Zašto sam potpisala “Apel-Preokret-Srbiju u Evropu-Evropu u Srbiju”? Zato što je jedan od krajnjih dometa sadašnje politike, statički i dinamički nemoguće na duge staze, i polovična reforma sektora bezbednosti. A bez sveobuhvatne reforme sektora bezbednosti, insitucionalne i personalne, nema ni istinske evropeizacije Srbije, regionalne saradnje, suočavanja sa prošlošću i sveobuhvatne tranzicione pravde. Ona podrazumeva, između ostalog, i demokratsku insitucionalnu kontrolu nad sektorom, a ne kabinetsko –partijsko- individualno odmervanje snaga. Centri opstrukcije preokretu u ovoj oblasti ili imaju prećutnu saglasnost, ili su dovoljno jaki da mogu da odbijaju naređenja sadašnjih formalnih nosilaca vlasti. To rezultira nestabilnim i kontradiktornim politikama u skoro svom drugim oblastima. Otuda je i domet svih reformi koje se sporadično sprovode u sektoru bezbednosti vrlo ograničen i nesiguran.
Ljudi i stranke okupljeni oko “Preokreta” pokazali su da imaju ne samo hrabrosti da se retorički suprotstave zlu koje je kreirao monstruozni sektor bezbednosti Miloševićevog režima, već i operativne snage i državničkog ponašanja da, dok su pripremali petooktobarski preokret i dok su učestovali u vlasti, bitne poluge tog sitema i demontiraju na miran način. Bez obzor da li je to donoslio ili odnosilo glasove. Imali su snage da nastave da se bore za daljnju evropeizaciju Srbije i onda kada im je taj monstrum ubijao najbliže, i kada je ubio premijera Đinđića, i kad su ih provlačili po blatu i sudovima, i kad su ih medijski satanizovali. To nisu radili samo ostatci Miloševićevog režima u strukturama sistema bezbednosti već i kvazievropejci koji su s njima dragovoljno sarađivali. Pokretači “Preokreta” su i pored toga uspeli da se nametnu kao legitimni politički akteri. Uspeli su da nateraju vast da neke od politika i vrednosti koje zagovaraju, traljavo i sporo doduše, počnu da sprovode i usvajaju i sami, pre svega dublje suočavanje sa ratnozločinačkim nasleđem, nastavak saradnje sa Hagom, borbu protiv diskriminacije i regionalu saradju. Upravo su ovo oblasti koje su nas suštinski vodile do sadašnje situacije, pozitivnog mišljenja Evropske komisije o kandidaturi za članstvo u EU, koje nikako ne smemo prokockati.
Istovremeno, ljudi i stranke oko “Preokreta” pokazali su kvalitet da razdvoje moguće od želejnog, da operišu u realnom vremenu i okolnostima, izvlačeči maksimum iz raspoloživih resursa, balansirajući svim aspektima političkog života, neretko po cenu velikih kompromisa. To predstavlja suštinsku razliku imeđu političkih stranka i pokreta sa jedne i organizacija civilnog društva sa druge strane. Bili su pioniri podrške nezavisnim regulatornim telima, ukidanju blanko ostavki, depolitizacije upravljačkih funkcija i solidan partner u podršci usvajaju evropskog zakonodavstva. Bez nepotrebnih istorijskih pomirenja, sa preko potrebnom, ma kako bolnom, prihvatanjem realnosti koji demokratski proces dolaska na vlast podrazumeva.
Potpisala sam apel za “Preokret” zato što verujem da će sa njegovim akterima u vlasti država Srbija konačno dati odgovore na neka ključna pitanja koja zanimaju mene i organizaciju na čijem sam čelu, a koja smatramo bitnim i za u nastavak sveobuhvatne reforme sektora bezbednosti. Od toga ko je odgovoran a ko kriv za ubistva vojnika na odsluženju mirnodopskog redovnog vojog roka po kasarnama u Srbiji, preko toga ko je sve kriv za stradanje civila u NATO bombardovanju zgrade RTS, do toga kako je moguće da su haški begunci toliko dugo uspevali da se skrivaju po Srbiji. Potpisala sam “Preokret” zato što se nadam da će sa nejgovim čelnicima u vlasti Srbija brže uskladiti svoju spoljnu i bezbednosnu politiku sa EU.