi Li Džons otkriva šta se u Iraku zaista dogadjalo
s „našim sinovima“ i kako je, u stvari, poginuo, to jest BIO UBIJEN njegov sin.
Od pomahnitalog uma i snažnih ruku ortaka iz kraja, iz iste ekipe ...
malo su i malo mnogo više poludeli skroz naskroz
tamo u Iraku pa udarili na SVOG.
Posle lagali, da ih ne uhvate, ne provale koliko su daleko, very far,
od hrabrih momaka koji ginu u tudjem ratu ali zbog tudje sreće.
Znači, pod jedan, veliki film što se JEZIVE ISTINE tiče.
Ogroman poen za Holivud.
A pod dva : pa, prijatelji moji novi blogerski, bolju glumu
od te Tomija Li Džonsa u ulozi ponosnog pa očajnog
pa poniženog pa slomljenog OCA, skoro videla nisam...
Dodaću kratko : Tomi Li Džons rodjen je 15. septembra 1946. godine
u malom gradu San Saba, Teksas i igrao je u više od šezdeset filmova.
Pored ostalih, a u najnovije vreme, i šerifa u urnebesnoj komediji
Itana i Džoela Koena „Nema mesta za starce“ koji se najavljuje za Fest 08.
Ali, da se vratim ja „Dolini Ila“ : ako je pravde, a nema je,
ne postoji takva stvar kao što je pravda ali zato postoji takva stvar
kao što je želja, kao što je nada, onda bi Tomi Li Džons morao,
MORAO, da dobije Oskara za ulogu oca koji je izgubio sina,
skoro pa preko noći...
I ne znam baš sasvim tačno što sam sad navrla
da pišem o ovom filmu i o tom fenomenalnom glumcu,
Tomiju Li Džonsu, koji je, kao vino,sve boljim s godinama.
Možda, kažem možda, zato što me je baš, baš pogodila iznenadna smrt
Hita Ledžera, istraga je u toku. Imao je, Hit Ledžer, godina kao sin Tomija Li Džonsa u briljantnoj „Dolini Ila“...
A moto, moto filma glasi
PONEKAD JE LAKŠE OTKRITI ISTINU NEGO SE SUOČITI S NJOM.