Postoji najava da bi Tužilaštvo za organizovani kriminal moglo da pokrene novu istragu o odgovornima za pogibiju 16 radnika Radiotelevizije Srbije u bombardovanju NATO 1999. godine. Nevezano za samu istragu i detalje događaja, želim da kažem i nešto što sve vreme ide paralelno sa slučajem. Naime, znam da mnogi pojedinci na ovaj ili onaj način, uz obavezno žaljenje samih žrtava, zadržavaju stav da je i to stradanje radnika RTS deo jedne ipak velike odbrane zemlje, i nužnost kakva se u ratovima ne može izbeći. Naravno, to nije sasvim nevezano za sam eventualni ponovni proces i istragu, jer, što je više onih koji tako misle, ili u rezervi drže i taj stav, to će teže ići traženje odgovora na pitanje “Zašto” . Stoga, kao mali prilog, ovaj tekst.
Komandant Drugog bataljona Desetog puka, major Dragutin Gavrilović izdao je 8. oktobra 1915. godine zapovest braniocima Beograda: “Drugom bataljonu, delovima Trećeg bataljona Desetog puka i delovima Sremskog dobrovoljačkog odreda, poslednjoj odbrani srpske prestonice u Prvom svetskom ratu pred agresijom Nemaca, Austrijanaca i Mađara: "Tačno u 15 časova neprijatelj se ima razneti vašim silnim jurišem, razneti vašim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svetao. Vojnici, junaci, Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz svog brojnog stanja... Naš puk je žrtvovan za čast Otadžbine i Beograda. Vi nemate više da se brinete za vaše živote, koji više ne postoje. Vi nemate dakle, da se brinete za živote vaše, oni više ne postoje. Zato napred, u slavu! Za kralja i Otadžbinu! Živeo kralj, živeo Beograd!” ... U jurišu su izginuli skoro svi branioci, dok je major Gavrilović teško ranjen. “ Ima više interpretacija ovog ratnog događaja, ali za nas je ovde bitna njegova osnovna poenta.
U noći između 22. i 23. aprila 1999. poginulo je 16 radnika RTS u bombardovanju od strane nato, a sve pod više nego ozbiljnom sumnjom da su smišljeno ostavljeni na svom radnom mestu iako je RTS bio najavljena meta udara.
Zašto pravim poređenje između ova dva događaja? Jer sam siguran da je pogibija 16 radnika RTS-a rezultat planskog žrtvovanja tih ljudi u ime viših ratnih i propagandno-strateških ciljeva. Ako je tako, onda se ovde i u navedenom događaju iz 1915. i događaju iz 1999. radi o odluci „odozgo“, odluci da se jedan broj ljudi žrtvuje kako bi se postiglo ili spaslo nešto drugo i veće. Ali, ne pravim ovo poređenje da bih ta dva slučaja poistovetio, već da bih iz njihove prividne sličnosti bolje istakao ogromnu i suštinsku razliku.
U događaju iz 1915. – koji je u međuvremenu dobio gotovo mitske razmere – stvari su nedvosmislene. Sa tim ljudima je postojala neka vrsta čistog računa. Od početka, samom mobilizacijom, do kraja, kada su se našli u ulozi poslednje odbrane, znali su gde su i zašto nešto čine. Makar im je jasno i pošteno saopšteno. Da se razumemo, ja lično iz puno razloga nisam za bilo kakvo dalje ili ponovno žrtvovanje ljudi na ovim prostorima, niti veličanje žrtvovanja, jer mislim da smo odavno ispucali svoj biološki limit za krvavo razmetanje u ime nebo-zemlja izbora i mitomanije koja nas vozi u tamnu krajnost. Napominjem slučaj poslednje odbrane Beograda kao plod onog vremena i kao poređenje u osnovnoj temi ovog teksta. Dakle, oni ljudi 1915. godine imali su reč u lice i jasan račun. I, konačno, niko se zbog tog događaja, takve naredbe kasnije nije krio, nije zastideo... Naprotiv. Branitelji i major Gavrilović ušli su u slavu.
Događaj iz 1999. već je nešto sasvim drugo. Nešto suprotno. To što se tada desilo ostaće u istoriji beščašća. Nikakvu sumnju nemam u to da su mnogi sumanuti umovi, koji su u tom momentu uticali i odlučivali, sebi pridavali svojstvo prepoznavaoca istorije i zahteva istorije, kao i moć donošenja teških odluka, žrtvovanja mostova, ljudi.., i to zarad ispunjenja sebi date, laskave uloge velikog branitelja i patriote, a opet sve u nekakvom patološkom odsliku slavnih primera iz istorije – od Boja na Kosovu, do novijeg doba, gde se za slobodu nemilice ginulo. Ipak, cela ta „sjajna odbrambena namera“ pada u vodu na konkretnom primeru - ljudima koji su žrtvovani ništa nije rečeno: oni su namamljeni i prevareni. I to je dovoljan dokaz one prethodne rečenice, kao i neljudskosti koja iz svega stoji. To što se 1999. desilo jeste isplodak jedne gnusne i svesne kalkulacije. Taj događaj je takav da, kad se na njega pomisli, čoveka najpre mora da prožme stid.