Američka Legija zasluga prvog stepena, najviši orden namenjen strancima, dodelio predsednik Hari Truman 29. marta 1948. Uručen Dražinoj kćerki Gordani 2005.
Francuski Ratni krst
De Golovo odlikovanje: Komandant francuskog pokreta otpora, general Šarl de Gol, odlikovao je generala Dražu Mihailovića Ratnim krstom. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine pročitana svim francuskim jedinicama:
''Armijski general Dragoljub D. Mihailović, legendarni junak, simbol najčistijeg rodoljublja i najviših jugoslovenskih vojničkih vrlina, nije prestao voditi borbu na okupiranom nacionalnom tlu. Uz pomoć rodoljuba, on bez sustajanja ne da mira okupatorskoj vojsci, tako pripremajući onaj konačan juriš koji će dovesti do oslobođenja njegove otadžbine i celog sveta, rame uz rame s onima koji nikad nisu smatrali da se jedna velika zemlja može da pokori surovom zavojevaču.''
Američka Legije zasluga
Orden Legije za zasluge prvog stepena za Vrhovne komandante.Pored odlikovanja koje je Draža Mihajlović dobio tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, 1948. godine američki predsednih Hari Truman posthumno ga je odlikovao ordenom Legije zasluga zbog učestvovanja u operaciji spasavanja američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije.
Komisija za odlikovanja Pentagona odlučila je da generala Dragoljuba Mihailovića uvrsti u ”Legiju zaslužnih„, nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću.
Ova komisija, koja je okupljala najuglednije ljude SAD (šest senatora, osam kongresmena, pet guvernera...) otvorila je javna saslušanja u Advokatskoj komori njujorške opštine 13. maja. Saslušanja su trajala pet dana, paralelno s procesom koji su komunističke vlasti u Beogradu vodile protiv Draže Mihailovića.
Najveću pažnju Komisija je posvetila navodnoj saradnji Mihailovića sa Silama osovine, jednoj od najtežih tačaka optužnice koji je Vojni sud u Beogradu prihvatio.
Orden je, u maju 2005. godine uručen njegovoj ćerki Gordani na skromnoj ceremoniji održanoj u ambasadi SAD u Beogradu. Odlikovanje nije uručeno sve do tada zato što je američki interes na Balkanu bila neutralna Jugoslavija pod Titovom upravom. Pretpostavljalo se da bi jedan ovakav čin gurnuo Jugoslaviju u naručje SSSR-u i da bi ona postala članica Vašravskog pakta. Vest o dodeli odlikovanja generalu Draži Mihajloviću, tačnije o njegovom uručenju Dražinoj ćerki Gordani izazvala je burne reakcije u Bosni i Hrvatskoj među onim snagama koje nastoje da Jugoslovensku vojsku u otadžbini izjednače sa Ustašama i drugim vojnim formacijama sastavljenim od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih naroda koje su operisale na Balkanu.
Tokom Drugog svetskog rata, 1944. godine američka obaveštajna služba je, u saradnji sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini i njenim komandantom generalom Dražom Mihajlovićem sprovela operaciju ”Holjard„ (Halyard). Glavni cilj operacije bila je evakuacija američkih pilota, pripadnika američke 15. vazduhoplovne armije koji su oboreni iznad teritorije Jugoslavije. Oboreni američki piloti su uz pomoć pripadnika JVuO prebacivani na teritoriju pod njihovom kontrolom odakle su američkim avionima evakuisani u Italiju sa improvizovanih poljskih aerodroma Boljanići, Kociljevo i Pranjani. Operacija Holjard bila je najveća operacija organizovanog spasavanja oborenih američkih avijatičara u Drugom svetskom ratu.
25. maja 1942. u časopisu Tajm je izašao članak o Dragoljubu Mihailoviću, sa njegovom slikom na naslovnoj strani.U uglednom časopisu Tajm maja 1942. izašao je članak o generalu Dragoljubu Mihailoviću, sa njegovom slikom na naslovnoj strani.
U vreme dok je Drugi svjetski rat uveliko besnio, u Holivudu su se snimali filmovi. Tako je Holivud postao jedan od centara antinacističke propagande i deo američke ratne mašinerije. U moru ovakvih filmova snimljena je i filmska epopeja o herojskom otporu četnika nacističkim okupatorima Kraljevine Jugoslavije. Film je snimljen 1943. godine u režiji Luisa Kinga pod nazivom ”Četnici - borbena gerila [39]„. Uloga četničkog komandanta i vođe pokreta otpora pripala je Filipu Dornu. Britanci su sa promenom svoje zvanične politike ovaj film prikazivali bez uvodne špice pod imenom Partizani.
U poslednjoj fazi rata američki predsednik Frenklin Delano Ruzvelt poklanjao je zaslužnim pojedincima luksuzno opremljenu knjigu ”Četiri slobode„, koja se sastojala od po četiri fotografije i četiri teksta. Istaknuti američki umetnici izražavali su, perom i kičicom, svoje viđenje slobode govora i izražavanja misli, slobode veroispovesti, slobode od siromaštva i slobode od straha. Jedan primerak knjige predsednik Ruzvelt poklonio je generalu Draži Mihailoviću. Danas se knjiga ”Četiri slobode„ namenjenu generalu Mihailoviću čuva u Arhivu SANU u Beogradu.
Gradonačelnik Los Anđelesa Tom Bredli je doneo Ukaz kojim se 17. jul 1986. proglašava za ''Dan sećanja na generala Dražu Mihailovića.''
''Bila sam mnogo tužna kada sam ovog jutra u novinama pročitala da je streljan rodoljub g. Mihailović, čovek koji je zapalio luč slobode.''
(Eleonora Ruzvelt)
''Svet se trese iz temelja. Mihailović, časni rodoljub, pao je kao žrtva i mučenik pod noge pobednika komunističke invazije sa istoka.''
(''Tajms'' 28. jula 1946.)
''Celi ovaj proces gola je politika, ista stvar koja se desila u Moskvi 1936. godine, i sve je bilo u službi komunističke propagande.''
(''La Gazeta'' iz Lozane 17. jula 1946.)
''Inkvizitorski kaluđeri srednjega veka bili su prava deca u primeni svojih mačeva u odnosu na Tita i njegovog sudiju Đorđevića''
(Atina 18. jula 1946. godine.)
''Draža Mihailović bio je legendarna ličnost i za vreme svog života; njegova mučenička smrt stvorila je oko njegovog imena oreol svetog ratnika. Sa vremenom taj će oreol bivati sve svetliji, a ime Dražino sve slavnije. A koji se zovu Dražini, neka podržavaju Dražu. Bog da mu daruje večni život u sjaju Nebeske Srbije!''
(Sveti Vladika Nikolaj u svojoj besjedi o Draži u crkvi Hristovog Vaskrsenja u Čikagu, 18. jula 1954. godine)
''Umirem grešan, bio sam običan sudija smrti!''
(Sudija Mihailo Đorđević, kojeg je proganjala misao da je na smrt osudio nevinog čoveka)
Šta to boli naše mondijaliste, a bivše komuniste, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim neprijateljima srpskog naroda?
Za ove druge znamo - uvek protiv Srba i njihove moguće sloge.
Ovi ''naši'' se najverovatnije plaše gubitka stečenih privilegija ( ili po njihovom benefita ).U pitanju su mnoga materijalna dobra oteta od ''kulaka'', mnoga zvanja, veliki broj položaja koji se prenose s' kolena na koleno kojih , mi obična pučina grdna, nismo ni svesni. Plaše se lustracije koja nije ni mogla do sada da se desi jer petooktobarske vlasti nisu bile ništa drugo nego produžetak kontinuiteta i strogo kontrolisana ''promena''.
Oni na sva zvona trube o tome da je antifašizam evropska vrednost. To je samo delimično tačno jer bi to značilo da se iz francuske revolucije izdvavaja samo jednakost, bez bratstva i slobode.
Postoji, međutim, još jedna vrednost koja se uporno krije i koju naši ''bezalternativni evropejci'' žele nekako da gurnu ispod tepiha.
Ona je apostrofirana u definišućim dokumentima najrelevantnijih predstavničkih institucija na panevropskom nivou - Evropskog parlamenta i Parlamentarne skupštine Saveta Evrope. To je jasno naveden, kao integralni deo temelja na kojima se grade današnje evropske integracije, u tački '' I '' Rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj savesti i totalitarizmu, usvojene 02.04.2009. godine:
будући да су од самог почетка европске интеграције биле одговор на патње које су нанела два светска рата и нацистичка тиранија која је довела до Холокауста и ширења недемократских и тоталитарних комунистичких режима у Централној и Источној Европи, као и начин за превазилажење дубоке поделе и непријатељства у Европи кроз сарадњу и интеграцију те за окончање рата и обезбеђивање демократије у Европи
Dakle, dve su vrednosti koje se danas materijalizuju u procesu evropskih integracuj, kao odgovor na totalitarne sisteme koji su ugrožavali Evropu i njenu slobodu tokom 20. veka - antifašizam i antikomunizam.
O ovom poslednje se ne govori u Srbiji i u njenim strogo doziranim medijima.
Dotična rezolucija Evropskog parlamenta se na samom početku poziva na Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope od 25,01,2006. godine :
„Totalitarni komunistički režimi, koji su bili na vlasti u Centralnoj i Istočnoj Evropi u prošlom veku i koji su još na vlasti u nekoliko država u svetu, bez izuzetka su karakteristični po masovnom kršenju ljudskih prava“ (2. tačka“), i
„zločini su pravdani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata“ (3. tačka).
Da ne bi bilo nikakve zabune na koje se sve zemlje odnosi Rezolucija 1481, pa tako i Rezolucija Evropskog parlamenta, koja se na nju poziva, treba pogledati Dokument 10765 od 16. 12. 2005, tj. na Izveštaj Komiteta za politička pitanja Parlamentarne skupštine SE, na osnovu kojeg je Rezolucija 1481 i doneta. Prema Eksplanatornom memorandumu izvestioca Lindblada iz Švedske, a koji čini sastavni deo ovog dokumenta, „više od dvadeset zemalja na četiri različita kontinenta mogu se kvalifikovati kao komunističke ili pod komunističkom vlašću tokom određenog vremenskog perioda. Osim Sovjetskog Saveza i njegovih šest evropskih satelita, spisak uključuje Avganistan, Albaniju, Angolu, Benin, Kambodžu (Kampučiju), Kinu, Kongo, Kubu, Etiopiju, Severnu Koreju, Laos, Mongoliju, Mozambik, Vijetnam, Južni Jemen i Jugoslaviju“ (sekcija III, tačka 21)
Znači i stara dobra SFRJ pripada grupi totalitarnih zemalja koje su „bez izuzetaka“ bile karakteristične „po masovnom kršenju ljudskih prava“, sve „u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata“ – i to od početka („zločinačka dimenzija komunističkih režima nije bila rezultat okolnosti, već posledica svesnih politika koje su artikulisali osnivači takvih režima još pre dolaska na vlast“ – tačka 44), pa sve do samog kraja („U SFRJ sva vlast pripada radničkoj klasi u savezu sa svim radnim ljudima grada i sela. Radi izgradnje društva kao slobodne zajednice proizvođača, radnička klasa i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokratiju kao poseban oblik diktature proletarijata“, stoji u stavu 1-2 Ustava SFRJ iz 1974. godine, koji je bio i poslednji važeći ustav te zemlje.
Eto, tu je problem.
Ako smo za Evropu, to povlači mnogo toga. Na prvom mestu to je lustracija iz politike svih koji su činili zločine u vreme i za račun totalitarnog komunizma ili na razne načine podržavali totalitarnu vlast.
To je naznačeno u temeljnom evropskom dokumentu koji se na ovo odnosi – Rezoluciji Parlamentarne skupštine Saveta Evrope 1096 „O merama za uklanjanje nasleđa bivših komunističkih totalitarnih sistema“ iz 1996 (na koju se izvorno Rezolucija 1481 i poziva):
„Skupština takođe preporučuje da krivična dela izvršena od strane pojedinaca za vreme komunističkih totalitarnih režima budu gonjena i sankcionisana po standardnom krivičnom zakonu“ (tačka 7) i
„U pogledu tretmana lica koja nisu izvršila ni jedno krivično delo koje može biti gonjeno u skladu sa pasusom broj 7, ali koja su ipak držala visoke položaje u bivšim totalitarnim komunističkim režimima i podržavala ih, Skupština je ustanovila da su neke države našle za shodno da uvedu administrativne mere kao što su zakon o lustraciji ili dekomunizaciji“ (tačka 11).
Jasno je da bi ovakve mere pogodile deo uticajnog članstva SUBNOR-a – ali i individue poput Živana Berisavljevića, titoističkog vojvođanskog autonomaša, Latinke Perović, bivšeg sekretara SK Srbije, Sonju Biserko, bivšeg diplomatu komunističke Jugoslavije i saradnika Budimira Lončara, i druge visoke funkcionere SFRJ, dok bi onima poput Jove Kapičića moralo najhitnije da bude suđeno. Isto tako, Srbija bi legitimno mogla da insistira u evropskim institucijama da je za nju neprihvatljivo da joj bivši referent opštenarodne odbrane Jelko Kacin drži lekcije o demokratiji.
Na drugom mestu bi bila rehabilitacija, u skladu sa tačkom 8 Rezolucije 1096:
„Skupština preporučuje da se gonjenje pojedinačnih krivičnih dela [izvršenih od strane pojedinaca za vreme komunističkih totalitarnih režima] sprovodi istovremeno sa rehabilitacijom lica osuđenih za „zločine“ koji u civilizovanom svetu ne predstavljaju krivično delo, i lica koja su nepravedno osuđena.“ Dakle, puna implementacija evropskih vrednosti – nužno i neizbežno! – podrazumeva preispitivanje presuda totalitarnih komunističkih sudova uključujući i presude protiv generala Mihailovića. U Mihailovićevom slučaju je očito da se mora eliminisati nedoslednost ocene koju je o njemu izrekao nosilac najviše funkcije u vodećoj demokratiji sveta tog doba i ocene koju je izrekao totalitarni komunistički sud u Beogradu. Dakle, nesravnjivo je da Mihailovića komunistički sud obeležava kao „kolaboracionistu i izdajnika“, dok ga predsednik SAD Truman prilikom posthumne dodele Legije za zasluge kvalifikuje sledećim rečima:
„General Dragoljub Mihailović istakao se kao glavni komandant jugoslovenskih oružanih snaga i posle kao ministar vojni, organizujući i vodeći snage otpora protiv neprijatelja koji je okupirao Jugoslaviju, od decembra 1941. do decembra 1944“.
To se, dakle, mora preispitati jer mora da postoji jedinstvena ocena „antihitlerovske koalicije“ na koju se SUBNOR selektivno poziva. Pogotovo zato što vrednosti na koje se pozivaju današnje panevropske institucije, kao što smo videli, jasno uspostavljaju vrednosnu hijerarhiju, prema kojoj su institucije demokratskih zemalja vrednosno superiorne u odnosu na institucije nacističkih, fašističkih i komunističkih režima – pa tako i režima komunističke Jugoslavije. Naravno – ako smo „za Evropu“.
Na trećem mestu bi bilo prevrednovanje istorije, u skladu sa već citiranim evropskim dokumentima:
– „Evropa neće biti ujedinjena sve dok nije u stanju da formira zajedničko viđenje svoje istorije, ne prizna nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko nasleđe i omogući poštenu i temeljnu raspravu o njihovim zločinima tokom prethodnog veka“ (stav „K“ Rezolucije Evropskog parlamenta iz 2009);
– „Odgovarajuće čuvanje istorijskog sećanja, jedno sveobuhvatno preispitivanje evropske istorije i panevropske spoznaje svih istorijskih aspekata moderne Evrope ojačaće evropske integracije“ (zaključak 10. iste rezolucije);
– „traži se uspostavljanje Platforme evropskog pamćenja i savesti koja bi podržala umrežavanje i saradnju nacionalnih istraživačkih instituta specijalizovanih za predmet totalitarne istorije, i stvaranje panevropskog dokumentacionog centra/memorijala za žrtve svih totalitarnih režima“; i
– „Ministarski komitet trebalo bi da u zemljama članicama Saveta Evrope započne kampanju osvešćivanja o zločinima komunizma. To uključuje i reviziju školskih udžbenika. Trebalo bi ohrabriti države članice Saveta Evrope da to urade na nacionalnom nivou“ (zaključak 54 Izveštaja Izvestioca SE Lindblada, Dokument 10765
Branka Prpa , na primer, kaže :
„Negirati partizanski pokret, antifašizam i AVNOJ znači tvrditi da granice nisu definitivne. To je ideološka osnova za neke buduće, moguće, rasprave na temu granica.“
U ovome leži i razlog zašto i neki tobožnji „evropejci“ iz same Evrope (a i SAD) previše ne insistiraju na tome da se Srbija suoči sa nasleđem totalitarnog komunizma na svom tlu. Jer AVNOJ i njegove granice su upravo jedan od najvažnijih i najpogubnijih delova nasleđa totalitarnog komunizma na tlu bivše Jugoslavije. Osim što su očigledno bile osnova za građanski rat koji je izbio početkom 90-tih, avnojevske granice zapravo predstavljaju jednu od ključnih komponenti boljševizacije ovih prostora, prema zamislima Kominterne. A koja je nacija bila glavna meta revolucionarnog stremljenja i nasilja Kominterne i totalitarnog komunizma na ovim prostorima? Odgovor je jasan – srpska nacija.
Pokojni akademik Dimitrije Bogdanović je sažeto izložio kako je srpska nacija – dakle Srbi kao kolektivitet – bila glavna meta totalitarnog komunizma, navodeći da ni jedna frakcija KPJ nije dovela u pitanje ocene Kominterne iznete na Petom proširenom plenumu IK KI iz 1925, „a pogotovu ne ocenu o srpskoj 'ugnjetačkoj naciji'. U odlukama Kominterne mogu se naći i pozivi na taktičko razlikovanje nacionalizma 'ugnjetavanih' naroda u odnosu na nacionalizam jedinoga 'ugnjetačkog' naroda, tako da je borba protiv 'srpskog nacionalizma' imala da bude glavni zadatak KPJ, naročito srpskih komunista u Srbiji. Uporedo s tim trebalo je pomagati svaki separatistički, antijugoslovenski i antisrpski nacionalistički pokret u Jugoslaviji“ („Knjiga o Kosovu“, str. 269-270, Beograd 1986).
Avnoje upravo glavna tekovina totalitarnog komunizma na ovim prostorima, koji je nastupao gotovo rasistički kada je reč o srpskom narodu. U ime suočavanja sa tim nasleđem, srpski narod svakako ima pravo da se pozabavi Avnojem, i njegovim uticajem na srpsku naciju u celini. Takođe mu razračunavanje sa avnojevskim nasleđem daje priliku da iskristališe istinski antifašizam u oba svoja antihitlerovska pokreta, i da jasno razdvoji one koji su se borili za slobodu od okupatora pod različitim zastavama i onih koji su to činili iz raznih idealističkih pobuda, od onih koji su se oportunistički i karijeristički borili za uspostavljanje totalitarnog sistema vlasti na jugoslovenskom prostoru i koji nastoje da raznim metodama brane njegove tekovine – a i svoje privilegije – dan-danas, a što ogromna većina patriotskih pripadnika partizanskog pokreta otpora, kao i nekadašnjih disidenata iz doba totalitarnog komunizma, ne čini. Da li je sada još jasnije zašto se, pozivajući se samo na „antifašizam“ – ali ne i na antikomunizam – Prpe, Perovićke, Biserke, Pavićevićke, Stojanovićke, Rakić-Vodinelićke, Minićke, Berisavljevići, Derete, Koraći, Kapičići, zajedno sa zvaničnom Hrvatskom – koja se ustvari temelji i na zločinima nacizma i na zločinima komunizma – zapravo opiru istinskoj „evropeizaciji“ Srbije, pa tako i preispitivanju komunističkih sudskih procesa, uključujući i proces protiv generala Mihailovića? Da li je jasno da bi i svako zalaganje na pr. Nenada Čanka za vraćanje tekovina Ustava iz 1974. godine, zasnovanog na diktaturi proletarijata, u istinski evropskoj Srbiji moralo da bude već u startu ne samo diskvalifikovano već i kažnjivo? I da li je jasno da odricanje od totalitarnog avnojevskog nasleđa daje Srbiji vrlo jake argumente u odbrani njenih osnovnih nacionalnih interesa u evropskoj areni, i da se svaki cinični zapadni pokušaj nametanja kontinuiteta antisrpskih postavki jugoslovenskog totalitarnog komunizma može najbolje braniti upravo pozivanjem na evropsku vrednost distanciranja od svih vrsta totalitarnog nasleđa, uključujući i nasleđa SFRJ? Pa, ako određene zapadne sile žele da nameću rešenja Srbiji na osnovu modela totalitarnog komunizma, Srbija ima svako legitimno pravo da im se suprotstavi, pozivajući se upravo na relevantne evropske dokumente.
Današnja Srbija se lako može prepoznati u tački 3 već citirane Rezolucije 1096, koja proročki govori o tome šta čeka zemlje koje se ne budu suočile sa totalitarnim komunističkim nasleđem:
„Opasnosti od neuspešnog tranzicionog procesa su višestruke. U najboljem slučaju, umesto demokratije vladaće oligarhija, umesto vladavine prava – korupcija, a umesto ljudskih prava organizovani kriminal. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao da bude 'plišana restauracija' totalitarnog režima…“
A čiji se to sledbenici bune?
da li prepoznajemo ko je ovaj čovek?
Iza njegove ''vražje divizije'' u Mačvi je ostalo ovo:
Za razliku od Draže Mihailovića koji je ordenje dobijao za svoje zasluge od antikomunista i antifašista , drug Broz je za operacije protiv civila u Mačvi dobio unapređenje!