PPPP

Sedimo sin i ja juče posle ručka, pomfrit sa po dva jaja (jajeta) pržena s obe strane + ljutkasti ajvar, pijemo kafu, Cronat Gold, koju je on spremio, pušimo. Upaljen televizor, ne gledamo ga, razgovaramo, slušam ja njega, pa onda on mene, lepo nam je. Odjednom! Jesi li čuo? Ne, šta?Pa ovo malopre...posno...ne znam šta, posno ovo, posno ono... Mani me bre, sve postade posno, svi počeše da poste, kad idem da kupim hleb, samo slušam: Imate li posne kolače, a jel' vam posna ova pita...spremam posne punjene paprike i sarme, a ja posan pasulj... Kako stoji stvar, nasmeja se moj sin, sa prasićima? Nasmejah se i ja i zezajući se, iznedrismo na svetlo srpskopravoslavnoposnog dana četiri P. Pravoslavno Posno Pečeno Prase!

Često sam u daljoj i bližoj prošlosti komunicirao s pravoslavnocrkvenim velikodostojnicima, od prota, igumana do vladika. Bilo ih je mlađih od mene a bogami i mnogo, mnogo starijih, bilo je i rođaka. Imam utisak da sam imao sreću da razgovaram s pametnim i obrazovanim ljudima, koji se ni trenutka nisu libili da mi odgovore, na ponekad, škakljiva, pitanja. S nekima od njih sam za posnu slavu, mezio dobru pršutu i jeo reš pečenu prasetinu. Oprostiće nam dobri Bog, nije to veliki greh a i inače smo mi ljudi grešni, odgovarali bi mi videći moj začuđen pogled.

Post, pošćenje nije ekskluzivni izum pravoslavlja. Uzdržavanje od masnih i jakih jela, bilo je poznato i preporučivano je kao vid pročišćenja i očišćenja organizma ljudskog, od davnina.

Na sajtu SPC - Lucern nađoh ovo:

Post je sredstvo koje pravoslavnom hrišćaninu pomaže u izgradnji spasenja, a koje se sastoji u uzdržavanju od izvesne vrste hrane, od rđavih misli, želja i dela, kao i u umnožavanju molitava, dobročinstva, a isto tako i u revnosti upražnjavanja svih hrišćanskih vrlina. Cilj posta je očišćenje tela, a iznad svega proslavljanje Boga i poštovanje njegovih svetih. Posteći, pravoslavni hrišćani se neprestano sećaju Hristovih stradanja za njihovo spasenje.

Post nalazimo u skoro svim religijama, u raznim oblicima; kao izraz kajanja i tuge, kao sredstvo umilostivljenja, čišćenja i dolaska do višeg stepena duhovnog saznanja i uzrastanja i kao priprenu za isvesne religijske obrede. U Starom i Novom zavetu takođe se mnogo govori o postu, kao božanskoj ustanovi i odredbi. U Starom zavetu Mojsije je postio 40 dana na Sinaju (ne jedući ništa), da bi se udostojio da od Boga primi Deset Božjih zapovesti. Isto tako, i Novi zavet je prepun primera posta. Gospod Isus Hristos je poput Mojsija postio 40 dana na Gori Kušanja, a postili su i sveti apostoli, kao i svi pravi hrišćani. Jer, u hrišćanstvu, prvi podvig koji stoji pred čovekom, jeste ispunjenje prve Božje zapovesti, koju je Bog dao još našim praroditeljima u raju: "Samo roda s onog drveta usred vrta ne jedite i ne dirajteu nj, da ne umrete" (Post 3,3). A to je zapovest o postu , tj. o uzdržanju. Narušavanje zapovesti o postu (Adam tu zapovest nije održao) prvi je greh. Zato i prvi podvig čoveka u oslobođenju od greha, jeste držanje posta. Post je, dakle, prva neophodnost na putu našeg spasenja, a Crkva ga smatra kao vrlo važnu i značajnu ustanovu za duhovni i telesni život.

A na sajtu KATOLICI.ORG, sledeće:

Sadržaje pojmova "post" i "nemrs" dobro je iznovice pojasniti. Mnogi te dvije riječi smatraju istoznačnicama, sinonimima, premda nisu. Post za katolika znači uzeti samojedan puni obrok u danu. Nemrs znači redovito jesti (uobičajena tri obroka dnevno),ali da to ne bude meso (a može biti masno). Uočiti treba ovo: u dva dana "strogog posta" (Čista srijeda i Veliki petak) nije samo post, nego, zajedno, i post i nemrs! Znači: vjernik toga dana jede samo jedan puni obrok ("do sita"), jer je post i ne jede meso, jer jenemrs! - U ostale petkeuzima redovite obroke, ali se odriče mesa. Više od toga nijezapovjeđeno, ali je vrijedno, i mnogi poste više i češće(na primjer na Badnjak, uoči Velike Gospe) i strože: "o kruhu i vodi".

Prema sadašnjoj crkvenoj disciplinipost je obvezan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života: na Pepelnicu i na Veliki petak. Dobrovoljno ga mogu činiti i mlađi i starijiod ovih dobnih odrednica. Za nemrs (običnim petkom)crkveni zakonik je sažet i kratak: "Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina."
Još nešto o svakom običnom petku. Za naša područja u petak je nemrs, to jest ne jede se meso. Ali, ako je netkou takvim okolnostima da mora jesti meso(npr. na terenu, u bolnici, u menzi i sl.) može jesti meso, a mjesto togase u petak treba odreći nečegadrugoga(pušenja, pića, zabave...) ili učiniti neko dobro djelo (obilnija molitva,čitanje Svetoga pisma, posjet bolesnika, darivanje potrebnih...) Očito je: Crkva od svih traži ono što svi uglavnom i mogu. Ne pretjeruje, ali nam ne priječi samoinicijativu, to jest učiniti i više no što se traži.

Petak nije odabran slučajno. To je dan Kristove muke i smrti na križu. Svaki je petak "mali Veliki petak". Vjernik se kroz svoje odricanjesa zahvalnošću sjeća Kristova djelai na svoj skromni načinuvećava dobrotu u svom krugu: odricanjem snažećisvoju volju, a dobrim djelima pomažući bližnjima.

Post u Islamu:

Prvi korak u našem podsjećanju trebao bi se vratiti do druge godine po Hidžri kada je sljedbenicima Posljednjeg Allahovog poslanika propisan post. Bila je to samo obnova ovog izraza pobožnosti koji je bio propisan i prijašnjim poslanicima i njihovim narodima. Rekao je Uzvišeni: "O vjernici, propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni." (prijevod značenja Kur`ana, El-Bekare: 183) Poslanik, savs., je pohvalio post Davuda, as., koji je postio svaki drugi dan. I ne samo da semitske vjere poznaju instituciju posta već skoro da nema religioznog sistema koji ne sadrži post- što potvrđuje kur`ansku postavku o ranijoj propisanosti posta i jedinstvo izvora svih većih svjetskih religija.

Mjesec ramazan Uzvišeni je odlikovao nad drugim mjesecima mnogim posebnostima: -U njemu meleki traže oprosta za vjernike sve dok se ne omrse. - U mjesecu Ramazanu šejtani bivaju okovani. - U njemu se otvaraju sva vrata Dženneta i zatvaraju sva vrata Džhennema. - U njemu je noć " Kadra" ( Lejletu-l- Kadr) koja je bolja od hiljadu mjeseci. - Allah dž.š. u svakoj noći Ramazana oslobodi određen broj svojih robova od vatre. - Svakog dana Ramazana Allah dž.š. ukrašava Džennet i govori: "Moji će robovi naići na nedaće i iskušenja pa će se zbog tebe (zbog Dženneta) strpiti". Što se tiče posta ili "savma" kod muslimana on podrazumijeva uzdržavanje od svega što ga kvari (jelo, piće, pušenje, spolno općenje i sl.) u vremenu od pojave zore do izlaska sunca. To je stroga obaveza svakog punoljetno i zdravog muslimana i muslimanke. Post mjeseca ramazana je ustanovljen Kur`anom, sunnetom i koncenzusos muslimana (ar. Idžm`a) Post se sastoji od dva osnovna temelja (ar. Rukna). To su:

1. Uzdržavanje od onoga što kvari post od pojave zore pa do zalaska sunca. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: "I jedite i pijte dok ne budete razlikovali bijelu nit od crne, zatim upotpunite post do noći." (prijevod značenja Kur`ana, El-Bekare: 187)
2. Odluka (ar. Nijjet) Ibn Omer od Hafse, neka je Allah njima zadovoljan, prenosi da je Allahov poslanik, savs., rekao: "Ko ne zanijjeti ovaj post prije sabaha, nema posta" (En-Nesai, Et-Tirmizi, Ibn Madže i drugi)

Međutim, ramazan se ne svodi samo na post. Ramazan bi među muslimanima trebao pojačavati smisao suosjećanja s drugima. Posebno bi do izražaja trebala doći briga ojetimima, ubogim, siromašnim i svim socijalno ugroženim članovima zajednice. Post nije samo ustezanje od jela i pića već i nastojanje da se strasti, koliko je to moguće, oplemene. Postom, čovjek kroz post razvija sposobnost da kontroliše sebe i svoje postupke. I ne bi vjernici trebali imati poseban odnos samo prema postu već bi trebali da ramazan iskoriste i za druge oblike ibadeta kojima se upotpunjuje doživljaj posta.

Poznavao sam pre više od 40 godina jednog alasa sa Starog Sajmišta, koji je, iako nije bio vernik, svakog ponedeljka živeo isključivo na vodi! Takođe sam znao čoveka koji je jednom nedeljno čistio svoj organizam, svoje telo, jedući samo četiri jabuke kožare.

Ali ‘ajde telesni post, čitajući prethodno, sigurno ste zapazili, da se u sve tri konfesije u doba posta, izričito pominju dobra dela, saosećanje s bližnjima, dobročinstva... Koliko se ja razumem i vidim, sada već godinama, oko sebe, mnogo više se maše i talasa s posnim mezetlucima a skoro da i nema ili bolje reći, uopšte nema, pomena o nekakvom saosećanju s bližnjima, činjenju dobrih dela, pomoći, dobročinstvima... I još, zašto činiti dobra dela i pomagati bližnjima samo za vreme posta? Zar to nije sveta i obvezatna dužnost svakog vernika bilo kojeg religijskog opredelenja?

Nastavljajući, kao što sam to celog svog života činio, da cunjam, sada sve skučenijom mi zemljom/državom, često me je bilo na slavama, posnim i mrsnim, kod prijatelja, seoskih domaćina, u manastirima. Sećam se da sam zajedno sa Princem Tomislavom (sticaj okolnosti) pre 18, 19 godina bio na slavi Manastira Nikolje, letnji Sveti Nikola. Ručak je bio po svim propisima, posan! I ukusan i obilan. Igumanija i njene monahinje, od najordinarnih namirnica, načinile su specijalitete kojih se ne bi postidela ni najbolja domaćica, niti restoran sa bezbroj zvezdica. Ali dešavalo mi se da prisustvujem i posnim slavama gde je služeno praseće pečenje. Na moje pitanje, domaćini su mi odgovarali da su se konsultovali s popom i da je sve u najboljem redu. Znači: Mož' da bidne al' ne mora da znači! Razgovarajući s jednim, sada već penzionisanim Vladikom, pitao sam ga kako je to moguće, kad se Pravoslavna crkva kao što je poznato, tvrdo drži starih kanona i propisa? E moj Mikele, ovo ti je zemlja Srbija a u njoj je sve moguće, odgovorio mi je starac uz jedva primetan osmeh.

E pa kad je u zemlji Srbiji sve moguće a toga sam i sam svestan, nije daleko dan kada će se na trpezu posne slave iznositi PPPP!