O pobednicima i izgubnicima (tj o svom utisku vezanom za temu) sam pisao u prošlom broju. Među izgubnike nisam ubrojao naprednjake, mada je trebalo, ali mrzelo me jer je sa njima sve jasno. Veliko nezadovoljstvo koje postoji u elektoratu (ala zvu(e)či!!!) nije do kraja materijalizovano na glasanju. Ko je video Vučića na ivici suza (mada plačna faca je deo njegovog imidža moram priznati) zna o čemu se radi.
Za početak, vredi podsetiti koji su izborni održani: lokalni, predsednički i parlamentarni. "Kruna izbora" po Draganu Šutanovcu su predsednički. On je to rekao jer je lojalan borisu tadiću ali taj pristup je besmislen. Parlamentarnim izborima i postizbornim koalicijama dostiže se kontrola nad zakonodavnom i izvršnom vlašću. Ceremonijalna vlast je nebitna a u Srbiji je oličena u predsedničkoj funkciji.
Pred nama su dva druga kruga izbora. Jedan je glasanje za predsednika, drugi je formiranje parlamentarne većine. Kombinacija ima na stotine naravno a ja razmatram jednu koja eliminiše Ivicu Dačića, povampirenu bahatost devedesetih.
Ako se kao jedan od ciljeva postavi kreiranje političkog dogovora u kome nema nezajažljivog SPS-a broj mogućih izlaza nije preveliki a jedini logičan, sa relativno ok listom pozitivnih argumenata je koalicija najvećih stranaka (tj najvećih koalicija): Demokratske stranke i Srpske napredne stranke i to ne u svakoj kombinaciji, već samo ako Nikolić postane predsednik Srbije.
Prvo oko "podrške" Ivice Dačića u drugom krugu predsedničkih izbora, koju on tako "velikodušno" nudi Tadiću: ko još veruje da stvari funkcionišu na dugme: Ivica zvizne a pola miliona "njegovih" glasača zaokruži Borisa (ili Tomu)? podrška SPS-a za drugi krug predsedničkih izbora je irelevantna. Poenta je učiniti i SPS irelevantnim, a za to i postoji način.
Naime, jedna od vidlivijih* manjkavosti dosadašnje vlasti je bila poprilično čudna pozicija Borisa Tadića, koji kontroliše sve (preko Demokratske stranke kojoj je šef) a formalno je ikebana (po ustavnim ovlašćenjima). Položaj predsednika Republike jeste konfuzan: ustavna ovlašćenja mizerna a to je praktično jedina politička pozicija koja je pod direktnom kontrolom celokupnog biračkog tela. Boris Tadić se u toj situaciji "snašao" kao Slobodan Milošević - za premijera je imenovan Mirko Cvetković, osoba tolikog političkog uticaja da poslednjih nedelja niko nije siguran ni da li je u zemlji. Vlada Srbije, koja bi po rečima Dragana Đilasa trebalo da funkcioniše kao tim**, postala je nepotrebno formalno okupljanje neimenovanog broja nebitnih osoba a ko je iz nje imao neki "problem" obraćao se direktno predsedniku Srbije (nekada Slobodanu, do skoro Borisu). Potonje se naročito odnosi na Mlađana Dinkića (koji nikad nije bio u vladi i na žalost je prešao cenzus) i nekadašnju perjanicu političkih sloboda slobodnog vremena pod Slobodanom... znate već na koga mislim.
Elem, to je uvod s kojim ste manje više upoznati. Srbija je glasala kako je glasala, raspodelila mandate i ono što je preostalo je da se na osnovu tih mandata raspodeli politička operativna moć u Srbiji. Proces ružan ali neizbežan u demokratiji. Najostrvljeniji su Dinkić i Dačić. Prvi nikada nije bio u vlasti pa se i sad nešto "nećka" a drugi je porastao u svojim očima toliko da sebe već vidi kao premijera, ministra policije, finansija, ekonomije, guvernera, predsednika... Slobu. Mali Sloba bi da poraste.
OK, vreme je malo poraditi na tim ambicijama. Kako? Kako to mogu uraditi glasači DS-a i oni koji bi da posle 2012. godine dođe 2013. a ne 1991.? Pa glasanjem za Tomu Diplomu da bude predsednik. Šta bi se desilo? Pa Tadić bi izgubio predsedničku fotelju ali bi i dalje kao predsednik Demokratske stranke imao otvorenih opcija da pregovara o učešću svoje stranke u kreiranju parlamentarne većine. Postoje dva puta - pregovarati sa SPS-om i LDP-om ili URS-om ili probati ispregovarati najednostavniju varijantu sa SNS-om.
Boris Tadić se naravno uhvatio prve varijante, jer mu deluje najsigurnije za ostvarenje njegovog ličnog cilja (ostanak na Andrićevom vencu) dok istovremeno ima nepogrešiv osećaj kako što više revitalizovati 90te (negativna selekcija, korupcija, privreda koja živi od države, za državu... tata Dobrica je verovatno veoma srećan).
Druga varijanta, bi podrazumevala da Tadić izađe iz senke neodgovornosti predsednika bez ovlašćenja i preuzme ulogu lidera politički najoperativnijeg tela, Vlade Srbije. Premijerska funkcija i traži politički snažnu ličnost jer Vlada Srbije nije samo tehničko telo već i političko, koje je posledica koalicionog dogovora i ličnost na čelu takvog tela mora imati ovlašćenaj za sklapanje daljih političkih dogovora. Mirko Cvetković je bio ukras jer je kao premijer koalicione vlade ispred sebe imao Dinkića i Dačića koji nisu konstatovali njegovo postojanje i pregovarali su direktno sa svojim koalicionim partnerom - Tadićem. Ukoliko Tadić ostane predsednik Demokratske stranke, logično i pristojno mesto za njega jeste Vlada Srbije.
Glasanje za Tomu je glasanje da Tadić bude premijer. To je prvo. Poželjnija varijanta je da Tadić premijer pravi koaliciju sa SNS-om nego sa povampirenim SPS-om i uvek spremnim da traži još URS-om. SPS ima da nahrani i Krkobabića a njegov način razmiljanja o penzijama je poslednji put doveo do devalvacije u roku od odmah. Ako se žele penzije od milion dinara preporučujem vam Krkobabićev pristup rešavanja ekonomskih problema. Ako imate razuma, suzdržite se.
Ako Nikolić bude izabran za predsednika Tadić će biti primoran na jednu od 2 stvari: ili da se aktivnije bavi politikom bez posrednika u operativnom delu tog posla ili će deaktivirati svoj politički angažman. Drugim rečima ili će biti u Vladi Srbije ili će biti penzioner. Ovde da naglasim da ne verujem u mogućnost koalicije SPS-SNS. Prerano je. Jovo Bakić je rekao da je ovim strankama, sa aspekta potvrde od strane zapada neophodan "euro osigurač" koji bi ih do kraja legitimisao kao "euro zaljubljenike i obožavaoce". Lično, za Tomislava ne smatram da je takva vrsta kontrole neophodna, sama činjenica da je na vlasti delovaće na njega veoma umirujuće a kooperativnost će prosto isijavati ali ne verujem da su svi toliko opušteni u pogledu njega.
Da se vratim na Tadića, jer tema teksta nije pobeda Tomislava Nikolića na predsedničkim izborima već poraz Borisa Tadića. Prva varijanta je da Boris, kada ostane bez pozicije predsednika Srbije, počne da razmišlja o stvaranju koalicije koja će podrazumevati da on bude premijer (ako ostaje na funkciji predsednika DS-a). Ako pregovara sa SPS-om, tu će poziciju lako dobiti. Dačić se istrčao, već mu je lupljena čvrga. Euforija izborne noći pokazala je samo želatiranu ambiciju "želim da vladam". Ali ako se vlada pravi sa Dačićem nastavlja se sa 2 procesa: rehabilitacijom kadrova koji su doveli do izolacionizma i ksenofobije devedesetih a istovremeno se umerena stranka desnice gura u nestajanje i time otvara prostor za dalji rast ekstremne desnice. Podsetiću da su 2 ekstremno desne stranke za dlaku podbacile cenzus a DSS je pregurao preko 7%. Korpus takvog razmišljanja je ogroman, ljut, spreman da bude još ekstremniji i potrebna mu je pacifikacija. SNS, iako se smatra "izdajničkom" strankom (a smatraće se još više ako napravi koaliciju sa DS-om) ima kapacitet kod glasača "nacionalne orjentacije". Zaboravite "elitu", salonske SrBiste, ekstremiste... Takvih će uvek biti. Poreban je neko da od njih odvlači umerenije glasače kojima je nacionalno primarno (legitimna opcija a ignorisanjem i pokušajem guranaj u izolaciju stvara se potencijalno žarište s kojim je teško operisati i kog je teško pacifikovati kad skupi 15-20% u jednoj struji).
S druge strane, ako se Vlada pravi sa SNS-om, argumentacija da DS ima premijera je što ta stranka u tom trenutku nema šefa (jer Nikolić je kovertirao ostavku na mesto predsednika stranke a ostavka se aktivira u slučaju pobede na predsedničkim izborima). Velika koalicija koja nije matematička nužnost može se pravdati i potrebom da društvo dobije period smirenosti. Prevelike ucene manjih stranaka uvek mogu da se istaknu u prvi plan. Ivica je na tom polju već dosta uradio.
Zajedničke tačke takve koalicije?
Pa obe koalicije su se jasno definisale i prema EU integracijama i prema mirnom pristupu pitanju Kosova. Što mirnijem i sa (bar formalnim) stavom da je u pitanju neotuđivi deo terirorije Srbije. Što se tiče SPS-a i Ivice Dačića, da podsetim i da je on jedini političar koji jasno zagovara podelu Kosova, što podrazumeva priznavanje nezavisnosti Kosova uz pregovore ili pritiske ili... oko novih granica.
Problem je naravno i činjenica da liste SNS-a i DS-a nisu baš to. Tu su i Velja i Vulin i Čanak i... SNS je konglomerat nezadovoljnih dosadašnjom vlašću i to pre onim njenim "žutim" delom (uz Dinkića naravno) nego samim Dačićem ali kako su ih skupili tako neka ih sad i sastavljaju.
Prednost za SNS?
Rezultati parlamentarnih izbora SNS-u daju ekstremno malo šansi da na drugi način dobije kartu za ulazak u Vladu. Drugi problem SNS-a su kadrovi. Na ovaj način bi se i to razrešilo jer ne bi morali da smišljaju rešenja za sve.
Prednost za DS?
Tadić je rekao da su mu "veći neprijatelji od Tomislava Nikolića oni koji u DS-u rade za svoj interes". DS dobija za partneraopciju koja se već pokazala kooperativnom za reformisanje Srbije po prozapadnom modelu. Dobija i "jeftinijeg" koalicionog partnera jer veći deo ambicija zadovoljava predsedničkom funkcijom koja je protokolarna i ima samo simboličku vrednost. Za vladu ostaje Vučić koji tu poziciju može iskoristiti za konsolidovanje svog voćstva u stranci. DS više ne sme sebi dopustiti politički prozirnu ličnost na mestu premijera i ovo bi bilo savršeno za transfer političke moći u okviru Ustavom propisane okvire.
Posledice?
Nikolić će odslužiti mandat i otići u istoriju, a duel (pretpostavljenih i najverovatnijih) naslednika stranaka Vučić-Đilas biće mirniji. Srbija je na dobitku ako Nikolić bude predsednik a Tadić premijer.
Naravno, ovo je želja, molba, molitva... ne politički predlog ali ako ima nekog gore nek razmisli. Reši nas Dačića, molim te. Nismo zaslužili baš toliku kaznu, šta god da smo radili ili propustili da uradimo.
I da, jedno je kad SPS sledi DS, zahvalan što postoji, drugo je kad se ta raspomamljena gomila pusti sa lanca i ostrvi novom ucenjivačkom moći. DS mora da kontroliše situaciju ako išta misli pozitivno da postigne, a Ivica je dovoljno zarežao da je jasno da je van kontrole. Nazad s njim.
*****************
dopuna:
* postoje 4 razloga da se bude nezadovoljan sadašnjim ds-om:
1/ na vlasti su a nisu uspeli da uspostave kvalitetan sistem, ergo nesposobni su
2/ na vlasti su a korupcija i negativna selekcija cvetaju - lopovi su
3/ na vlasti su ali su rehabilitovali sps i impotentnom politikom stvaraju prostor da ksenofobija i izolacionizam vaskrsnu
4/ na vlasti su a niste dobili svoj deo kolača - zašto se meni žalite? plaćene kampanje sprovode drugi autori upravo na tu temu
** Još jedan primer fascinacije sprskih političara sportskom terminologijom, koja možda dokazuje i da su lepo prepoznali prosečnog glasača: zavaljenog u fotelju, selektorskog znanja u svakom sportu ali neiskazanog jer nikada nije potrčao u životu.
*****************
I da, definitivno bi trebalo menjati Ustav u delu izbora predsednika Republike. Besmisleno je toliku količinu političke energije trošiti na protokolarnu funkciju.Predsednika treba da bira Parlament, Akademija, SPC, UO Crvene Zvezde, urednički kolegijum Politike.. i koji još Stub Srbstva postoji? Ah da, srpska dijaspora (naročito sportski deo iz Monte Karla i Premijer lige).
Druga varijanta je da Tadić napusti politiku i prepusti DS pronalaženju drugog puta jer ovaj ne valja nikako.