Antonio Tabucchi

mikele9 RSS / 30.03.2012. u 18:22

Pre nekoliko dana umro je Antonio Tabuki, jedan od mojih omiljenih pisaca. Bio je stariji od mene dve godine, jedanaest meseci i devetnaest dana.

Antonio Tabucchi (Pisa, 23. septembra 1943.) je bio italijanski književnik i jedan od najuglednijih evropskih pisaca današnjice. Stručnjak za opus portugalskoga književnika Fernanda Pessoe, radio je kao profesor portugalske književnosti na Univerzitetu u Sieni. Preveo je niz Pessoinih djela na talijanski jezik.

Tabucchi je možda najpoznatiji po knjizi Indijski nokturno (1984.), za koju je u Francuskoj dobio uglednu nagradu za strane pisce Médicis étranger. Na portugalskom jeziku napisao je roman Rekvijem (1992.), u kojemu se pojavljuje Pessoa, dok mu je najcjenjenije djelo roman Pereira tvrdi (1994.). Pisao je kratke priče i eseje.

Dela

  • Il piccolo naviglio (1978.)
  • Il gioco del rovescio e altri racconti (1981.)
  • Donna di Porto Pim (1983.)
  • Notturno indiano (1984.)
  • Piccoli equivoci senza importanza (1985.)
  • Il filo dell'orizzonte (1986.)
  • I volatili del Beato Angelico (1987.)
  • Pessoana mínima (1987.)
  • I dialoghi mancati (1988.)
  • Un baule pieno di gente. Scritti su Fernando Pessoa (1990.)
  • L'angelo nero (1991.)
  • Sogni di sogni (1992.)
  • Requiem (1992.)
  • Gli ultimi tre giorni di Fernando Pessoa (1994.)
  • Sostiene Pereira. Una testimonianza (1994.)
  • Dove va il romanzo (1995.)
  • La testa perduta di Damasceno Monteiro (1997.)
  • Marconi, se ben mi ricordo (1997.)
  • L'Automobile, la Nostalgie et l'Infini (1998.)
  • La gastrite di Platone (1998.)
  • Gli Zingari e il Rinascimento (1999.)
  • Si sta facendo sempre più tardi. Romanzo in forma di lettere (2001.)
  • Autobiografie altrui. Poetiche a posteriori (2003.)
  • Tristano muore. Una vita (2004.)
  • Racconti (2005.)
  • L'oca al passo (2006.)
  • Il tempo invecchia in fretta (2009.)
  • Viaggi e altri viaggi (2010.)
  • Racconti con figure (2011.)

U spomen na velikog pisca, na Majstora koji je od usput pokupljenog razgovora, slučajno zakačene rečenice, pisao DRUGE FRAGMENTE,MALE NESPORAZUME BEZ VELIKE VAŽNOSTI, pisao nedovršene priče, stavove iz kitovog ugla, SNOVE O SNOVIMA...uostalom govoreći o ekvivokama, govorio je da ih ne voli previše ali ima dar da ih nanjuši, pa u nastavku: sve što je neuobičajeno,neodoljivo me privlači, usuđujem se da vam podastrem:

SEDAMNAESTO PISMO

Dragi gospodine Antonio,

Lako se može videti iz mojih pisama da i ja imam običaj da pišem ili izgovaram izgovaram citate. Montenj kaže: Jer ja puštam druge da kažu ono što ja ne umem tako dobro da kažem, katkad iz nedostatka reči, katkad iz nedostatka razumevanja. Selindžer u RAISE HIGH THE ROOF BEAM CARPENTERS and SEYMOUR AN INTRODUCTION piše: U dubini svoje duše zapravo ne smatram da čovjek mora imati jak razlog zašto navodi citate iz djela svojih omiljenih pisaca, ali uvjeravam vas da je uvijek ugodno ako ga ima.

Ja takođe koristim citate samo u slučajevima kada smatram da će bolje, plastičnije i jasnije prezentovati ono o čemu govorim/pišem.

Naravno citat može da bude i povod razgovoru ili razmišljanju.

Evo citata koji mi se dopada i koji otvara raznolike mogućnosti u razmišljanju ili komunikaciji : Nikon Sevast je rekao: Jedan je od sigurnih puteva u pravu budućnost (jer ima i lažne budućnosti) ići u pravcu u kojem raste tvoj strah. Prepoznaćete ga, siguran sam da ste pročitali HAZARSKI REČNIK Milorada Pavića.

Može se dakle pričati o samom Nikonu Sevastu, njegovom dijaboličnom liku, njegovom fantastičnom poznavanju boja i njihovom pripremanju, izuzetnoj nadarenosti za ikonopisanje. Može se govoriti o putu, neko od slavnih Kineza je rekao, mislim da je to bio Lao Ce: Putovanje od hiljadu vrsta počinje korakom, o strahu, strahu koji raste ili o budućnosti, pravoj ili lažnoj. Ovo me asocira na reči Đerđa Lukača: Budućnost je odavno poznata, prošlost jeziva a sadašnjost ne postoji. Malo previše mračno ali sudeći po onome šta se sve dešavalo u XX veku, izvesno ima istine u tome. Napisao sam izvesno! Citiraću našeg Nobelovca Ivu Andrića iz njegovog Omer Paše Latasa: Od IZVESNOSTI koja je strašna...može se spasti samo skokom u neizvesnost. U pitanju je ilustracija istočnjačkog fatalizma, mada sam i na svojoj koži iskusio slične situacije.

O izvesnosti je i Danilo Kiš imao šta da kaže: Umesto neizvesnosti promena, ljudi biraju IZVESNOST neslobode. Nadam se da sam ga dobro citirao?

Vratimo se na reči Đerđa Lukača. Budućnost je odavno poznata... Rej Bredberi je govoreći o budućnosti upozorio: Pisci SF romana ne bi trebali (ili smeli?) da predviđaju budućnost,već da je spreče!

Nemam mere! Razcitirao sam se i zaboravio, uopšte ne misleći na vas i vaše dragoceno vreme. Ali verujte mi, naše dopisivanje trenutno okupira sve moje misli i pričinjava mi izuzetno zadovoljstvo.

Izvinite dragi gospodine Antonio, srdačno vaš M.P.



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

elis elis 18:27 30.03.2012

Prvi

Sjajan tekst! Istina, tužnim povodom, ali i dalje sjajan.
mikele9 mikele9 18:33 30.03.2012

Re: Prvi

Sjajan tekst! Istina, tužnim povodom, ali i dalje sjajan.

Hvala Elise, prija mi tvoj kompliment čak i ako je povod tužan
elis elis 18:51 30.03.2012

Dok čekamo

Tabucchi sada verovatno vodi ugodne razgovore sa Fernandom. A nama, koji još uvek čekamo na odlazak u bolje društvo, poslužiće u međuvremenu i ova pesma

Za volanom Chevroleta na putu za Sintru

Za volanom Chevroleta na putu za Sintru, po mjesečini i u snu, na pustome putu.
Sam vozim, vozim gotovo polako i malko mi se pričinja,
ili se malko silim da mi se pričinja
da putujem nekom drugom cestom, nekim drugim snom, nekim drugim svijetom,
da putujem, a da nisam otišao iz Lisabona i da ne idem u Sintru,
da putujem i da nikad neću prestati putovati.

Idem da provedem noć u Sintri jer ne mogu da je provedem u Lisabonu,
ali kad dođem u Sintru, požalit ću što nisam ostao u Lisabonu.
I uvijek taj čudan nemir, bez razloga i opravdanja,
uvijek, uvijek, uvijek
ova pretjerana tjeskoba duha, a ni za što,
na putu u Sintru ili na putu sna, ili na putu života.

Predan nesvjesnom okretanju volana,
poskakuje poda mnom i sa mnom automobil što mi ga posudiše,
smiješim se zbog znaka, misleći na nj, i zakrećem desno.
Na kolikim posuđenim stvarima ja putujem ovim svijetom!
Kolike posuđene stvari sa sobom nosim kao da su moje.
Jao meni! Čak su mi i mene sama posudili.

Nalijevo kućerina, da, kućerina, pored puta.
Nadesno otvoreno polje s mjesecom u daljini.
Maločas mi se činilo da će me ovaj automobil osloboditi,
a sad sam evo zarobljen u njemu
i ne mogu ga voziti ako nisam zarobljen u njemu,
ne mogu vladati njime ako se ne zatvorim u nj i ako on ne zatvori mene.
Lijevo, pozadi, kućerina, skromna, i više nego skromna,
mora da je tamo život sretan, naprosto zato što to nije moj život.
Ako me netko vidio s prozora kućerine, mislit će: Ovaj je sretan!
Možda sam za dijete koje me promatra kroz stakla prozora na gornjem katu
ostao (s posuđenim automobilom) kao san, kao stvarna vila.

Za djevojku koja je, čuvši motor, pogledala kroz prozor kuhinje u kojoj je zemljani pod,
možda sam ja nekakav princ, kakvih ima u srcima svih šiparica
i ona me možda gledala poprijeko, kroz stakla,
sve do zavoja za kojim sam nestao.
Da li ja to ostavljam snove za sobom ili ih automobil ostavlja?
Ja, vozač posuđenog automobila ili posuđeni automobil što ga ja vozim?

Na putu u Sintru, pod mjesečinom, u tuzi, pred poljima i noću,
vozeći Chevrolet, posuđen bezutješno,
gubim se na budućoj cesti, nestajem u daljini koju dosežem
i u nekoj želji strašnoj, nagloj, silovitoj, nepojmljivoj ubrzavam...
Ali moje je srce ostalo na hrpama šljunka koje sam zaobišao kad sam ih vidio ne videći ih.

Na vratima kućerine,
moje prazno srce,
moje nezadovoljno srce,
moje srce, čovječnije od mene, točnije od života.

Na putu u Sintru, blizu ponoći, na mjesečini, za volanom,
na putu u Sintru, kakva iznemoglost vlastite imaginacije,
na putu u Sintru, svaki čas bliže Sintri,
na putu u Sintru, svaki čas sve dalje od sebe sama.


Fernando Pessoa
mirelarado mirelarado 20:55 30.03.2012

Re: Dok čekamo

Поводом вести о смрти Антонија Табукија, на другом месту, написала сам кратку опаску, коју ћу овде поновити.
Занимљив писац, професор Табуки. Говорио је да су га, као књижевника, одувек занимали други људи, и то они раздирани противречностима, мучени сумњама, страховима, злом. Говорио је и о својој приповедачкој несаници и да више воли ту несаницу него анестезију. Његова омиљена форма био је кратак роман, премда је писао и приповетке и позоришне комаде. Време пребрзо стари, тако гласи наслов његове збирке девет прича, које прате судбине људи у источној Европи, а заправо су пишчев покушај да говори о значају и значењу времена. Надам се да Табукијева проза неће пребрзо остарити.

Музика из филма снимљеног по Табукијевом роману Переира тврди да:

mikele9 mikele9 22:56 30.03.2012

Re: Dok čekamo

Na putu u Sintru, blizu ponoći, na mjesečini, za volanom,
na putu u Sintru, kakva iznemoglost vlastite imaginacije,
na putu u Sintru, svaki čas bliže Sintri,
na putu u Sintru, svaki čas sve dalje od sebe sama.


Fernando Pessoa

Odličan je, nije čudo da ga je Tabuki voleo, poštovao i prevodio.
A Sintra je predivno mesto, iako je daleko oko 30km, Lisabonska je opština i pod zaštitom je UNESKO-a.
mikele9 mikele9 23:03 30.03.2012

Re: Dok čekamo

Поводом вести о смрти Антонија Табукија, на другом месту, написала сам кратку опаску, коју ћу овде поновити.
Занимљив писац, професор Табуки. Говорио је да су га, као књижевника, одувек занимали други људи, и то они раздирани противречностима, мучени сумњама, страховима, злом. Говорио је и о својој приповедачкој несаници и да више воли ту несаницу него анестезију. Његова омиљена форма био је кратак роман, премда је писао и приповетке и позоришне комаде. Време пребрзо стари, тако гласи наслов његове збирке девет прича, које прате судбине људи у источној Европи, а заправо су пишчев покушај да говори о значају и значењу времена. Надам се да Табукијева проза неће пребрзо остарити.

Музика из филма снимљеног по Табукијевом роману Переира тврди да:

Odlično si to napisala o Tabukiju a i ja se nadam da njegova proza neće prebrzo ostariti.
A muzika je kako samo Ennio može da je komponuje
Ne smemo da zaboravimo ni odličnog Marčela u ulozi Pereire
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:34 30.03.2012

La vita è bella

Mikele, baš si me zbunio.

Lepo je što si napisao post o Antoniju Tabukiju, ali ne shvatam najbolje šta ovo treba da znači:

Bio je stariji od mene dve godine, jedanaest meseci i devetnaest dana.


Ovo pitam zato što znam da se kaže da su slikari dugovečna sorta.
Dobro, ne moraju svi živeti dugo koliko i Pikaso (91), ali između 85 i 89 je manje-više OK. A to znači računati na još najmanje dvadesetak godina, zar ne?

Što se tiče Tabukija on jeste bio zanimljiva ličnost. Ne znam njegove knjige, ali uvek volim da čujem za nekoga ko "otkrije" nekog "svog" pesnika u inostranstvu, pa se toliko za njega veže da počne učiti njegov jezik da bi ga čitao u originalu, a onda se toliko veže za taj novi jezik da postane svojevrstan ekspert, odnosno univerzitetski profesor.

Takođe, izgleda da je on tim svojim delovanjem učinio mnogo da se više zna u Italiji, ali i šire u Evropi, za samog Fernanda Pesao. Svesno ili nesvesno, on je postupao kao njegov PR, učinivši da se više čuje i sazna o njemu nego mnogi portugalski PR-ovi.

S tim u vezi, uvek kada sam čuo za Tabukija ja sam mu u sebi uputio komplimente u stilu: Chapeau bas! Hats off

mikele9 mikele9 21:03 30.03.2012

Re: La vita è bella

Mikele, baš si me zbunio.

Lepo je što si napisao post o Antoniju Tabukiju, ali ne shvatam najbolje šta ovo treba da znači:


Bio je stariji od mene dve godine, jedanaest meseci i devetnaest dana.



Ovo pitam zato što znam da se kaže da su slikari dugovečna sorta.
Dobro, ne moraju svi živeti dugo koliko i Pikaso (91), ali između 85 i 89 je manje-više OK. A to znači računati na još najmanje dvadesetak godina, zar ne?

Što se tiče Tabukija on jeste bio zanimljiva ličnost. Ne znam njegove knjige, ali uvek volim da čujem za nekoga ko "otkrije" nekog "svog" pesnika u inostranstvu, pa se toliko za njega veže da počne učiti njegov jezik da bi ga čitao u originalu, a onda se toliko veže za taj novi jezik da postane svojevrstan ekspert, odnosno univerzitetski profesor.

Takođe, izgleda da je on tim svojim delovanjem učinio mnogo da se više zna u Italiji, ali i šire u Evropi, za samog Fernanda Pesao. Svesno ili nesvesno, on je postupao kao njegov PR, učinivši da se više čuje i sazna o njemu nego mnogi portugalski PR-ovi.

S tim u vezi, uvek kada sam čuo za Tabukija ja sam mu u sebi uputio komplimente u stilu: Chapeau bas! Hats off

Podatak koji me ražalostio! Inače ja planiram da poživim do svoje 96-te godine
Nisam odoleo pa sam zamolio ženu da me fotografiše na bronzanoj klupi pored bronzanog F. Pesoa ispred njemu omiljene kafane Brazileiras.
Pročitaj makar Indijski nokturno i Pereira tvrdi...
Pesoa je prisutan i u knjizi Žoze Saramaga: Godina smrti Rikarda Reiša.

iza_duge iza_duge 22:45 31.03.2012

Re: La vita è bella

Ovo me asocira na reči Đerđa Lukača: Budućnost je odavno poznata, prošlost jeziva a sadašnjost ne postoji.


"Prošlost je istorija, budućnost je misterija, a sadašnjost je dar."

Ne mogu da se setim imena autora ove misli.

mikele9 mikele9 00:39 01.04.2012

Re: La vita è bella

"Prošlost je istorija, budućnost je misterija, a sadašnjost je dar."

Sadašnjost je dar u smislu da smo mi živi i zdravi i sve ostalo što uz to ide ali ova naša sadašnjost ovde i sada je daleko od toga da je dar

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana