Milan Nikolić
Efekat začudnosti leži u osnovi Brehtovog epskog teatra. Svakodnevno mora postati upadljivo, uobičajeno raste do zapanjujućeg. Katarza, u aristotelovskom smislu reči, ne izostaje, ali isključivo kao intelektualna spoznaja. Breht traži gledaoca spremnog na hladnu, racionalnu analizu. Čoveka koji u pozorište dolazi da posmatra i rasuđuje kako bi iz njega izašao određen, sa jasnim kritičkim stavom. Samo tako gledalac postaje mogući akter promene sveta, a Breht, kao dramski pisac i mislilac, zainteresovan je isključivo za takav svet. Promenljivost je uslov pravde i ideje dobra. Bilo kakav drugi stav je pristajanje i kolaboracija. Prestaje da bude važno, štaviše pogrešno je, uvlačiti gledaoca u događaje, navoditi ga da se sa akterima događaja identifikuje. On nije tu da bi patio, saosećao, navijao, on nije unutra, među likovima, u središtu zapleta, već spolja, prisutan kao posmatrač koji treba da razume dve stvari: Promena je moguća, ja mogu i moram biti deo te promene.
Na taj način, po Brehtu, svrha pozorišta je zaokruežna i, bez obzira na razlike u odnosu na Aristotelov dramski teatar, njena etička dimenzija je nedvosmislena. Jasna i žestoka konfrontacija gledalaca sa onim što se odigrava na sceni preduslov je ispunjenja smisla Brehtove autentične tvorevine – epskog teatra.
Gledaoci pretpremijernog izvođenja drame Olivera Frljića „Zoran Đinđić“ u Ateljeu 212, upeli su samo da se podele. Komad lišen svih osnovnih dramskih elemenata, neminovno asocira na Brehta. U svojoj drugoj, propagandnoj fazi, pisac, teoretičar i reditelj sopstvenih drama, Breht je najjasnije izrazio svoj strah od sve jačeg i prisutnijeg nacizma. Držao je vatrene govore o Mazalu (tako je nazivao Hitlera) i potpuno literalizovao teatar. Zahtevao je da pozorište bude mesto na koje će ljudi dolaziti po informacije, mesto ispunjeno parolama, svojevrsna skupština epohe. Nije mu smetalo što, kao takvo, pozorište gotovo sasvim izlazi iz sfere umetničkog. Pisac traga za dramskim izrazom, kako to Slobodan Selenić precizno opisuje, koji će mu omogućiti da se prema društvu odnosi kao lekar prema ljudskom telu ili astronom prema kosmosu.
Stoga još patetičnije deluju izjave onog drugog dela publike u Ateljeu 212 koji je frfljao o „pamfletizmu“, o „neumetničkom“ i „nepozorišnom“ kod Frljića. Duhovi osetljivi na propagandu i neotporni na sve što nije suptilna estetizacija - umakli su katarzi, intelektualnoj, brehtovskoj, onoj što traži pojedinca koji veruje u promenu. Zapravo, nisu ni došli da bi bili „proćišćeni“. Svratili su tu da bi neko ubeležio krtić za njihovo prisustvo „pozorišnom događaju sezone“. Ostali su verni sebi. Svojim sitnim interesima, partijskoj ušuškanosti i poslednjem ćaru koji se može izvući iz društva koji svakodnevno truli i propada. Kako bi trebalo da izgleda njihov „Zoran Đinđić“? Pretpostavljam, sav u klišeima, borac sa vetrenjačama, idealist, osuđenik na propast, neki tugomir iz pera Siniše Kovačevića, savršeno podesan za repertoar Madlenianuma. Posle bi u foajeu mogli mudro da vrte glavom, razmenjuju uzdahe i fraze o Prometeju. I, naravno, da ostanu na tome.
Postoji li bolje opravdanje za odbijanje poruke angažovanog komada od insistiranja na „neumetničkom“? Samo tako se na bure sa natpisom Nova istorija Srbije u kojoj osim krvi nema ničega drugog može arogantno podići nosić i glava okrenuti na drugu stranu.
Bilo je i šokiranih. Važno je razlikovati ih od iskreno šokiranih. Ovi drugi su razumljivi, samo ako nekim čudom, ništa nisu znali. Prvi, čija se šokiranost može prevesti rečenicom – Kako se samo usuđujete, pogrešili su adresu. Šok nije adekvatna reakcija na ovaj komad. Ni „Medeja“, vekovima posle Eshila, nije šokantna. Medeja je stigla u crnu hroniku dnevnih listova. Medeja je svaki dan tu. I atentat na Zorana Đinđića je, u raznolikosti interpreacija, svaki dan tu. Zapušten od strane institucija, sačekao je svoju teatarsku presudu. Bilo je i onih koji su uzvikivali „Bravo!“. Onih koji su spoznali. Spuštanje zavese je značilo izlazak iz pozorišta u dve kolone. Svet je promenljiv, ali, Srbija je potrošena, patetična i nezainteresovana, sažeta u izjavama poput:
„Banda je ubila mladog i darovitog čoveka, koji je surovo pao kao nedužna žrtva... Inače, ne znam šta smo u ovoj predstavi novo dobili i saznali. Ostala sam prilično ravnodušna.”
“Predstava „Zoran Đinđić“ je išla na provokaciju, ali nije odgovorila izazovu velike teme: mnogo opštih mesta i malo pozorišne umetnosti.”
“Pozorište ne treba nikome da sudi niti presuđuje. Postoje institucije koje se time bave”
I, kako im ne reći da “banda” nije nekakva samonikla dokona družina već da ima šefove i nalogodavce, ne pitati ih zbog čega sramno ćute ukoliko "nisu saznali ništa novo", zatim podsetiti ih na to da Đinđić nije “tema” već zločin bez kazne i da institucije “koje se time bave” u Srbiji ne postoje. Hiljaditi put.