Danas je na Kolarcu održan komemorativni skup "Verica Barać - Oda jednom životu" u organizaciji Saveta za borbu protiv korupcije.
Govorili su Miroslav Milićević, Vojin Dimitrijević, Zagorka Golubović, Čedomir Čupić i Rodoljub Šabić.
Nikoga iz Vlade nije bilo.
Sećali su se kako je svoj beli reno, na opšte zaprepašćenje osoblja, u stanju raspadanja, star preko nekoliko decenija parkirala u dvorištu vlade pored svih onih crnih velikih automobila. I ostavljala nezaključanog. Kako su joj sutradan uskratili pravo ulaska u dvorište, pa je svoj beli reno parkirala ispred zgrade Vlade.
Koliko je radila. Koliko je bila uporna. Inteligentna. Poštena. Hrabra. Puna energije. Ljudskosti. Onog najlepšeg u nama.
Kako je jednoglasnom odlukom samog saveta postala njegov predsednik. Jer su svi videli da je najbolja.
Kako su je hapsili za vreme bombardovanja. Za primer. Kako se razišla sa građanskim parlamentom kada su odlučili da plate kazne koje im je režim izrekao.
Napadali su je sa svih strana. Prvo od strane kreatora naše katastrofalne privatizacije. Kako ne razume tržište. Kako želi državnu i društvenu svojinu. Da će insistiranjem na transparentnosti uništiti krhku ekonomiju kojoj je tek krenullo. Da će sa prljavom vodom izbaciti i dete.
Nije uspelo. Jer se protivi razumu. Verica je bila i za tržište i za privatnu svojinu. Ali ne i za pljačku državnog. Pitala ih je zar misle da su građani idioti. Sve zajedno, sa premijerom. Otvoreno. Oči u oči.
Onda su počele krivične prijave protiv Verice. Vođeno je 11 postupaka. Ekspresno. Efikasno. I bez "reforme" pravosuđa. Ročišta su non-stop zakazivana i vezivala je za sud. Ta borba iziskuje ogromnu energiju. Lažne i neosnovane optužbe u sporovima koje vode odlično plaćeni advokatski timovi. Četiri prijave su odbačene kao neosnovane. Na jednom suđenju je rekla sudiji: "Da bi nekome povredila poslovni ugled, morao bi prvo da ga ima".
Pa napadi po novinama. Nazavisnim naravno. Za stan. Za naknadu koju dobija kao predsednica Saveta. Nije uspelo. Zato što je smešno. Providno i žalosno. Zaštitnik građana je rekao da su 90-tih ljude ubijali na ulici, a u ovom veku u novinama. Nezavisnim naravno. I to im ne mogu oprostiti.
Izveštaj Saveta o stanju u medijima je pokazao zašto su javni mediji sve slabije izveštavali o radu Saveta. Dok je poverenje građana raslo i broj predstavki Savetu rastao. U svakom izveštaju EU o Srbiji, Savet je uvek bio među prvim temama.
Mi smo za sve ovo vreme spavali. I probudili se juče. I pogledali dom svoj. Sve ono što je govorila godinama. O važnosti institucija sistema. Transparentnosti. O sistemskoj korupciji koja polazi od vlade, političkih stranaka i nedostatka političke volje. O katastrofalnim posledicama kriminalno loših zakona, počev od Zakona o privatizaciji. Dok smo spavali i mislili kako ima već ko će da vodi računa.
"Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokad hoćeš."
Bila je istinska heroina. I to najbolje pokazuje u kakvom jadnom stanju se nalazi naše društvo. Vojin Dimitrijević je rekao na skupu: "Jadno je društvo kome su potrebni heroji".
Verice, hvala.
.
.