Pre nekoliko dana umro je Antonio Tabuki, jedan od mojih omiljenih pisaca. Bio je stariji od mene dve godine, jedanaest meseci i devetnaest dana.
Antonio Tabucchi (Pisa, 23. septembra 1943.) je bio italijanski književnik i jedan od najuglednijih evropskih pisaca današnjice. Stručnjak za opus portugalskoga književnika Fernanda Pessoe, radio je kao profesor portugalske književnosti na Univerzitetu u Sieni. Preveo je niz Pessoinih djela na talijanski jezik.
Tabucchi je možda najpoznatiji po knjizi Indijski nokturno (1984.), za koju je u Francuskoj dobio uglednu nagradu za strane pisce Médicis étranger. Na portugalskom jeziku napisao je roman Rekvijem (1992.), u kojemu se pojavljuje Pessoa, dok mu je najcjenjenije djelo roman Pereira tvrdi (1994.). Pisao je kratke priče i eseje.
Dela
U spomen na velikog pisca, na Majstora koji je od usput pokupljenog razgovora, slučajno zakačene rečenice, pisao DRUGE FRAGMENTE,MALE NESPORAZUME BEZ VELIKE VAŽNOSTI, pisao nedovršene priče, stavove iz kitovog ugla, SNOVE O SNOVIMA...uostalom govoreći o ekvivokama, govorio je da ih ne voli previše ali ima dar da ih nanjuši, pa u nastavku: sve što je neuobičajeno,neodoljivo me privlači, usuđujem se da vam podastrem:
SEDAMNAESTO PISMO
Dragi gospodine Antonio,
Lako se može videti iz mojih pisama da i ja imam običaj da pišem ili izgovaram izgovaram citate. Montenj kaže: Jer ja puštam druge da kažu ono što ja ne umem tako dobro da kažem, katkad iz nedostatka reči, katkad iz nedostatka razumevanja. Selindžer u RAISE HIGH THE ROOF BEAM CARPENTERS and SEYMOUR AN INTRODUCTION piše: U dubini svoje duše zapravo ne smatram da čovjek mora imati jak razlog zašto navodi citate iz djela svojih omiljenih pisaca, ali uvjeravam vas da je uvijek ugodno ako ga ima.
Ja takođe koristim citate samo u slučajevima kada smatram da će bolje, plastičnije i jasnije prezentovati ono o čemu govorim/pišem.
Naravno citat može da bude i povod razgovoru ili razmišljanju.
Evo citata koji mi se dopada i koji otvara raznolike mogućnosti u razmišljanju ili komunikaciji : Nikon Sevast je rekao: Jedan je od sigurnih puteva u pravu budućnost (jer ima i lažne budućnosti) ići u pravcu u kojem raste tvoj strah. Prepoznaćete ga, siguran sam da ste pročitali HAZARSKI REČNIK Milorada Pavića.
Može se dakle pričati o samom Nikonu Sevastu, njegovom dijaboličnom liku, njegovom fantastičnom poznavanju boja i njihovom pripremanju, izuzetnoj nadarenosti za ikonopisanje. Može se govoriti o putu, neko od slavnih Kineza je rekao, mislim da je to bio Lao Ce: Putovanje od hiljadu vrsta počinje korakom, o strahu, strahu koji raste ili o budućnosti, pravoj ili lažnoj. Ovo me asocira na reči Đerđa Lukača: Budućnost je odavno poznata, prošlost jeziva a sadašnjost ne postoji. Malo previše mračno ali sudeći po onome šta se sve dešavalo u XX veku, izvesno ima istine u tome. Napisao sam izvesno! Citiraću našeg Nobelovca Ivu Andrića iz njegovog Omer Paše Latasa: Od IZVESNOSTI koja je strašna...može se spasti samo skokom u neizvesnost. U pitanju je ilustracija istočnjačkog fatalizma, mada sam i na svojoj koži iskusio slične situacije.
O izvesnosti je i Danilo Kiš imao šta da kaže: Umesto neizvesnosti promena, ljudi biraju IZVESNOST neslobode. Nadam se da sam ga dobro citirao?
Vratimo se na reči Đerđa Lukača. Budućnost je odavno poznata... Rej Bredberi je govoreći o budućnosti upozorio: Pisci SF romana ne bi trebali (ili smeli?) da predviđaju budućnost,već da je spreče!
Nemam mere! Razcitirao sam se i zaboravio, uopšte ne misleći na vas i vaše dragoceno vreme. Ali verujte mi, naše dopisivanje trenutno okupira sve moje misli i pričinjava mi izuzetno zadovoljstvo.
Izvinite dragi gospodine Antonio, srdačno vaš M.P.