Školarine su ionako za ogromnu većinu srpske populacije previsoke. Na tu činjenicu se sada pridodaje i vest da nekolicina fakulteta na Beogradskom univerzitetu zahteva povećanje školarina, neki više, neki još više. Ova vest se nekako neprimetno provlači kroz gungulu predizborne vike, idiličnih spotova iz kojih cure med i mleko... I te kako je vredi apostrofirati ! Jer ona niti je u duhu vremena obeleženog velikom ekonomskom krizom, niti je u duhu onih tako čestih izjava da treba povećati procenat visokoobrazovanih građana.
U ponašanju pojedinih fakulteta katkad se da primetiti ona bezdušna poslovnost kakvu imaju banke!
Zahtevi da se ionako visoke školarine još podignu u direktnoj su suprotnosti sa željom, koja je valjda opšta, da se prosek obrazovanosti u ovoj zemlji popravi i da se ona samim tim u budućnosti učini konkurentnijom, vitalnijom, ekonomski prosperitetnijom, prilagodljivijom, bržemislećom...
Bez obzira što je od šest fakulteta koji su tražili povećanje školarina tri za sada odustalo od tih zahteva, ova tema uznemiruje, naročito one sa plićim džepom kojima su deca stasala za studije. Jer, to oko povećanja školarine u ovom času jeste jedna ipak akutna tendencija, koja je poluuspela, ali ostaje pomisao da je to zapravo samo deo jedne stalne tendencije.
Srpska porodica sa prosečnim primanjima skoro i da ne može finansijski da izdrži ako ima jednog, a ako ima više studenata to postaje nemoguća misija. Nešto je lakše (recimo za blizu sto evra) onim srećnicima koji imaju svoj stan u mestu gde im podmladak studira (Beograd, Kragujevac, Novi Sad...). Jasno je da u sistematski uništavanoj i godinama osiromašivanoj, a danas jedva pridižućoj zemlji skoro sve predstavlja problem, pa i mogućnost finansiranja studija. I fakulteti funkcionišu pod pritiskom troškova. Ipak, to ne znači da treba krotko primiti informaciju da školarine idu gore. Svakako da postoje nekakve realne materijalne potrebe fakulteta kao institucija (mada je teško pohvatati šta se sve pod tim potrebama podrazumeva), ali bez ikakve sumnje prednost treba dati onome što stoji na prvom mestu – potrebi obrazovanja i, u krajnjoj liniji, potrebi stvaranja nacije koja će sutradan imati strukturu bolju od ove koju ima danas. Bolje je da fakulteti budu u dugovima, nego da nacionalna pamet bude kraća. Ako u nešto vredi ulagati, onda je to obrazovanje ljudi.
Ili će se, korak po korak, na kraju dopustiti da preovlada trend da studiraju samo najimućniji?!