BORHES kao protivotrov...

Razgovori u Parizu

Masovno i masivno laganje je toliko uzelo maha, da čovek više nema gde da se skloni. I ogledala su počela da obmanjuju, da nam ne vraćaju sopstvene likove.

Izlaz sam potražio u knjizi Branke Bogavac "Razgovori u Parizu". Spasonosna zbirka intervjua sa velikom brojem svetskih književnika, od Borhesa, Kundere, Amada i Joneska, do Siorana, Ljose, Eka, Ostera....

Za početak, najjači protivotrov ovoj pošasti zvanoj predizborna kampanja - odlomci intervjua sa Horhe Luisom Borhesom, Pariz, 1983. godine:

"Vi odbijate svaku političku, ideološku i religijsku poslušnost. Vi želite da budete samo  pisac.

Ja ne pripadam nijednoj partiji. U mojoj zemlji ljudi su truli od politike. Želio bih da živim u nekoj zemlji gdje ne bi bilo ni carine, ni uniforme, ni zastave, ni kasarni, ni crkava, u svijetu gdje ne postoje razlike među zemljama, gdje je pasoš nepoznat, gdje ne postoji nepovjerenje. Ali znam da je to iluzija u naše vrijeme. Ja mrzim sve -izme. Svaki sistem je prevara. Želio bih da budem Švajcarac, građanin te fiktivne zemlje, u kojoj je nepoznato ime predsjednika. (Borhes je najzad otišao u Švajcarsku da u njoj umre 1986. godine.)

"Pijesak neprestano pada i to je njegov vječni zakon, ali sa pijeskom odlazi i naš život", kažete. Hoćete li mi reći nešto o simbolu pijeska?

Pijesak je simbol vremena. Život je pijesak koji ne ostavlja trag i koji nema ni početka ni kraja, to je samo jedan niz. Vrijeme je  osnovni problem egzistencije. Vrijeme je neprekidnost. Postojati, znači biti vrijeme, mi sami smo vrijeme. Naša svijest neprestano prolazi iz jednog stanja u drugo, i to je vrijeme. Heraklit je rekao: „Ne možemo ući dva puta u istu rijeku". Jer voda teče i nikada ne miruje, a s druge strane - što izaziva u nama neki sveti užas - i mi sami smo rijeka koja se stalno mijenja: i mi takođe tečemo. Vrijeme je materija od koje smo sačinjeni, vrijeme življenja, vrijeme sreće i očajanja, vrijeme rađanja i smrti. Vrijeme je biće, jer vrijeme gradi i razgrađuje čovjeka. Vrijeme je suština čovjeka. Platon je pokušao da riješi problem vremena stvorivši jedan od najlepših ljudskih izuma. Govorim o ljudskom izumu, jer nijesam pobožan, a religija bi dala drugu definiciju.

Šta je za Vas vječnost?

To je zbir naših juče i svih svjesnih ljudskih bića. Vječnost je prošlost za koju niko ne zna kad je počela. Ali vječnost je i sva sadašnjost. Sadašnji trenutak sve nas sadrži, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore. Vječnost je takođe i budućnost koja još nije stvorena, ali koja postoji, koja počinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaže da je vrijeme pokretna slika vječnosti. Vječnost nam dozvoljava da živimo na postupan način: sate, noći i dane, godine. Imamo pamćenje, sadašnja osećaje, pa onda imamo budućnost, čiji oblik još ne znamo, ali je predosjećamo ili se nje plašimo. Sve, apsolutno sve, dato nam je po redu, mudro, jer kad bi nam sve bilo dato odjednom - ljudsko biće ne bi izdržalo taj strašni teret, teret bića cijele vasione. Cjelina bića za nas je nemoguća. Šopenhauer kaže da je, srećom za nas, naš život podijeljen na dane i noći koje san prekida. Bez sna život bi bio nepodnošljiv i ne bismo bili gospodari egzistencijalnog zadovoljstva.

U poznatoj knjizi Ričarda Bergina „Razgovori sa Borhesom", na mjestu gdje raspravljate o filozofima, izrekli ste jednu misao koja me je oduševila: „Smatram da je Unamuno vrlo važan pisac, ali se ne slažem sa njim". Sličnu opasku imate i o Sartru. Ovo ističem zato što u ovom vremenu vlastodržačke ideologizacije unutar države, a onda i blokovskog antagonizma, Vaš stav predstavlja obrazac tolerancije različitih mišljenja i opredjeljenja. A to je, po mom dubokom uverenju, ne samo jedini put spoznaje, koegzistencije i pomirenja, nego i samog spasa ljudskog roda.

Mišljenja, pogotovu političke prirode, ne dotiču se nikada suštinskih stvari. Pogrešno je suditi o čoveku na osnovu njegovih  političkih pozicija. Političar je onaj koji mnogo obećava.

Rekli ste negdje da sport i politika favorizuju nacionalizam.

Da. Sada su filozofija i literatura pomalo zaboravljene teme. Ljudi se radije interesuju za politiku i sport. A i pisci su angažovani. To znači da stavljaju politiku u prvi plan, pa tek poslije literaturu. I sport i politika pothranjuju nacionalizam koji je najveće zlo. I jedno i drugo su frivolni, tašti, ali politika je mnogo opasnija. Žao mi je što je tako, ali moje žaljenje je beskorisno. Ne mogu da promijenim tok istorije, niti evolucije. Šta može da učini jedna individua? Skoro ništa, a opet samo su individue važne. To je paradoks. Društvo, država to je nešto apstraktno i pomalo bezlično.

Nije li sveopšta današnja politička, ekonomska, ideološka i religijska podijeljenost u svijetu, u stvari nametnuta narodima i protivna čovjekovom interesu i njegovoj prirodi, ako prihvatimo tezu da su svi ljudi braća?

Sve to razdvaja ljude, naročito politika. Ja sam pacifista. Ako bi izbio treći svjetski rat, uništio bi čovječanstvo. Rat je zao, to je organizovano ubistvo, izgovor i opravdanje za ubistva i zločine. Danas je svako nacionalista. Svako se interesuje za svoje razlike, a ne za zajedničke afinitete. Čak i kod nas, koji smo, istorijski, mlada zemlja, i kod nas se insistira na mizernim razlikama. Pridavanje tolike važnosti mjestu gde smo rođeni je zlo našeg vremena. Umjesto da se slijedi ideal koji su propovijedali stoičari antike i koji su za sebe govorili da su kosmopoliti, drugim riječima, građani svijeta; sada se insistira na razlikama..."