Inspiraciju za ovaj tekst sam dobio čitajući post Bojane Maljević o danu pozorišta. Ja nisam u stanju sada da navedem sve razloge zbog kojih volim pozorište - trebalo bi mi mnogo prostora, vremena i pažljivog pisanja da to postignem. I spisateljskog umeća, razume se, koje ja nemam.
Po mom mišljenju, institucija pozorišta u ljudskoj zajednici je neka vrsta ogledala nas samih, našeg postojanja, naših strahova i radosti i nadanja i sumnji. Samo jedan neveliki dramski tekst kao sto je, na primer, Čekajući Godoa je postao univerzalna reprezentacija ljudskog stanja. Pozorište može često da ima i avangardnu i reakcionarnu i revolucionarnu ulogu - postavljanje Godoa u Beogradu je, za tadašnje vreme, bio hrabar čin. Kad su cvetale tikve je predstava koju je zabranio Maršal lično. U Beogradu su takodje prikazivani autori-disidenti iz Češke, Poljske, prikazivan je Bulgakov kada je to u Sovjetskom Savezu bilo nemoguće, itd. (Baš zbog te raznovrsnosti je bivša SFRJ u svetu smatrana za zemlju demokratskog komunizma - kolikogod apsurdno zvučao taj termin.) Posle je vrag odneo šalu: Golubnjača je, na primer, bila nagoveštaj mračnih vremena koja su dolazila. I tako dalje - primera ima na pretek.
Kada je nemačka okupaciona sila zauzela Pariz u WWII, pozorištima je bilo zabranjeno da prikazuju savremene predstave jer su one mogle da imaju alegorijsko i buntovno značenje kakvo se okupatoru ne bi svidelo. Poštujući ovu zabranu okupatora, ljudi su tada masovno odlazili da gledaju Antigonu (antigona znači nesavitljiva, nepokorna) koja je, u svom kontekstu, podjednako buntovna kao i svaki revolucionarni tekst.
Čitajući postove i komentare na ovom blogu, ponekad možemo da naidjemo na komentatore koji se ponašaju kao ljudi koji u svom džepu poseduju Apsolutnu Istinu, kojima je sve jasno – o partizanima i četnicima, o veri i neverovanju, deci i ljubavi, o svemu pod kapom nebeskom. Birth, death, sex, money, politics and religion – to su laka pitanja, rekao je jednom u šali Dilan Tomas – na pitanja o poeziji mi je teško da odgovoram.
Za svaki kompleksan problem postoji rešenje koje je kratko, jednostavno i pogrešno, kaže Mencken. Evo šta o tome ima da kaže Sestra Marija:
Buduci da je postavljanje celog teksta drame proizvelo nepredvidljive posledice, ja sam ga obrisao. Popravljen i reformatiran tekst možete naći ovde.
(zahvaljujem Gordani Comic na pomoci).
#Beleške na margini: Ovu dramu Cristopher Durang je napisao 1979. godine, u vreme kada mu je umirala majka. Odgajen i obrazovan u katoličkom okruženju, on je za svoj bol pokušao da nadje odgovore u veri koja mu je bliska, ali se razočarao. Drama je dobila Obie Award, prestižnu nagradu za off-Broadway i off-off-Broadway produkcije. Istovremeno, ona je bila napadana, osporavana, pa i zabranjivana. TV verzija drame postoji u kojoj ulogu Sestre Marije igra Dajana Kiton.