Na današnji dan prije 63 godine zatvoren je ozloglašeni nacistički logor Auschwitz, u kojem je život izgubilo više od milion Židova. Tokom Drugog svijetskog rata više od šest miliona pripadnika ove vjerske zajednice bile su žrtve nacističkog režima.
UN je stoga upravo ovaj datum proglasio Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta.
Moji baka i deda su se upoznali u jednom od njemackih koncentracionih logora. Pokojni deda je iz Like, a baka iz okoline Kijeva. Upoznali su se prilikom bjega iz logora. Teško da bi se Srbin i Ruskinja upoznali tih 40-ih godina da nije bilo fašizma, ma kako to morbidno zvučalo.
Uvjek će mi biti enigma šta je to srpski narod koji je Drugi svjetski rat završio sa ogromnim brojem žrtava preobrazilo u jednog od progonitelja i onih naroda čijim se liderima trenutno sudi u Hagu za najveće zločine u Evropi posle 1945 godine.
Slučajnost ili nešto drugo, ali na današnji dan je preminuo Srđan Aleksić . Mladić koji je dao svoj život braneći svog napadnutog komšiju Muslimana u Trebinju. Još uvijek nije dobio svoju, od vlasti obećanu, ulicu u Trebinju niti je sjajni dokumentarac o njemu "Srđo", ikada prikazan na Televiziji Republike Srpske.
Prošle godine sam napisao kratki komentar o ovom događaju, stavljam ga i na svoj blog, kao mali podsjetnik da je pitanja da li ćeš ostati čovjek, uvjek lični izbor, ma kako to bilo teško.
Srđan Aleksić
Srđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske ubili su pripadnici te iste vojske pošto im se suprotstavio kada su na ulici htjeli da ubiju njegovog poznanika,Bošnjaka iz Trebinja.
Oni su tada nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima.
Podlegao je povredama 27. januara, 1993 godine
Sve se dešavalo blizu pijace i policijske stanice u Trebinju.
Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:
"Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost."
Advokat osuđenih za ubistvo na suđenju je rekao:
"Tako mu i treba kada je branio balije".
Srđan Aleksić je imao 22 godine kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.
Nema ga u spiskovima heroja. Pored silnih spomenika do sada podignutih u Trebinju nema Srđanovog.
Od svojih poznanika Trebinjaca nisam čuo ništa o ovom događaju.
Nema ga ni u romantičnim pričama Mome Kapora o Hercegovini za prošlog rata.
Televizija RS je emitovala direktne prenosa raznih svetkovina iz Trebinja, iz grada mladosti, sporta, kulture, religije i opet, ni riječi o Srđanu.
Što i nije toliko važno, pokazanim čojstvom i junaštvom Srđan je veći od svih spomenika i riječi koji bi mu neko posvetio.
Ali je važno koliko mjesta u našim srcima i molitvama ima za Srdjana Aleksića, a odgovor ćemo dobiti jednostavno.
Na našoj savjesti je samo da izabere i pomisli: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost", ili "Tako mu i treba kada je branio balije".
Sredine nema, ili ćemo izabrati da budemo ljudi ili ćemo biti ništavila i izabranim odgovorom Srđana Aleksića ponovo ubiti.