Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Turska, od Anadolije prema Crnom moru

Snezana Radojicic RSS / 17.04.2012. u 10:46

 srcu Anadolije

Dom(aćini) u Kajseriju

 1-3. april

DSCF7465.JPGIstuširala sam se, spremila klopu i udobno se zavalila u fotelju ispred prozora četvoro-sobnog stana u centru Kajserija, s kojeg se pruža panoramski pogled na ceo grad i u pozadini planinu Ercijan koja se visoko izdiže iza poslednjih krovova. Na stočiću ispred mene pun tanjir makarona, do njega Efes od pola litre, a kroz sobu se lomi glas Ele Ficdžerald sa ce-de plejera.

Moji domaćini, Atila i Gultekin, obojica u kasnim četrdesetim ili ranim pedesetim, sačekali su me kada sam danas pristigla u grad, smestili me i onda otišli, dajući mi vremena da se odmorim. I ja to i činim, sa sve četiri uvis. DSCF7382.JPGStan je Atilin, to je zapravo njegova kancelarija i mesto za odmor, kako mi je objasnio pokazujući mi u jednoj od soba rekvizite i opremu za razne vrste outdoor aktivnosti: bicikl, teniski reketi, skije, snoubord... -- sve vrhunskog kvaliteta, brendirano. Atilina prodavnica ekskluzivne ženske odeće očito odlično posluje, ali nemam utisak da mu poslovne aktivnosti ostavljaju dovoljno vremena da se bavi rekreacijom, ili barem to ne čini u meri u kojoj bi želeo.

Za razliku od njega, Gultekin ima sve vreme ovoga sveta budući da se nedavno penzionisao. Njegova velika strast takođe su autdoor aktivnosti, što mi je bilo jasno već pri prvom pogledu na njegovu garderobu: sportska odeća renomiranih svetskih proizvođača planinarske opreme.

Pošto je po mene došao biciklom, imala sam prilike i da se divim njegovom trekingu marke Trek, sa opremom visokog srednjeg kvaliteta: full Deore i Bontrager. Njime je napravio nekoliko kraćih tura u lokalu, ali tek se sprema da se upusti u vode cikloturinga. DSCF7488.JPGRadi toga se, pre dve-tri nedelje, i registrovao na listu Warm Showers koju mu je preporučio neki poznanik. Njegovo znanje engleskog je nezantno, ali zahvaljujući Guglovom prevodiocu uspeva da prati forume na tom sajtu. Ja sam prva koja ga je kontaktirala i zaista je srećan i uzbuđen što mu se ukazala prilika da ugosti jednu cikloturistkinju na putu oko sveta. Lično, nema mogućnosti za smeštaj u svom prostoru, ali je zato tu Atila, njegov prijatelj još od detinjstva, i sudrug u sportovima na otvorenom.

 

U carstvu tepiha i ćilima DSCF7362.JPG

Iz nekog razloga, Kajseri nije previše popularno turističko odredište iako ima mnogo toga što je vredno videti: najstariji medicinski fakultet na svetu, zidine ogromnog Justinija-novog utvrđenja, nekoliko medresa, seldžučke džamije -- i sve to neverovatno dobro očuvano. Grad je takođe poznat kao nezvanična prestonica najboljih i najjeftinijih ćilima i tepiha u Turskoj. Igrom slučaja, prilikom obilaska Ibrahim pazara koji postoji još od sredine osamnaestog veka, Gultekina i mene presreo je momak koji odlično govori engleski i svratio nas u, kako je rekao, najbolju radnju “kilima i tepiha u celom Kajseriju”. 

A unutra šarenilo od boja, što začudo nimalo ne smeta očima, valjda zato što su sve prirodno dobijene, iz biljaka i plodova, na isti način na koji se bojilo i pre hiljadu godina. Vekovima nepromenjen ostao je i način na koji žene po okolnim selima tkaju ćilime i tepihe, ručno, na razboju. Otuda im za izradu jednog srednje veličine (70 cm x 50 cm) treba čak oko mesec dana. DSCF7355.JPGStari trgovac koji mi sve to objašnjava na odličnom engleskom, prostire preda me na pod jedan po jedan. Moram pod prstima da osetim njihovu mekoću da bih shvatila i poverovala ono što mi priča: da se mogu postaviti bilo gde i za bilo koju namenu: kao tepisi, prostirke za molitvu ili za sedenje, kao prekrivači...

Jer zaista su neverovatno mekani i tanki. Svi geometrijski motivi na njima imaju snažno simbolično značenje. To su najčešće romboidi i trouglovi koji predstavljaju porodicu, stilizovane stepenice koje znače napredovanje u životu korak po korak, a od životinja škorpion. DSCF7359.JPG

Stari trgovac, za koga ću kasnije saznati da je uspešno prodavao turske tepihe čak u Americi, poziva me da odaberem neki koji mi se najviše sviđa, jer njegova prodavnica hoće da mi da simboličan dar. Odbijam. Cena od šest stotina turskih lira (oko 250 eura) za te dimenzije zaista nije previsoka: isti takvi u Kapadokiji koštaju skoro duplo više, ali sve i da imam novac, šta da radim sa ćilimom na biciklističkoj turi? Da je čarobni i da može da leti, to bi već bila druga priča -- pokušavam da se šalim sa trgovcem.

No, on je veoma ozbiljan. Naručuje za mene čaj od jabuke i dok degustiram napitak božanskog ukusa, on sve iznova slaže pred moje noge, svaki put me pitajući da li mi se taj najviše dopao na prvi pogled. Jasno mi je da što više budem odbijala, to će više navaljivati shvatajući moj otpor kao izazov, tako da se odlučujem da samo ćutim i mirno posmatram njegovu prodajnu predstavu.

A ona je zaista briljantna, čak i za mene, bivšeg dugogodišnjeg prodavca osiguranja. Iako prepoznajem sve prodajne štosove i trikove, faze prezentacije i vođenja prodajnog razgovora, malo nedostaje da kupim njegovu priču -- a s njom i tepih ili ćilim. Srećom, te zaista nemam novca za takvu ludost, pa odlazim samo s fotografijama najlepših primeraka tkalačkog umeća

Na ugašenom vulkanu DSCF7260.JPGErcijan je planina visoka skoro četiri hiljade metara koja je pre deset miliona godina bila aktivni vulkan. Zahvaljujući lavi, kamenju i pesku koji je izbacivao, te pratećim zemljo-tresima, u Kapadokiji su nastali svi oni zanimljivi geo-morfološki oblici. Njegov uticaj na okolinu i danas je toliko jak da sneg na ovoj planini preko noći 'ohladi' celu Kapadokiju, nekad i za desetak stepeni (što sam i sama doživela prilikom posete Derinkuju, kada me je uhvatila snežna oluja).

Vozeći od Goremea ka Kajseriju, Ercijan mi je skoro sve vreme bio zdesna, visok, zavejan, sa oštrim vrhom napola skrivenim u oblacima, toliko impresivan da nisam mogla da odvojim pogled od njega. Svaki čas sam stajala i fotografisala ga, pokušavajući da uhvatim i prenesem na fotografiju makar delić te moći.

DSCF7266.JPG

Kada sam ušla u Atilin stan u Kajseriju, moje najveće oduševljenje izazvalo je to što se s prozora pruža otvoren pogled na ovu planinu. I opet sam škljocala i škljocala foto-aparatom, ujutru, preko dana, uveče -- vrebajući najidealniji čas i najpovoljniju svetlost da je ovekovečim.

A onda je, drugog dana mog boravka u Kajseriju, došao predlog momaka da se kolima odvezemo na Ercijan. Da oni mogu da odvoje ceo dan i da sam ja odmornija, verovatno bih im predložila da pedalamo do gore: put je dug dvadest dva kilometra, asfalt je savršen, a penje se sa visine od hiljadu i sto na visinu od dve hiljade i dvesta metara -- odlično za trening. Ovako, vozimo se Atilinim džipom do ski-centra i onda se žičarom uspinjemo na tri hiljade metara, odakle počinju skijaški spustovi. Dan je na izmaku, pa više nema nikoga na stazi, što delom umanjuje kompletni ugođaj, živost slike s koje izostaju skijaši u jarkim odelima, ali delom i čini da sve izgleda pomalo nestvarno, kao da smo sami na ovoj planini. U njenom podnožju prostire se grad, kuće su nalik na sićušne tačke, otvorene, izložene, nezaštićene tačke podno ogromnog vulkana koji samo naizgled, spolja miruje, dok duboko dole u njemu nikad nije ni prestajalo da kuva. 

DSCF7471.JPGSada se, pod suncem koje danima greje, sneg na Ercijanu topi, što je nepogrešiv znak da je zima na izmaku. No na samom vrhu, objašnjavaju mi Atila i Gultekin, ostaće da se beli tokom celoga leta. DSCF7499.JPG

Kasnije, kada siđemo u grad, dok se vozimo nazad ka Atilinom stanu, uočavam da je stilizovani znak Ercijana, sa zavejanom kapom, deo loga velikog broja firmi u Kajseriju, a nalazi se i u logotipu gradske opštine.

 

 

 

Dečaci iz Kajserija DSCF7344.JPG

eče uoči mog odlaska, u Atilinom stanu pričamo o biciklističkim turama koje su njih dvojica planirali da naprave. Prva treba da bude uskoro, za desetak dana. Osmislio ju je Gultekin, koji je duh pokretač aktivnosti na otvorenom u njihovom dvojcu. Planirao je da naprave lep krug po jugoistočnoj Turskoj, te po Egejskoj obali uključujući i vožnju na Kipru. Voleli bi da vozim sa njima, a i ja bih to želela, ali mi nedostaje tih dvadesetak dana koliko otprilike još i imam pre nego što se bude navršilo tri meseca koliko ukupno mogu da ostanem u ovoj zemlji. Ali biće još prilika, nadam se. DSCF7392.JPGGultekin mi potom saopštava i predlog druge, velike ture koju bi trebalo da naprave na leto: krenuli bi od Turske kroz istočnu Evropu, sve do Sankt Peterburga, a onda bi se vratili kroz zapadno-evropske zemlje. Pitam koliko je to približno kilometara, koliko vremena, ali dobijam neodređeni odgovor kao da nije važno. To misli Gultekin, dok se Atila ne slaže u potpunosti. Njemu je vreme problem, kao što je njegovom drugu i meni novac problem -- komentariše. I daje nam dobar podsticaj za priču o troškovima na turi poput moje, jer bi i oni bi putovali na sličan način. DSCF7512.JPGKazujem im moje iskustvo upućujući ih na sajtove gde mogu da pročitaju šta o tome kažu drugi cikloputnici, da saznaju kolike su cene namernica u pojedinim zemljama, te da naprave precizniji plan cele ture. Jer velika je razlika kada se ima mesec ili dva na raspo-laganju ili kada se, poput mene, ima sve vreme sveta za pedalanje.

U jednom trenutku se okrenem prema njima a oni obojica gutaju moje reči ne trepćući, širom otvorenih očiju (a i ustiju). Neodoljivo, zaličiše mi na dečake, na đake u školskim klupama, koji slušaju priče o najlepšim čudima sveta, maštajući o tome kako će uskoro i sami početi da ih otkrivaju. A sve što treba da urade jeste da rašire krila i polete ka njima.

 

Dan za organe reda

11.april 

I deo: Žandarmerija

Šta rade Turci kada žele da pomognu turist(kinj)i u njihovom selu, ali ne znaju kako jer ne razumeju ni reči no jasno vide da je veoma zabrinut(a)? Pozovu broj 156 -- žandarmeriju.

-- Nas možeš pozvati za svaki problem -- objašnjava mi mladi žandarm na dobrom engleskom.

To sam čula više puta za prethodna dva i po meseca. Skoro svi moji domaćini preporučivali su mi da se obratim žandarmima u slučaju da imam neki problem, ali do sada nisam na to ozbiljnije pomišljala. Ne bih ni sada pomislila, da nije bilo žitelja sela Gumelonu. DSCF7713.JPGTamo sam se obrela greškom, zahvaljujući lošoj mapi i još gorim instruk-cijama lokalaca. Kada sam shvatila gde se nalazim, promenila sam prvobitni plan, što uopšte ne bi bio problem da mi urgentno nije trebao benzin za moj gorionik, da sam imala sveže namernice i da nisam još uvek bila rovita od prehlade čiji sam najjači nalet pregurala pre dva dana u Sivasu, u smeštaju kod Ersena preko Kauč Surfing liste. Problem sa benzinom počeo je ozbiljno da me brine jer se ispostavilo da istočno od Sivasa ni na jednoj pumpi ne prodaju ovo gorivo. Zašto?, da li zbog previsoke cene (2,5 evra) u siromašnom delu Turske ili opasnosti od pravljenja eksplozivnih naprava, niko nije umeo da mi objasni. Tek, benzina ni za lek. A bez gorionika nema toplih napitaka ni kuvanih jela, što mi se kao ideja nimalo nije dopadalo.

I kada sam nakon promenjenog plana i pedalanja pedesetak kilometara duže rute shvatila da me očekuje još trideset pet do mesta Almus gde čak nije ni izvesno da ga toče, došlo mi je da zaplačem. Jer po svim prethodnim smernicama, po onome što sam prošle večeri čula od seljaka na čijoj farmi sam zanoćila, trebalo je da sam već nadomak Almusa. I mapa kaže to isto. Kako sam onda još uvek ovde, kada bih već morala da sam tamo?

Žandarm Sinan Zebun ne haje mnogo za moja pitanja i pokušaje da shvatim gde je nastala greška. Njega zanima gde sada želim da budem i šta mi treba. Konkretno.

-- U Almusu. Ili bilo gde gde toče benzin -- odgovaram kratko.

-- Toče u Almusu. Gde ćeš posle? -- ispituje me, nakon što smo seli u seosku kafanu.

Saopštavam mu moje planove da izbijem negde na Crno more, nebitno gde, a onda nameravam da pratim put duž obale sve do granice sa Gruzijom. DSCF7731.JPG

Klima glavom i pita me da li sam doručkovala.

Jesam malo jer nemam hleba...

Prekida me napola rečenice i poručuje tost-sendvič za mene. Čaj je već stigao, jer to vas u Turskoj niko i ne pita da li želite.

-- Da li ćeš biti u redu ako u Almusu kupis benzin? -- pita me Sinan.

Potvrđujem.

On poziva nekoga i nakon kraće priče telefonom, saopštava mi plan: -- Moj prijatelj koji razvozi hleb po selima doći će ovde za jedan sat. On će te svojim pikapom odvesti u Alamus i pokazaće ti gde je pumpa i kuda dalje treba da voziš prema Crnom moru. Ok?

-- Ne treba da me vozi, ako je to samo trideset pet kilometara, to je oko dva sata pedalanja što je okej. DSCF7746.JPG

Međutim, Sinan neće ni da razmatra takvu mogućnost. Njega su pozvali da mi pomogne, on me je temeljno ispitao za moje želje (zar ne?) i biće miran tek kad mu prijatelj bude javio da me je ostavio u Almusu.

Oh! Kako se raspravljati sa žandar-merijom? Kako objasniti da ne želim da se vozim kolima? Nikako.

A kao za baksuz, predeli kroz koje nešto kasnije isporučilac hleba i ja prolazimo u njegovom pikapu nesumnjivo su mešu najlepšima koje sam videla u Turskoj. Put sve vreme prati reku, desnom obalom koja se pod blagim nagibom spušta ka koritu. Zemlja ima onu mrko-oker boju, po kojoj čak i laik poput mene zna da je toliko plodna da će na njoj proklijati i slučajno bačeno seme. S obe strane kanjona su nestvarno zelene livade, preorane njive, brezovi šumarci...

Ne mogu da prežalim što ne pedalam kroz tu lepotu.

 

II deo: Policija

Moj vozač me ostavlja nakon što sam napunila dve boce benzina i ugovorila potencijalnim kamp-mesto za noćas, odmah iza pumpe, a po pozivu pumpadžije Ahmeta. Da li ću ostati u Almusu ili produžiti dalje, zavisi od toga koliko ću se zadržati u internet kafeu. Ulazim u gradić i trudim se da ne obraćam pažnju na stotine zantiželjnih pogleda. Treniram sebe da se naviknem na to da sam atrakcija i da će to biti još izraženije kako budem išla dalje na istok. 

DSCF7732.JPGNalazim internet kafe i taman počnem da odgovaram na pisma, kada me neki momak prekine. Pokazuje mi svoje isprave policajca i nešto me pita na turskom. Žalim, ne razumem. Nudim mu svoj pasoš, ali on odbija i poziva nekog telefonom. Za par minuta evo dvojice policajaca.

Jedan, koji se predstavlja kao Orhan, govori engleski. Videli su me kada sam od pumpe pedalala prema gradu i žele da mi postave neka pitanja, a sve radi moje sigurnosti.

Okej, izvolite?

Šta radim ovde? Gde idem? Gde mislim da spavam? I zašto ovo? I kako ono? I šta ću...?

Petnaestak minuta traje 'upoznavanje' a onda mi Orhan saopštava da će krenuti sa mnom na benzinsku stanicu ako rešim da tamo zanoćim. Ako njega pitam, on mi preporučuje da danas ne pedalam dalje, jer je put koji sam odabrala dosta naporan i ima dosta uzbrdica, a već je popodne i nije sigurno da ću stići do narednog grada pre mraka. Dakle, šta sam rešila? DSCF7733.JPG

Ja? Izgleda da danas ništa ne odlučujem sama. Slažem se da nastavim tek sutradan. Treba mi odmor a ideja da imam improvizovan tuš na benzinskoj stanici (što je lako izvodljivo) veoma mi se dopada.

Obećavam Orhanu da ću mu se javiti kada završim u internet kafeu, i tako i učinim. Svraćam u policijsku stanicu, gde posedim narednih pola sata koliko traje provera mog pasoša. Onda mi Orhan dodeli svog prijatelja, policajca u civilu, koji me otprati do benzinske stanice.

Malo mi je neprijatno zbog Ahmeta, jer mi je delovao kao okej tip, ali policajac se predstavlja kao moj prijatelj. Potvrđujem, dopunjujući priču detaljom kako su i Orhan i Ersen iz Sivasa rodom iz Antakije (što je istina) i da se ispostavilo da je potonji pozvao prvog (što je laž), pitajući ga da se pobrine za mene u Almusu. Izgleda da Ahmet guta priču, pa mi lakne.

Oprostim se sa 'prijateljem' policajcem, pa požurim da postavim šator i smestim se, pre nego što se odnekud pojavi još neki predstavnik organa reda koji smatra svojom dužnošću da mi pomogne -- protiv čega onda nema mesta nikakvom pogovoru.

 

Biti mlad i slobodan u Turskoj

5-7. april 

Otkakao sam u Turskoj, mnogo puta čula sam da mladi ovde ne izlaze uveče kao u zapadnim zemljama. Bilo da su naklonjeni konzervativnoj struji, bilo da su liberali, tradicija i sredina propisuju im da budu kod kuće kad padne noć. Izuzetak su veliki gradovi poput Istanbula ili Ankare, kao i tursitička mesta, no ova samo tokom sezone. DSCF7546.JPGKako se onda provode, kako se druže, kako upoznaju nove prijatelje, simpatije, partnere? Imala sam mnoga pitanja, ali odgovori koje sam dobijala nikako nisu mogli da mi predoče kako to na stvari izgleda. A onda, zahvaljujući mom domaćinu preko Kauč Surfing liste Ersenu iz Sivasa, ukazala mi se odlična prilika da vidim kako se udarnim danima vikenda provodi prosečan mladi čovek u Turskoj.

Petak veče

Došla sam u petak u ranim popodnevnim satima, pustila poruku Ersenu i on je za pola sata stigao svojim malim Suzukijem do mesta gde sam ga čekala. Visok, zgodnjikav i simpatičan dvadesetosmogodišnjak u pratnji oniže devojke sa modernom frizurom, u uskoj majici i u šortcu. DSCF7548.JPGTurska je zemlja kontrasta, reći će mi Ersen kasnije u razgovoru, samo potvrđujući ono što sam i sama odavno primetila: u istom gradiću, nekad i u selima, u istoj ulici, može se videti devojka pokrivena maramom, u dugačkom mantilu-haljini, što se idući na istok pretvara u monašku mantiju, a nasuprot njoj devojka u mini suknji ili streč farmerkama, sa sveže stilizovanom frizurom, na visokim potpeticama.

Ezgi, kako je ime Ersenovoj prijateljici, ima dvadeset dve godine i studira na univerzitetu na kome je on asistent za hemijsku grupu predmeta. Izgleda mnogo mlađe od svojih godina, zbog čega sam pomislila da je srednjoškolka kada smo, vozeći se do Ersenovog stana, zastali da bi ona izašla i sačekala autobus “do škole”, kako je rekao. I dodao je da će nam se pridružiti kasnije, što je meni bio siguran znak da mu je ona devojka. Petak veče planirali su da provedu gledajući filmove na njegovom laptopu (ja sam otišla da spavam), što nimalo ne bi bilo neobično da negde oko dva-tri sata, kada sam krenula do toaleta, nisam videla Ersena u fotelji u dnevnom boravku gde je zaspao -- sam. Sutradan će mi objasniti da su njih dvoje samo drugovi.

Subota DSCF7556.JPGNakon časa tanga, na kome je Ezgi Ersenova partnerka, upoznajem još nekoliko njegovih prijatelja: kolegu asistenta Burdaka i još dve studentkinje, Bejzu i Dilaru. Svi su se okupili na metineu u kafeteriji tipa Starbuksa. Iako intelektualci, iako mladi, niko ne govori engleski izuzev Ersena. Zbog toga on izigrava prevodioca uspešno balansirajući između uključivanja mene u društvo i razgovora sa ostalima, prvenstveno sa mladim koleginicama.

Jer Ersen je, očito, slobodan. A sem što izgleda dopadljivo i što je na svoj način šarmantan, dobro je situiran i veoma perspektivan. Tako imam priliku da prisustvujem tihoj 'borbi' između Ezgi i Dilare za njegovu naklonost, dok je Bejza po strani, budući da ima četvorogodišnju ćerku i da je, kako ću kasnije saznati, najbolja Dilarina prijateljica.

Ezgi mi se od prve nije dopala previše, jer sve na njoj deluje pomalo lažno i prenaglašeno: osmeh koji namešta kada se nekome obrati, pokreti, unjkav glas. Kada saznam da je iz Ankare došla u Sivas da bi studirala, ne mogu a da se ne zapitam zašto je prestonicu zamenila jednim ipak provincijskim gradićem. Jer iako su u Turskoj mnogi gradovi univerzitetski, znatna je razlika u kvalitetu škola u prestonici i milionskim gradovima kao što su Istanbul, Izmir, Adana, u odnosu na gradiće od nekoliko stotina hiljada stanovnika, poput ovog. DSCF7563.JPGZa razliku od nje, Dilara od prve ima moju naklonost. Pre je lepuškasta nego lepa, ali zrači prirodnošću i samo-uverenošću. Njena garderoba je ležerna: farmerke, džemper koji otkriva ramena, ispod koga ima majicu na bretele. Tokom razgovora, saznajem da je izuzetno dobar student i da planira univerzitet-sku karijeru.

Kako vreme u njihovom društvu odmiče, tako njena ličnost zauzima sve više prostora za stolom. Čini mi se da i Ersen prvi put ima priliku da malo duže i opuštenije priča sa njom, jer se njegova pažnja polako premešta sa slatke Ezgi na zanimljivu Dilaru. Prva čini veliku grešku time što odlazi na neku zabavu (tek je pet ili šest poslepodne), što Ersen, još uvek nedovoljno zagrejan za drugu devojku, komentariše rečima da Ezgi jednu žurku zamenjuje drugom. DSCF7582.JPG

Nedugo potom, prihvatamo njegov predlog da krenemo. Pretpo-stavljam da je pametna Dilara iskoristila moje prisustvo kao povod da predloži posetu džamiji na brdu nedaleko od grada, s kojeg se pruža odličan pogled. Njena prijateljica Bejza i ona rođene su u Sivasu, za razliku od Ersena koji je iz Antakije došao ovde pre nekoliko godina, kada je dobio zaposlenje na katedri. Iako mi se Sivas čini prilično ružnim gradićem, gledan s tog brda, deluje čak veoma romantićno, što priznaje i Ersen, koji deli moje nedopadanje. DSCF7570.JPGNa brdu se nalazi i staro groblje, gde su pohranjeni Dilarini baka i deka, pa u povratku zastajemo da bi ona očitala molitvu pored groba. Ersen je zbunjen šta mu je činiti, pa mu pomažem sugestijom da ipak izađe iz kola a Dilara će mu, ukoliko želi da ostane sama, to sigurno reći. I čini se da je savet bio dobar, jer sam uhvatila zahvalni pogled koji mu je uputila.

Mrak se već spušta kad se vraćamo u grad. To je odlično vreme za šetnju glavnom ulicom. U Sivasu nema pešačke zone, ali jedine dve velike ulce pretvaraju se uveče u korzo: svi mladi izađu da prošetaju, da posede u nekom kafeu ili restoranu, ili da odstoje pored nekog izloga. DSCF7573.JPGSada Ersen koristi moje prisustvo i poziva nas na turski specijalitet “či kofte” (cis kofte). One se pripremaju od “brata pirinču” (proso?), a služe se sa testom (poput slane palačinke) i mnogo zelenila. (Turci obožavaju da u tanjirima imaju puno zelenog povrća i salate.) Uz ći kofte, pije se jogurt (ayran) ili šalgam (salgam), sok od cvekle koji je fermentirao. Sve to, naravno, treba zaljutiti što paprenijim papričicama i začinima.

Ersen voli da jede. A voli i Dilara. Sve više, pričaju njih dvoje između sebe, a Durak i Bejza za sebe. Ja pak jedem, ćutim i posmatram. Kako vreme odmiče, tako se Dilara otkriva kao snažna ličnost sa izgrađenim stavom o čemu god da se povede priča. Zaista je zanilmljiva. A to, očigledno, misli i Ersen. DSCF7529.JPGNakon ći kofti, opet šetamo gradom, a potom Durak odlazi u kupovinu namernica. Ersenovim kolima odvozimo se do bloka zgrada u takozvanom Univerzitet-skom naselju, gde žive oba momka. Subotu veče provešće u Durakovom stanu, na sedeljci. Pozivaju i mene, ali očekivano odbijam -- ako je deset sati uveče vreme kada se truska omladina povlači u stanove, meni je to vreme za spavanje.

Nedelja DSCF7543.JPGNakon jutarnjih vežbi na fakultetu, na otvorenom univerzitetu, Ersen i ja sedimo u kuhinji i pričamo o konzervativ-noj struji u Turskoj. Slučajno, njoj pripada Dilarina porodica te i ona. Ali, objašnjava mi Ersen, postoje islamski konzervativci i nacionalis-tički konz-ervativci -- Dilara pripada potonjima što je neuporedivo bolje, jer bi u prvom slučaju pokrivala glavu i sigurno ne bi provela veče u stanu nekog muškarca, makar on bio i asistent na njenom fakultetu. Ovako, njen konzervatizam se svodi na duboko uvažavanje svega turskog i poštovanje nacionalnog identiteta. A Turci su imali veliku i važnu istoriju i pre primanja islama, podseća me Ersen. Naravno, sa svime se slažem, dodajući svoje najbolje mišljenje o ličnosti mlade konzervativke. Jer, izgleda da se moj domaćin već zaljubio ili je na najboljem putu da mu se to desi. DSCF7590.JPG

Popodne se slučajno seti da se Dilara ponudila da mi pokaže grad, ukoliko me zanima i ukoliko ništa nisam planirala. On će me samo odvesti do nje, potom će otići da se vidi s nekim prijatejem, a kada završimo s obilskom, doći će po mene da me vrati kući. Pa, imala sam malo drugačiju ideju o nedeljnom popodnevu, posebno s obzirom na to da ujutru odlazim a da me je uhvatila veoma jaka prehlada te sam čak i glas izgubila, no menjam nameru i pristajem zbog njene ljubaznosti i prilike da njih dvoje opet budu skupa. Dakle, idemo.

Nakon punog sata Ersenovih priprema u kupatilu, dovozimo se ispred Dilarine zgrade. Pravim se da ne primećujem kako on crveni a ona se bezrazložno smeljulji dok se vozimo čitavih pet stotina metara dalje, na tvrđavu u centru, gde nas Ersen teška srca ostavlja.

I gle čuda: čim on ode, a Dilara počne da govori engleski. Iznenađena sam. Zar se toliko stidi pred njim? DSCF7600.JPGPa, da. Problem je to što nema priliku da vežba i priča s nekim. Maska jake devojke topi se kao od voska.

Ah, zaboravila sam kako je biti mlad i nesiguran. A ova devojka mogla bi komotno da bude moja ćerka. Kažem joj to. I dodajem da mi se izuzetno dopada jer je svoja i jaka. Jer je posebna. Jer nije tipična turska devojka koja završava svoje školovanje i prestaje s daljim obrazovanjem zato što joj je vreme da se uda i rađa decu.

Dirnula sam je. Potvrđuje da želi univerzitetsku karijeru, ali se boji kako će nastaviti studije pošto se za poziciju koja je zanima traži znanje stručnog engleskog; to znači da može da prevodi naučne tekstove iz hemije.

Gutam knedlu umesto nje. Ali kažem: možeš ti to. Nemoj da odustaješ pre nego što si i pokušala. Imaš godinu dana da savladaš jezik. Uzmi privatne časove. Traži pomoć Ersena...

Bodrim je i Dilara obećava meni, obećava sebi, da neće odustati. I ja joj verujem.

Bilo je to blic zbližavanje. Sada možemo da krenemo u obilazak znamenitosti u Sivasu. DSCF7609.JPG

 

Radi toga, pridružuje nam se Dilarina prijateljica, srednjoškolka Ajše, koja nam obema, jer ni Dilara tamo nikada ranije nije bila, pokazuje restauriranu tursku kuću -- muzej iz prve polovine devetnaestog veka.

Sve u njoj prosto mami posetioca da se prepusti mašti i vrati u prošlost zamišljajući kako je izgledalo ovde živeti.

Tako nas tri najpre posedamo u devojačkui sobu da divanimo, potom u sobu za prijem gostiju, pa se majemo po kuhinji i zagledamo ibrike i posuđe, zatim virnemo u momačku sobu, onda u sobu za decu i njihove majke...

I ko zna koliko bismo nas tri tako mogle, ali naišla je neka uvažena turska delegacija pa nas je čuvar zamolio da završimo sa obilaskom.

Kuda dalje? DSCF7626.JPG

Da vidim Gok medresu s dva minareta koja je građena po principu ključa: ako se izvuče samo jedan cigla, čitavo zdanje će se srušiti. I da nisam izgubila glas, sada bih zanemela pred ornamen-tima na ovim kulama. Plavetnilo kamena kojim su ukrašene plavlje je od vedrog neba, pa je drugi, nezvanični naziv ove medrese “nebeskoplava škola”. Izgrađena je u poslednjoj trećini trinaestog veka, po nacrtu čuvenog seldžučkog arhitetkte, velikog vezira Sahipa Ate, istog onog koji je u Konji projektovao Mevlana kompleks. Teško je odvojiti pogled od minareta čiji vrhovi paraju nebo gubeći se negde gore, u visinama. DSCF7625.JPG

Devojke me pitaju da posetimo još jednu staru tursku kuću, a pre toga da obiđemo nekolike džamije, ali odbijam. Kada su mi utisci o viđenom toliko snažni poput današnjih, više ne mogu da primim nijedan novi pre nego što se ovi prethodni ne slegnu. Objašnjavam im da ja mesecima, skoro svakoga dana imam priliku da vidim nešto novo, da posetim neku znamenitost i divim se ljudskih ruku delima, da upoznam i naučim ponešto o istoriji različitih naroda i kultura. I ako bih neprestano primala nove, snažne utiske, zatrpavajući se njima, ubrzo bih osetila da sam poput Dilarinih laboratorisjkih rastvora u kojima ima svega previše -- prezasićena.

Razumele su me zbog, verujem, slikovite asocijacije. Dogovaramo se da još malo prošetamo gradom, te da potom pozovemo Ersena da me vozi kući.

Ali ponovni susret ovo dvoje nikako nije mogao da prođe tek tako, u par minuta.

DSCF7638.JPG

Ersen je predložio da svratimo uI opet slično kao sinoć, nastavlja se priča i smeh mladih koji se dopadaju jedno drugome, dok Ajše i ja nastojimo da budemo što nepri-metnije.

I tako sat i po, dva, a onda je konačno vreme za rastanak.

Opraštam se sa Dilarom, poželevši joj zaista sve najbolje i moleći je da ne odustaje od svojih želja zbog prepreka koje su neminovne. Ponavljam joj da je posebna i da je njen život samo u njenim rukama -- da nikada to ne zaboravi.

I devojčica mi obećava da će ostati jaka, da će se boriti za svoje snove. Obema, suze zablistaju u očima.

A Ersen? Ersen koristi situaciju i to što će za par dana ugostiti jednog Engleza preko Kauč Surfing liste, da pozove Dilaru da i njemu bude vodič po gradu, što će njoj pak biti odlična prilika da vežba engleski.

Bravo, Ersene, čestitam mu u sebi, srećna zbog njih dvoje. Za ova dva i po dana prirasli su mi za srce.

DSCF7632.JPG

A dotle... Ersen me odvozi u stan i nedeljno veče provodimo svako u svojoj sobi: ja pripremajući se za odlazak ujutru, a on gledajući televiziju i odmarajući se nakon ispunjenog vikenda.

Možda mladima na Zapadu i ne deluje toliko zabavno, ali meni se čini da zapravo i ne postoji suštinska razlika -- nema alkohola i ostajanja napolju do sitnih jutarnjih sati, ali sve ostalo potpuno je identično. Jer mladost uvek nađe puta i načina za sebe.

 

Uskrs medju 'svojima'

14-15. april

Bolaman

Pogrešno sam procenila Fahri i Hamije kad su me pozvali da noćas budem njihov gost. Samo zato što su pešačili pet kilometara od šume na brdu, gde sam ih srela, do njihovog stana, zaključila sam da su sirotinja. Tim me je više dirnula njihova želja da me ugoste nakon što me je tip sa sekirom isterao iz pomenutog šumarka gde sam prvobitno nameravala da spavam. DSCF7850.JPG

Do gore sam bila izgurala bicikl putem između nekoliko seoskih kuća, pitajući svakoga koga sam srela da li je u redu da tamo kampujem, i svi su odobrili.

A onda se odnekud pojavio taj tip, namršteni, bradati Turčin sa sekirom, i vrlo jasno mi stavio do znanja da ne mogu tu da ostanem. A bilo je očito da je on neko važan u tom seocetu, jer su se ostali seljani povukli čim se pojavio.

Opsovala sam glasno (ionako me niko ne razume) zbog moje loše sreće. Na obali je često teško naći mesto za kamp, jer su duž plaže načičkane kuće a s druge strane druma su obično brda. Ova, crnomorska, bar u delu između Unje i Fase, gde sam se sada nalazila, potvrđuje to pravilo. Nema mi druge nego da dalje tražim.

Siđem dole na glavnu džadu, kad tamo -- Fahri i Hamije. Po osmesima na njihovim licima zaključujem da su čuli šta mi je onaj rekao i da razumeju moju ljutnju. Mahnem im za pozdrav, te se spremim da zapedalam u kontra smeru od njihovog, a to znači uzbrdo.

No tada me oni pozovu da im priđem. Uz pomoć gestova, mojih rečnika a najviše zahvaljujući obostranoj želji da se razumemo, shvatam da me pozivaju da tu noć provedem u njihovom domu. Naravno, ako mi nije problem što je u kontra-smeru.

Nije, ne marim previše što ću se malo vratiti.

No, to je oko pet kilometara odavde.

Hm, dobro, okej je da prošetam. Krevet, tuš, domaće jelo verovatno -- za to itekako vredi pešačiti.

I tako, krenusmo nas troje nogu pred nogu, lagano. Napred Fahri, sa sekirčetom (šta li su radili u šumi kad su im torbe skoro prazne?), u dobrom džemperu, novim somotarkama i novim gumenim ćizmama kakve na obali nose lokalci kad rade po bašti; za njim Hamije, i ona u novoj odeći, kose pokrivene novom maramom, lagani letnji džemper deluje novo, a cipele su nesumnjivo jedva i nošene iako se ne izgledaju previše udobno; naposletku ja, cikloputnica koja nizbrdo gura bicikli brzinom 3,2 kilometra na sat. DSCF7852.JPGI tako skoro sat i po, do njihove kuće.

Jer Hamije (kao i većina Turkinja u kasnim pedesetim koje su se raskrupnjale i nagojile) ima problema sa kolenima i teško joj je da pešači.

Pitam je što ne ide dolmušem, minibusom koji ovde saobraćaju veoma često, a ona odgovara da su se danas vozili njime, kada su išli uzbrdo.

Valjda zbog toga povezujem da moraju biti veoma siromašni, jer karta za dolmuš je jeftina, ne verujem da bi za tih pet kilometara platila više od jedne lire (manje od pedeset dinara). Bila sam toliko dirnuta da sam predložila da ona sedne na guvernalu a nas dvoje da guramo bicikl, budući da bih ga teško vozila s njom na šipki. Moj predlog ih je nasmejao, a i inače se dosta smeju.

Podsećaju me na moje roditelje: i moj otac je bio vitalan i vitak u srednjim šezdesetim, poput Fahrija, a majka je bila iste krotke i blage prirode kao Hanije, i takođe je patila od prekomerne težine. I moja Stanka pratila bi Dragoljuba ne gunđajući što nemaju za autobus. Eh, majke...

Želim da im kažem koliko sam im zahvalna i koliko mi znači što su me pozvali u svoj dom, da im objasnim kako nije slučajno što smo se sreli baš danas, na Veliku subotu i što ću uskršnje jutro dočekati upravo sa njima, koji su toliko nalik mojim počivšim roditeljima. Pokušavam, ali ne razumeju pa odustajem. DSCF7854.JPG

Nakon sat i po ili čak i nešto duže, stižemo pred zgradu u kojoj žive.

Nezavršena višes-pratnica bez fasade, malo uvučena od glavog puta, ali na dobrom mestu u varoši Bolaman.

No iznenađenje tek sledi kada se popnemo u stan na prvom spratu: velik, dvoiposoban stan od osamdeset-devedeset kvadrata, sa veoma kvalitetnim podnim i zidnim oblogama u kupatilima (u Turskoj sve novije zgrade imaju tradicionalni turski toalet i takozvano francusko kupatilo) i kuhinji, sa ne ultramodernim nameštajem, ali vrlo solidnim i novim kaučima, tepisima, ormarima...

Vau! Baš se radujem što sam pogrešila u proceni.

Dok Hamije klanja u kuhinji, pokušavam da pričam sa Fahrijem. Oboje su penzioneri, njemu je šezdesetpet a njoj pedesetsedam (skoro identično mojim roditeljima kada su umrli). Imaju četvoro odrasle dece i petoro unučadi, koji svi žive u Istanbulu. I na tome se uglavnom završava moje razumevanje onoga što mi govori, a sigurna sam da i druga strana razume veoma malo od onoga što objašnjavam o sebi. Ali zar je uopšte važno znati činjenice o nekome da biste ga zavoleli? DSCF7859.JPG

Dok smo mi pričali, Hamije je spremila večeru: yumurtalı kıyma (jaja pržena na mlevenom mesu sa lukom) sa sirom, maslinama, salatom, maslacem kao prilozima, uz obavezni čaj. Hamije je bila kuvaricai voli da jede, ali je na dijeti (kao što je često bila i moja Stanka).

No zato još više uživa u tome što ja jedem kao gladna godina a očito nemam problem sa viškom kilograma.

Fahri je zadirkuje, toliko razumem, dok ja hvalim njenu kuhinju i kuvanje. A oboje se kao deca raduju što fotografišem i trpezu i njih, što je najbolji način da im pokažem da su mi priredili zaista posebno veče i podarili osećaj porodične topline, i to na najveći hrišćanski praznik. DSCF7866.JPG

Toliko sam srećna što ću se ujutru probuditi u kući ovo dvoje ljudi, što će mi svojim osmesima lepše i srdačnije od bilo kakvih reči poželeti srećan Uskrs, a potom me sa najlepšim željama ispratiti na dalji put.

Ujutru, nakon dorucka, opet se fotografisemo. Dok cekamo da nas fotoaparat sam usnimi, zelim da poljubim Hamije, ali me ona preduhitri -- podari mi majčinski poljubac dok se svi troje fotografišemo zagrljeni.

I onda odlazim, rastajemo se sa suzama u očima. Zbogom, dobri ljudi. Hvala vam do neba.

 

 Fotografije:

Kajseri-Sivas:  https://picasaweb.google.com/107915621900909972239/KajseriSivasKayseriSivas

Ka Crnom moru:  https://picasaweb.google.com/107915621900909972239/KaCrnomMoru



Komentari (21)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kleinemutter kleinemutter 15:21 17.04.2012

život

Kako ja volim tvoje tekstove i uživam u njima u fotografijama.

Postoji neko verovanje da se niko ne upoznaje slučajno. Verovatno je tako i u ovom tvom tekstu.

Ovoj devojci si trebala kao primer da žena može biti svoja ma kakav životni put izabrala, a ovim dobrim ljudima(deka liči jako na mog komšiju čika Omera) si pružila priliku da pokažu malo roditeljske ljubavi u svojoj čežnji za otsutnom decom, a oni tebi da probude toplinu i sećanje na tvoje roditelje.

To je tako lepo. Sad bi moja trogodišnja ćerka rekla: ,,Mama kako je divna ova priča. Liči na dobru bajku, a samo je priča,,.

Volela bih da bar jedan dan proboravim u ovakvoj prirodi....

Lepi pozdravi iz Bg,
km
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:29 19.04.2012

Re: život

kleinemutter


To je tako lepo. Sad bi moja trogodišnja ćerka rekla: ,,Mama kako je divna ova priča. Liči na dobru bajku, a samo je priča,,.

Lepi pozdravi iz Bg,
km


İ tvoja cerka bi bila u pravu jer ja cesto verujem da sam, odabravsi ovu avanturu, pocela da zıvım u bajcı. Ponekad naıdju ı nebajkovıtı trenucı alı su zanemarljıvı u poredjenju sa onım drugım, ı po ıntezıtetu ı po tome kolıko traju.

Otpoydravljam ız Trabzona
maslacak.d maslacak.d 11:01 19.04.2012

Re: život

Postoji neko verovanje da se niko ne upoznaje slučajno.


Баш тако. Случајност не постоји.

Недавно налетех на један цитат Дејвида Бирна који ме подсетио на тебе:
„Исти онај осећај слободе који сам имао у Њујорку враћао би ми се док сам окретао педале у многим главним градовима света… Са те тачке посматрања – када човек иде брже него пешке, спорије од воза и често је уздигнутији од људи који ходају – развило ми се нешто што сам назвао мој панорамски прозор…“

Желим да кроз свој панорамски прозор још дуго посматраш свет и описујеш га нама, који се радују сваком твом тексту.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:38 19.04.2012

Re: život

maslacak.d
Postoji neko verovanje da se niko ne upoznaje slučajno.


Баш тако. Случајност не постоји.

Недавно налетех на један цитат Дејвида Бирна који ме подсетио на тебе:
„Исти онај осећај слободе који сам имао у Њујорку враћао би ми се док сам окретао педале у многим главним градовима света… Са те тачке посматрања – када човек иде брже него пешке, спорије од воза и често је уздигнутији од људи који ходају – развило ми се нешто што сам назвао мој панорамски прозор…“

Желим да кроз свој панорамски прозор још дуго посматраш свет и описујеш га нама, који се радују сваком твом тексту.


Maslačak, divan citat. Nažalost, nisam čitala Dnevnik bicikliste, ali znam za nju i neke odlomke sam nalazila na internetu. Ma nisam ja džaba slušala Talking Headse u mladosti, ima i tu nečega -- mislim, vidiš da i Byrne pedalira i to po Njujorku i ostalim metropolama
sima2000 sima2000 16:48 17.04.2012

pozdrav

Samo da te pozdravi još jedan što tvoje reči guta širom otvorenih očiju i usta :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 06:57 19.04.2012

Re: pozdrav

sima2000
Samo da te pozdravi još jedan što tvoje reči guta širom otvorenih očiju i usta :)


Simo, otpozdravljam masuci odavde gde sam trenutno, a to je negde na periferiji Trabzona, u stanu sa petoro Kurda :)
jucaibin jucaibin 17:58 17.04.2012

:-)

uvek jedva cekam svaki tvoj nastavak.

sutra odmah moram da raportiram mojoj turskoj koleginici posto si bila u njenom kraju. ona je iz nekog sela blizu sivasa (mislim da je sizir), a naravno imaju nekoliko stanova u kajzeri-ju...za svako dete po jedan...

posto siris pozitivnu energiju nailazis na tako divne ljude...to je radi ravnoteze medju zvezdama.

srecno i nadalje
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:05 19.04.2012

Re: :-)

jucaibin
uvek jedva cekam svaki tvoj nastavak.

Moram ti priznati da si me razmazila jer svaki put ocekujem da mi ostavis neki lep komentar. :)

jucaibin
sutra odmah moram da raportiram mojoj turskoj koleginici posto si bila u njenom kraju. ona je iz nekog sela blizu sivasa (mislim da je sizir), a naravno imaju nekoliko stanova u kajzeri-ju...za svako dete po jedan...


>haha, svi Turci iamju po nekoliko stanova, za svako dete po jedan -- to je i moj generalni utisak. Ne znam kako to uspevaju. İnace, rentiran stan u Sivasu, cetvorosoban, kakav ima Ersen, kosta 200 evra. U poredjanju s nasim cenama u Beogradu, to je stvarno jeftino.

jucaibin
posto siris pozitivnu energiju nailazis na tako divne ljude...to je radi ravnoteze medju zvezdama.


veoma sam srecna sto ovo radim ı svakog dana osecam tu srecu ı zahvaljujem usudu, zvezdama, Bogu... cemugod na njoj.
Черевићан Черевићан 18:03 17.04.2012

кад би мог'о . . .

глобтротер у мени живне
када читам Ваше приче:
занимљивост сусрета Вам,
маам пејзажа што протиче

Ms.Radojicic ,срећно Вам педалaње
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:07 19.04.2012

Re: кад би мог'о . . .

Черевићан
глобтротер у мени живне
када читам Ваше приче:
занимљивост сусрета Вам,
маам пејзажа што протиче

Ms.Radojicic ,срећно Вам педалaње


Dragi Черевићанe,

Hvala Vam veliko na citanju, na stihovima i lepım zeljama!
49 41 49 41 21:34 17.04.2012

Zvezda Anadolije

Od sada ti si za mene:
Zvezda Anadolije!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:08 19.04.2012

Re: Zvezda Anadolije

49 41
Od sada ti si za mene:
Zvezda Anadolije!



Haha, hvala! Ali moja prva asocijacija je Zvezda potkrovlja i... znas vec ) Sta ces, rasla sam u vreme Chorbe (kucam sa turske tastature pa nemam nase karaktere).
srdjan.pajic srdjan.pajic 23:05 17.04.2012

GPS

Tamo sam se obrela greškom, zahvaljujući lošoj mapi i još gorim instruk-cijama lokalaca.


. Nama su na pećinarenju uvek govorili "mudrost": Kartu čitaj, seljaka pitaj!
Nisam nikad bio siguran šta je tu mudro, jer obično ni jedno ni drugo nije sasvim pouzdano! E, a jel imaš GPS?

A kakav ti je to primus na benzin? Jel radi to na alkohol?

I nedaj nikom da ti seda na volan, to je zajebano posle zavariti (završićeš sa nekom granom umesto guvernale)


EDIT: A po slikama se vidi da napreduješ ka sve većim zabitima. Pravo uživanje!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:17 19.04.2012

Re: GPS

srdjan.pajic
Tamo sam se obrela greškom, zahvaljujući lošoj mapi i još gorim instruk-cijama lokalaca.


. Nama su na pećinarenju uvek govorili "mudrost": Kartu čitaj, seljaka pitaj!
Nisam nikad bio siguran šta je tu mudro, jer obično ni jedno ni drugo nije sasvim pouzdano! E, a jel imaš GPS?


E da. Znam za tu mudrost koja se hiljadu puta pokazala pogresnpom. A GPS sam imala pa sam ga vratila GARMİNu jer uglavnom nıje bıo od velıke pomocı za puteve koje smo B. i ja biralı. A i trosi mnogo baterija.

srdjan.pajic
A kakav ti je to primus na benzin? Jel radi to na alkohol?

to je jedan veom sakup fensı Prımus koji bi trebalo da radi na sve zive vrste goriva, alı ja koristim benzin jer je 97% alkohol veoma skup a gas ne mogu da tocım u bocu nego moram da kupım posebnu bocu s ventılom koje naravno nema u ovom delu sveta. Nısam probla sa dızelom.



srdjan.pajic
EDIT: A po slikama se vidi da napreduješ ka sve većim zabitima. Pravo uživanje!

Sto sam pedalala po turskım zabıtıma, pedlalala sam. Jos par dana ı moram da napustım Tursku. A ı umorna sam vıse od Turkaa, a verujem ı onı od mene. Mozda se vrnem na leto nakon Gruzıje ı JErmenıje (nadam se da cu pedalaltı po Kavkazu) na ıstok Turske, da posetım Nemrut, Van, Merdın...
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:10 19.04.2012

Re: GPS

Snezana Radojicic
srdjan.pajic
Tamo sam se obrela greškom, zahvaljujući lošoj mapi i još gorim instruk-cijama lokalaca.


. Nama su na pećinarenju uvek govorili "mudrost": Kartu čitaj, seljaka pitaj!
Nisam nikad bio siguran šta je tu mudro, jer obično ni jedno ni drugo nije sasvim pouzdano! E, a jel imaš GPS?


E da. Znam za tu mudrost koja se hiljadu puta pokazala pogresnpom. A GPS sam imala pa sam ga vratila GARMİNu jer uglavnom nıje bıo od velıke pomocı za puteve koje smo B. i ja biralı. A i trosi mnogo baterija.

srdjan.pajic
A kakav ti je to primus na benzin? Jel radi to na alkohol?

to je jedan veom sakup fensı Prımus koji bi trebalo da radi na sve zive vrste goriva, alı ja koristim benzin jer je 97% alkohol veoma skup a gas ne mogu da tocım u bocu nego moram da kupım posebnu bocu s ventılom koje naravno nema u ovom delu sveta. Nısam probla sa dızelom.



srdjan.pajic
EDIT: A po slikama se vidi da napreduješ ka sve većim zabitima. Pravo uživanje!

Sto sam pedalala po turskım zabıtıma, pedlalala sam. Jos par dana ı moram da napustım Tursku. A ı umorna sam vıse od Turkaa, a verujem ı onı od mene. Mozda se vrnem na leto nakon Gruzıje ı JErmenıje (nadam se da cu pedalaltı po Kavkazu) na ıstok Turske, da posetım Nemrut, Van, Merdın...


Ma znam da je taj gotovo čist alkohol skup, nego, pošto je ovo multifuel primus, verovatno može da radi i na rakiju ili špiritus (što se u mnogo egzotičnih destinacija svede na isto), a koje bi trebalo da možeš da nadješ svuda za džabe manjeviše. Mada, ja bih to prvo probao u simuliranim uslovima, da ti primus ne crkne na terenu, doduše, ne vidim šta tu ima da crkne.

A jel imaš onaj lim kojim možeš da obmotaš primus dok se hrana kuva? Ako nemaš, to obavezno da improvizuješ. Jako puno štedi gorivo, (pravi zavetrinu i reflektuje IR zračanje, tako da se sve brzo skuva). Sorry, ako ovo već imaš.

Jel ti treba viza za Gruziju, i kako uopšte vadiš te vize? Jel ono, nacrtaš se na granici pa moljakaš dok ti ne daju, ili si to sve morala unapred da obaviš? I šta za one malo dalje zemlje, pošto tu verovatno imaš neki rok do kada moraš da udješ u zemlju koja ti je dala vizu.






Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:53 19.04.2012

Re: GPS

srdjan.pajic

Ma znam da je taj gotovo čist alkohol skup, nego, pošto je ovo multifuel primus, verovatno može da radi i na rakiju ili špiritus (što se u mnogo egzotičnih destinacija svede na isto), a koje bi trebalo da možeš da nadješ svuda za džabe manjeviše. Mada, ja bih to prvo probao u simuliranim uslovima, da ti primus ne crkne na terenu, doduše, ne vidim šta tu ima da crkne.


Nema šta da crkne, u pravu si. Mogu samo da džaba dam pare i da ostaanem bez kuvane večere plus da posle moram da čistim Primus (a on je veoma prljav ako ne radi samo na gas, bzvz)

srdjan.pajic
A jel imaš onaj lim kojim možeš da obmotaš primus dok se hrana kuva? Ako nemaš, to obavezno da improvizuješ. Jako puno štedi gorivo, (pravi zavetrinu i reflektuje IR zračanje, tako da se sve brzo skuva). Sorry, ako ovo već imaš.

jašta nego imam. Malo se, doduše, ofucao i u fronclama je na krajevima, ali ako gorionik ne stoji baš u centru neke ruže vetrova, još uvek dobro odrađuje posao.

srdjan.pajic
Jel ti treba viza za Gruziju, i kako uopšte vadiš te vize? Jel ono, nacrtaš se na granici pa moljakaš dok ti ne daju, ili si to sve morala unapred da obaviš? I šta za one malo dalje zemlje, pošto tu verovatno imaš neki rok do kada moraš da udješ u zemlju koja ti je dala vizu.


Ya Gruziju nam ne trebaju vize i možemo da ostanemo 360 dana godini
Za Jermen treba ali nije skupa, yavisno od toga koliko planiram da ostanem -- ya 21 dan je oko 6 evra a za tri meseca oko 30 evra.
Do sada mi ni za jednu zemlju nije trebala viza. Nadalje će povremeno biti čupavo. Moj izbor da idem preko Gruzije-Jermenije-Irana-Pakistana velikim delom uslovljen je cenama i uslovima za dobijanje viza.
Tako sam recimo odustala od Azerbejdžana jer je viza oko 100 dolara.
Ne verujem da ću se u skorije vreme kockati po tom sistemu: nađem se na grani pa ako me puste, puste, jer može da bude dosta zeznuto, da se desi da nayad ne mogu jer sam ispucala trajanje prethodne vize a ovi u narednoj da ne odobravaju.
Što se tiče pitanja o roku, rokovi postoje, naravno. To je razlog zašto na primer sad u Trabzonu ne apliciram za iransku vizu iako je ovde ubedljivo najlakše i najbrže da se dobije. Naime, nemam pojma koliko dugo ću se zadržati u Gruziji i Jermeniji, tako da ću tek odande, kad to budem znala, tražiti iransku vizu. verovatno ću morati da čekam duže na odobrenje, ali barem neću biti u stisci s vremenom.

Valjda sam odogovorila na sva pitanja? ;-)
49 41 49 41 03:33 21.04.2012

Re: Primus

srdjan.pajic
A kakav ti je to primus na benzin? Jel radi to na alkohol?

to je jedan veom sakup fensı Prımus koji bi trebalo da radi na sve zive vrste goriva, alı ja koristim benzin jer je 97% alkohol veoma skup a gas ne mogu da tocım u bocu nego moram da kupım posebnu bocu s ventılom koje naravno nema u ovom delu sveta. Nısam probla sa dızelom.


Sijaset sam ih kupio. Isgledali su fensi, skupi, prakticni - na prvi pogled,...
Medjutim, u praksi se nisu pokazali.

Zadrzao sam se na nekom ruskom, bilo ga je u Beogradu; radnja sportske opreme nedaleko od Pravnog fax-a. Bio je vrlo jeftin; medjutim, pokazao se najbolji.

Kutija - paralopiped, velicine dva omanje pesnice; isradjeno od od visoko kvalitetnog celika.
Spolja kutija, visok kvalitet - niklovano, kao i burence (unutra) za benzin kapaciteta 250 ml.
Na prvi pogled rezervoar 250 ml ne izgleda puno; ali se moze skuvati neverovatno mnogo kafa, cajeva, supa, jela.
Obicno sam nosio rezervu (pljoske), benzina 1/2 lit za duza putovanja; medjtim uvek je preostajalo i bivano vraceno kuci.

Izuzetno jednostavno resena dizna za plamenik; cistio sam je jednom godisnje.
Neverovatno dobro, jednostavno; a, najvaznije zapreminski i lagan primus.

Na njemu se kuvalo svasta. gulasi (ne iz konzerve),celo pile, pravile palacinke, ...grejala voda u nadjenom velikom loncu za kupanje i mnogo toga.
Na vetru je radio odlicno, sa nekom manjom zastitom od kamena ili bilo cega.

Imao sam ga godinama i bio vrlo zadovoljan.
Rat ga je odneo, kao i sve ostalo.







buba_truba buba_truba 10:30 18.04.2012

Samo kratko

da ti mahnem i opet zahvalim za ove predivne blogove.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:18 19.04.2012

Re: Samo kratko

buba_truba
da ti mahnem i opet zahvalim za ove predivne blogove.


Buba_Truba, odmahujem ı zahvaljujem na cıtanju!
hajkula1 hajkula1 12:31 18.04.2012

Slucajnosti

Meni slučajno dopao u ruke dnevnik bajkera Matije Kujundzica - Putevima i dzadama Bliskog istoka. Čitala sam ga natenane, gustirala. I on je bio fasciniran i Turskom i Turcima i mnogim još ljudima i teritorijama.

Plus
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 07:24 19.04.2012

Re: Slucajnosti

hajkula1
Meni slučajno dopao u ruke dnevnik bajkera Matije Kujundzica - Putevima i dzadama Bliskog istoka. Čitala sam ga natenane, gustirala. I on je bio fasciniran i Turskom i Turcima i mnogim još ljudima i teritorijama.

Plus


Bacila pogled i procıtala odlomak. Odlıcno napısano, steta sto nemam mogucnostı da 'posedujem' prımerak ılı da odstampam elektronsku knjıgu jer bıh tako nesto sada bas cıtala sa uzıvanjem.
Hvala na preporucı!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana