Iznova otkrivena aktuelnost jednog starog teksta
Radikali definitivno nisu glavni problem ovog društva, kao ni birači i pristalice naopake i mazohističke politike koju ova stranka personifikuje. Da jesu, stvar bi bila prilično beznadežna, pošto ti ljudi, kao što vidimo, neće jednostavno nestati.
Zbog toga priča ako ne pobedimo mi doći će radikali više nije dovoljna najmanje iz tri razloga:
1) Pitanje demokratije je, prevashodno, pitanje političke odgovornosti – kako za činjenje tako i za nečinjenje. Zbog toga pre nego što zatraži i eventualno dobije našu podršku za drugi krug gospodin Boris Tadić morao bi prvo da podnese račune, da prizna greške i da ponudi viziju.
Umesto toga ponovo nam se nudi jednačina sa dve poznate koja, nužno, kod sve većeg broja glasača proizvodi sledeći stav: Ako od dva zla treba da biram manje tj. ako je manje zlo jedino što mi ostaje onda na izbore (referendume) jednostavno više ne želim da izlazim.
2) Ne želim manje zlo → nego veće dobro.
3) Pričom o dva zla, evidentno, ne postiže se ništa osim onog što se ustvari najmanje želi: mobilišu se i homogenizuju pristalice SRS-a jer je, jelte, njima upravo to i cilj.
Dakle, ukoliko priča o demokratskoj i radikalskoj Srbiji doprinosi demoralizaciji demokratske a homogenizaciji radikalske Srbije, logično pitanje je: zašto se onda ona priča i šta joj je moguća alternativa?
Dodatno, kad vidimo koga sve gospodin Tadić ubraja u tu demokratsku Srbiju onda vidimo da se i na ovoj ravni stvar prilično banalaizuje. Najbolji primer za to je, svakako, izjava kapitalnog ministra koja se ovih dana manje-više nespretno skriva koji je, nakon glasanja, izjavio ni manje ni više nego ovo:
PROTEKLA kampanja bila je kratka i nekorektna, jer su se sve vreme favorizovala dva kandidata. Veliko je razočaranje, što i posle toliko godina od demokratizacije Srbije, nismo naučili šta je izborno ćutanje. Borba za glasove trajala je do samih izbora. Svi su u subotu nešto gradili i radili, i to na veliki crkveni praznik. Moj kolega Bubalo je razrešio sve probleme koji se tiču NIS, non-stop je davao izjave. Samardžić i Đilas su sve kuće popravili na Kosovu. Za mene je veliko razočarenje, što i posle toliko godina od demokratizacije Srbije, nismo naučili osnovno, da se ponašamo kao narod kada su izbori, da znamo šta je izborno ćutanje. Srbija više ne zna šta su izbori, šta je izborno ćutanje, kako ko treba da se ponaša. To je žalosno, jadno i bedno, ja ne znam ko je vaspitao ministre da tako rade... Na prvoj narednoj sednici Vlade ću da pitam Samardžića šta je to imao da radi u subotu na Kosovu sa onim nesrećnim Đilasom, gde su mahali nekim NIP-om. Očekujem da će Tadić da izgubi izbore, zato što se ponašao nekorektno i sa tim njegovim trkačima vodio je jednu borbu, koja je bila odvratna. Sam je odabrao termin, sam je tražio izbore i sam se ponašao kako se ponašao. To je bruka i sramota za državu Srbiju... Ja sam učestvovao u izborima. Ovo su najodvratniji izbori koji su postojali. Tadić je sam odabrao termin, sam je tražio izbore i sam se ponašao kako se ponašao. To je bruka i sramota za državu Srbiju. Kampanja DS-a bila je 'prljava', da mi je bilo muka da učestvujem.Oni su se ponašali 'siledžijski' u izbornoj kampanji. (Slobodan) Milošević je bio 'mala beba' u odnosu na ponašanje DS-a, zaključio je Ilić.
Znate, ukoliko i posle svega za Borisa Tadića ovaj čovek pripada tzv. demokratskom bloku tada i sve eventualne tvrdnje o znaku jednakosti između ponuđenih kandidata postaju itekako smislene. Koliko mi je poznato, ni Koštunica niti pak bilo koji funkcioner ili član njegove stranke nisu se ogradili od navedene izjave njihovog zvanično podržanog kandidata – tako, logično, dolazimo do zaključka kako dele njegovo mišljenje!
U datom kontekstu aktuelnom predsedniku ne može da se ne zameri ni to što tokom trajanja svog mandata nije učinio ništa na promovisanju drugačijih vrednosti za koje se ovih dana deklarativno zalaže. Pre svega, kao predsednik, Boris Tadić jednostavno je morao da se oglasi povodom medijske harange kojoj je od strane žutog đubreta koje se kupuje na trafici ali nisu novine (kojem, između ostalih, intervjue i izjave daju i on i funkcioneri njegove stranke) godinama već izložen građanin ove zemlje i lider opozicione stranke Čedomir Jovanović!
Afirmisanje - makar i prećutno – bahatosti, nemorala i laži sve zarad vlastitog (privremenog) političkog ćara neminovno proizvodi situaciju u kojoj iz politike na duže staze bivaju izgnani svi principi, moralnost ili civilizovana pravila igre. Iz tako stvorene klime, prirodno, najveću korist izvlače oni koji u ovakvom ponašanju imaju najviše iskustva. U društvu iz čijeg su javnog života izgnani principi morala i odgovornosti logično je da najveći demagozi dobijaju najveće šanse. Sviđalo se to nekome ili ne - odgovornost za buđenje mračnjaka iz 90-ih upravo zbog toga nesumnjivo snose ljudi koji su takvu politiku sprovodili, podržavali ili prećutno odobravali!
Dakle, jednačina je jasna: Kohabitacija + koalicija = radikalizacija!
II
Trajno kontaminiran konstruisanjem afera na kratke staze od kojih ni jedna nije dobila svoje razrešenje politički život pretvorio se u arenu u kojoj se ne biraju sredstva. Uspostavljen je model javnog delovanja u kom se sve isplati. Jer, ukoliko novinar koji je otelotvorenje primitivizma i najprizemnije bahatosti može da postane direktor nacionalne televizije; ako političar koji fizički i verbalno napada i vređa novinare p/ostane ministar u vladi; ako u istoj vladi kao njen generalni sekretar može da sedi neko ko je, po vlastitom priznanju, osvedočeni lažov – koji, pri tom, sebi može da dozvoli čak i takav luksuz da se čak 26 (!) puta ne odazove na sudski poziv – tada se, nedvosmisleno, šalje poruka da nemoral ne samo da je dozvoljen već je čak i poželjan. Tada se, prirodno, gube razlike između radikala i onih koji to, navodno, nisu. Uzgred, vidi li iko kvalitativnu razliku između, recimo, Nataše Jovanović i Aleksandra Vučića sa jedne, odnosno Dejana Mihajlova, Velimira Ilića, Aleksandra Tijanića, Dragana Šormaza ili Miloljuba Albijanića sa druge strane?...
Takođe, smislena je i dilema da li se uopšte i može govoriti o dve strane?
U Vladi u kojoj su političkoj su interesi uvek ispred principa, jedinstvo ispred slobodnog mišljenja a poslušnost i podaništvo ispred pameti i stručnosti prirodno je da se i bivši demokratski lideri pretvaraju u autoritarne vođe - a politika u patologiju u kojoj se svaka bahatost isplati. Partijski centralizam, etatizam iegalitarizamkoji je na delu, doveo je do toga da izvan retorike u Vladi Srbije ─ podjednako kao i u strankama koje je čine ─ odavno više nema politike! Kada u parlamentu ne bi postojala koalicija okupljena oko Liberalno demokartske partije među akterima na političkoj sceni razlike više APSOLUTNO ne bi postojale.
III
Intelektualci kao korektivi društva smišljenom akcijom prozvanih egalitarista i kohabitanata izgnani su iz politike. Jer, šta u politici, recimo, može da traži čovek od imena i ugleda ako je njegov angažman pod permanentnom pretnjom da će, koliko sutra, u udbaškim tabloidima izaći da je on: a) homoseksualac, b) kriminalac, c) narkoman, d) da mu je žena prijateljica noći i tsl, i sve to bez ikakvih posledica po one koji takve bljuvotine konstruišu.
Uzgred, zna li iko koliko kazni je do sada zbog laži koje objavljuje platio, recimo, Kurir? Koliko puta je reagovao javni tužilac? Koliko puta su se oglasili predsednik ili premijer? Ko je, od lidera lažnog demokratskog bloka koji čini trenutnu Vladu Srbije reagovao na strašne uvrede koje, pored Čedmoira Jovanovića trpi, recimo, Biljana Srbljanović? Seća li se danas iko šta bi sa ekstraprofitom, šta s koferom punim deviza u stanu viceguvernera, šta s Miletom Dragićem, Bogoljubom Karićem, Mirom Marković, Markom Miloševićem, zašto je hapšen Vladan Batić, šta bi s lustracijom, lokomotivama iz Švedske, nezakonito potpisanim ugovorom o koncesiji,... Šta je konkretno učinjeno povodom višemesečnog pretvaranja u farsu suđenja za ubistvo premijera Đinđića... Ko je, i po čijem nalogu, ubio Slavka Ćuruviju, vojnike u Topčideru, (dopunite po želji)...
Politika koja ne vodi računa o posledicama svojih postupaka nužno mora doživeti krah. I umesto da razmišlja o istim (posledicama) ona se ovih dana, opet tajno, opet mimo važeće zakonske regulative, potcenjujući javnost ali i elementarnu inteligenciju građana ove zemlje upušta u opasnu avanturu oko prodaje NIS-a!
E u takvoj državi i sa takvom Vladom i Aleksandar Vučić i Ivica Dačić imaju puno pravo da nam pričaju o tome kako su se prevarili svi oni koji su pomislili kako je stvar završena 5. oktobra – i kako će tek da se prevare! U takvoj državi i SRS i SPS, sve zaklanjajući se iza patriotizma kao poslednjeg utočišta nitkova, imaju sasvim legitimno pravo da drže pridike o moralu i političkom teroru... U takvoj državi s TV-a mogu da se ne skidaju tipovi koji nigde (osim ovde) bar 10 godina ne bi imali obraza i morala da izađu iz kuće... U takvoj državi, kao vrhunac apsurda za koji još uvek ne postoji ime - predsednički kandidat Tomislav Nikolić može Borisa Tadića da proziva zbog ratnohuškačke retorike...
Za stvaranje klime koja doprinosi radikalizaciji Srbije odgovorni su Koštunica i Tadić i to mora jasno da se kaže. Ne samo zato što su zajedno krali na Ustavu, što su bili jedinstveni u podršci Kastru, ili u rezoluciji o prekidu evropskih integracija... već i zbog stvaranja političke klime koja nas je dovela ovde gde smo sada. Njene žrtve smo svi mi. Jer, ukoliko se prašta i zaboravlja Velimiru Iliću ili Aleksandru Tijaniću – zašto onda ne bi moglo da se prašta i zaboravlja i, recimo, Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću?!
Kako će Srbija izgledati posle 3.februara u ovom trenutku zavisi isključivo od Borisa Tadića - odnosno njegove sposobnosti lili nesposobnosti da se u poslednji čas možda (ipak?!?) istrgne iz samrtničkog zagrljaja svojih narodnjačkih koalicionih partnera – u suprotnom i on (tj.DS) i Srbija završiće upravo tamo i upravo onako kako je Velimir Ilić predvideo. O posledicama i krivici ipak neki drugi put...
p.s.
Stvar s apdejtovanjem starih tekstova, priznajem, nije baš najsrećniji izbor – naravno, nije mi cilj da ispadne da sam nešto predvideo ili sl. jednostavno tekst istog naslova iz novembra 2006. objavljen na starom blogu ponovo je aktuelan te ga uz neznatne korekcije ovde ponavljam.