Srpska politicka elita se nalazi izmedju pritiska Brisela koji, da ne bude zabune, iz vlastitog interesa zeli Srbiju vidjeti kao kako tako uredjenu zemlju i izmedju mnogo jaceg pritiska domaceg financijsko tajkunskog lobija pojacanog interesima same politicke elite koja se ne zeli odreci svojih decenijama naviklih privilegija ukoliko su iste, a cesto jesu, suprostavljene ciljevima uredjeivanja drzave.
Kad se u istu formulu ubaci i nasa tradicionalna aljkavost i decenijama gradjen odnos prema drzavi kao instrumentu licne koristi bez osjecaja da se cini nesto lose, jer to zaboga svi rade, ne treba cuditi sto institucije drzave lice na obicnu ikebanu u koju malo ko ima povjerenja, sem ako od iste nema licne koristi.
Ako od drzave krade tajkun, minister, visi drzavni cinovnik, direktor javnog preduzeca bez bojazni za posljedice, zasto onda isto ne bi cinili gradjani na svojim pozicijama i prilikama/ od opstinskog cinovnika pa do svercera u gradskom autobusu.
Uzrocna filozofija je identicna samo su naravno posljedice ovakve naopake filozofije drugacije.
Cesto je interes pojedinca ili neke male grupe ljudi suprostavljen opstem dobru drustva. Ovaj problem nije naravno srpski fenomen, al' Dokle smo mi dosli ponajbolje opisuje narodna mudrost koja nas uci da su lud i posten braca.
Srpski politicari svojim su odnosom prema institucijama drzave kao kozmetickom paravanu iza koga se ostvaruju samo njihovi interesi na ustrb opsteg dobra doveli ovu narodnu mudrost do nivoa univerzalne istine.
Najveci problem drzave Srbije jeste sto ona nije drzava, bez obzira imala ona na medjunarodnim skupovima fusnotu ili ne, imala ona UN stolicu , zastavu ili himnu. Srbija sem tog formalnog karaktera sustinski nije drzava iz sasvim jednostavnog razloga; Srbija nema institucije drzave.
Politicke partije bez trunka nekakvih iole artikulisanih ideoloskih uvjerenja kojim bi privukli clanove i glasove sveli su politiku na matematiku gdje je 126 magicni broj. U nedostatku ideoloske motivacije, stranke se okrecu jedino mogucoj alternativi; ekonomska motivacija/korist.
Posto je broj ministarskih fotelja , visokocinovnickih polozaja, pa cak I opstinskih pozicija ogranicen u odnosu na potraznju, partije svojim potencijalnim aktivistima/glasacima moraju nuditi sve nize i nize pozicije. Tako da u takvoj partiokratskoj dzungli I posao portira i cistacice cesto postaju legitiman partijski plen, odnosno motivacija za glas.
Po sistemu drzi vodu dok izbori odu, partije se ne libe da izmisljaju radna mjesta ne bi li na taj nacin povecali glasacko tijelo. Za sve ove bahanalije potreban je novac, Tacnije receno, mnogo novca. Onda se partije okrecu tajkunima, ili pak ovi njima sasvim nebitno.
Zbog toga partije javno pricaju o reformama , uredjenoj drzavi,a cine sve da do istih ne dodje jer to nije u interesu njihovim financijerima bez kojih nema ni vlasti.
Srbija danas, dve nedelje pred izbore, na svom trzistu ima ponudu takvu kakvu ima. O tome ne vredi mnogo trositi rijeci I energije vec bi valjalo razmotriti sta najbolje se moze napraviti od materijala kog trenutno Srbija ima.
Najgora kombinacija je da se ne promjeni nista poslje majskih izbora. Druga, isto tako losa varijanta, je da SNS koalicija jednostavno zamjeni danasnju DS koaliciju. Sa druge strane , najbolja kombinacija, naravno u okviru realnog, da dodje do politicke fragmentacije na nivou institucije predsednika i vlade, odnosno da predsednik republike postane clan one partije koja ce biti opoziciona u parlamentu Srbije.
Drugim rijecima, ako Tadiceva koalicija& co. formira vladu, izuzetno je vazno da Nikolic bude izabran za predsednika drzave il' obratno; ako SNS& co. dobije potrebnu vecinu za formiranje vlade, da Tadic ostane predsednik.
Ukratko, najvaznije je da predsednik bude clan opozicione partije u parlamentu.
Ovako jasno fragmentiran politicki system, kako pokazuju istrazivanja bazirana na iskustvu drugih zemalja, ostavlja veci prostor Ustavnom sudu da obnasa duznost kontrole rada ostale dve institucije .
Ovakva sloboda ustavnom sudu jeste prvi korak u razvijanju institucija drzave . Jos vaznije, to je prvi korak da promjene odnosa drustva prema drzavi dodju od vrha jer to je jedino realno.
Hrvatski ustavni sud je rrecimo svoje prve hrabrije korake da obnasa svoju ustavom datu funkciju upravo ostvario za vreme jasno fragmentiranog politickog sistema u kojem su predsednici Mesic i Josipovic bili dosta dugo vremena clanovi opozicione partije u parlamentu.
Paradoksalno ili ne, Upravo je ovako fragmentiran politicki system koji se ocitavao u konfliktu na relaiciji predsednik premijer dao znacajno mjesto Ustavnom sudu , koje mu inace I pripada, ali kog nije mogao imati zbog predhodne koncentracije politicke moci u samo jednoj od dvije najvece partije.
Tuzna realnost Srbije je njena politicka ponuda koja je takva kakva jeste , bolje od tog, bar zasad, ne postoji.
Ljudi ce sestog maja izraziti svoj stav, bilo bojkotom, bilo nevazecim listicima, bilo zaokruzivanjem datih ponuda. Medjutim, nezavisno od izbora politickog aktivizma, realnost je da ce se dvije koalicije boriti za vlast I da ce njihova dva kandidata uci u drugi krug predsednickih izbora.
U ovakvoj politickoj realnosti, koliko god ona sumorna bila , jedino je sumornija opcija da bilo koja od dve najvece koalicije osvoji i mjesto predsednika I bude stozerna partija nove vlade.
Dekoncentracija politicke moci koja dolazi kao posljedica fragmentovanog politickog sistema nije caroban stapic koji ce pposlje drugog kruga predsednickih izbora isterati tajkune iz politike, nauciti politicare da ne stavljaju svoj licni interes ispred opsteg dobra , ali je, po mom misljenju, maker realan korak prema sansi da Srbija postane drzava , ne zato sto nema fusnotu, ima himnu il zastavu , vec zato sto ima institucije koje ,bar za pocetak, nece biti ikebana niti sareni patriotski paravan iza kog se tako lako krade svih ovih godina. Dobro opeceni prijasnjim iskustvom mnogi ce ,sasvim opravdano, reci da i nije neka sansa,al ako nista drugo maker je u okviru realnog.