"...Now I got shrinks that will not rest with their endless Rorschach tests
I keep telling them they're out to get me
They ask me if I feel remorse and I answer, "Why of course!
There is so much more I could have done if they'd let me!"
So it's Rorschach and Prozac and everything is groovy
Singing La la la la La la la lie
All God's children they all have to die
La la la la La la la lie...." Nick Cave
Na nedavno završenom Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma, imala sam čast i zadovoljstvo da budem u izuzetnom društvu žirija koji su činili Marc Ripoll (Francuska), Shirly Berkovitz (Izrael), Pjer Žalica (Bosna) i Mina Đukić (Srbija). U pet dana videli smo 53 strana i 39 srpskih filmova koji su se takmičili za nagrade. Doneli smo odluke, to je već sve poznato i ovo nije blog o radu žirija, pa ni o analizi domaće i međunarodne produkcije.
Reč je o dva filma koja su na mene ostavila naročit utisak. Oba animirana, oba iz Poljske. Oba o otuđenosti. Dva remek dela.
“Danny Boy” (režija Marek Skrobecki) priča je o mladiću koji jedini ima glavu u gradu u kome živi. Mnogobrojni fenomenalni karakteri bez glave na ramenima hodaju ulicama, rade svoj posao, žive svoje bezglave živote. Lepi mladić, pesnik, pokušava da se uklopi u to bezglavo društvo na razne načine. Prilazi bezglavoj devojci i taman kad pomislimo da će ona primetiti njegovu različitost na pozitivan način, dolazi do razočarenja. Pametan i lep mladić ne snalazi se u bezglavom društvu. Ne valja što je različit. Ne valja što ima glavu. Odlazi do giljotine, odrubi sebi glavu i nastavi život, sada prihvaćen od devojke i od društva. Žao mi je što nisam pronašla ceo film na netu. Vredi ga videti. Masterpis. Evo trejlera:
“Millhaven” (režija Bartek Kulas) priča je o mladoj devojci koja je marioneta. Film je snimljen po svima poznatoj pesmi Nika Kejva "The Curse Of Millhaven", ali u izuzetnoj interpretaciji Katarzyne Groniec. Barijera koja u početku postoji između nas gledalaca i devojke-marionete, samo liči na barijeru. Ona ima glavu i ume da misli. Nekad i prisilno. Da ne dužim dalje, pošto postoji ceo film - pogledajte, traje 7 minuta. Nećete se pokajati. I pustite ton do daske. Kapiram da je Nik Kejv na ovo odlepio. Ako i nije, ja jesam, totalno.
Tra la la la la lie....