Gost autor: St.Jepan
Bloger je isključio mogučnost čitanja ovog teksta
Ma ne, ustvari nisam, nego tekst mi ispade smarački, pa k'o velim, da ga preskočimo i odmah krenemo s komentarisanjem. Koje je, svi se slažu, duša bloga..
...............
'Nači osnivam stranku!
Ne kao lider, nisam taj, harizma mi je ni za predsednika kućnog saveta.
I ne umem s ljudima, odnosno umem, al' nemam živci.
Ili, što reko Crni Djordje, prek sam, oću da ubijem.
Sem toga, Stranka neće ni imati lidera, nikakvo liderstvo mi se ne uklapa u koncept.
Jer suština koncepta je ovo:
Ne znam, al' znam ko zna.
To „ne znam, al' znam ko zna" čuo sam od komšije Tiće T., mašinca, nekadašnjeg direktora „Goše". Fabriku je preuzeo u stanju raspadnuća, i kako je bio pametan čovek, odmah je sebi rekao to gornje, te je u Palanku dovukao nekoliko Amera, eksperata iz jedne čuvene konsalting agencije. Eksperti su, poput onog Wendersovog Andjela, nedeljama plutali i lebdeli golemim fabričkim krugom, samo su čutali, posmatrali, škljocali štopericama, svaki čas nešto beležili. Sve su u sitna crevca sagledali i sačinili plan. U zapanjujuće kratkom roku „Goša" je oživela, postala gigant Yu industrije.
Stranka koju, inspirisan ovom komšijinom pričom, sada osnivam, ličiće na stranku samo u meri neophodnoj za registraciju, a zapravo će biti negacija najsuštastvenije suštine stranke kao takve.
Sem ljudi potrebnih za tehničko funkcionisanje, neko brojnije članstvo ta stranka ne bi ni imala. Njeno rukovodstvo bilo bi sastavljeno ne od lidera i do-lidera, već od sposobnih organizatora, čija bi se uloga i na organizatorskim poslovima i završavala. Ličnosti pak, kojima bi se dičila, koje bi isticala kao svoj brend, i na koje bi računala po eventualnom osvajanju mandata, uopšte ne bi morali, čak ne bi ni smeli biti članovi. Uostalom, ozbiljni ljudi verovatno ne ni bi pristali da učestvuju u uvek govnjivom "partijskom životu".
To „moje" ne bi funkcionisalo kao liderska stranka sa neizostavnim mafijaškim ustrojstvom (ne bi bilo ni pomena o "unutar-partijskoj demokratiji"), već bi više ličilo na agenciju koja bi se bavila ljudskim resursima, tj. detektovanjem, promovisanjem i dovodjenjem na ključne pozicije najstručnijih i etički najkvalitetnijih, pa makar oni bili i stranci.
Nisam još sve razradio - sporo mislim, evo ni ceo dan (minus ovo glasanje, pri kojem je bilo nužno isključiti mozak) nije mi bio dovoljan.
I nisam smislio nikakav program, neću ni da ga smišljam.
Sem podrazumevajuće pozitive (sve „kak na filjmu"), detaljima se neću ni baviti.
Konkretne korake ka tom „kak na filjmu", smisliće oni od kojih ćemo da sastavimo vladu. A sastavljaćemo je kao što se sastavlja idealni ručak ili dream team: najbolji golman, najbolje levo krilo... Nema veze odakle je, koje je rase i vere, samo da za njegovu poziciju nema boljeg.
Ono, možda će poneko od ministara da bude i odavde, naprimer za Kosovo (stručnijih nema nigde), ali najverovatnije, vladu će mahom činiti stranci - svetske face - u svojim oblastima najsvetskije.
'Nači stranci.
Zašto stranci?
Evo zašto:
Decenijama smo izvozili pamet, a pamet nije „nepojediva čokolada", već je resurs koji je svakoj naciji darovan u odredjenoj meri, približno istoj. To što su odavde, sve mlatarajući rukama, begali, i još uvek begaju najpametniji,, nije moglo proći bez posledica - IQ populacije je značajno opao i sveudilj pada. Istina, naši mladi matematičari postižu sjajne rezultate, ali očas će i to da odlepša, a ostatku je, prema rezultatima pisa testova, obećana skromna budućnost.
Bez pameti se, dokazano je, ne može, a svakom je jasno, ovde je više nema dovoljno. Prhnula! Došlo, eto, vreme da je malo i uvozimo. Znam, teško je priznati, ali belodano, Srbija više ne može sama!
Ono razumnih što je, neobjašnjivo kako, ovde ipak ostalo, ili je ogrezlo u rezignaciji i blogerskom samobludu, ili je rasparčano po strankama, u kojima je (ako se želi napredovati) razum najuputnije dobro prikriti. No čak i kad bi im se pružila šansa, i kad bi se svi oni iz sve snage napeli, ne bi vredelo, niko im ne bi verovao - ovde se oduvek više veruje strancima. Bez njihove moderacije ili ucene, ovde nije moguće završiti ništa.
Najkompetentnije ćemo iskopati ma gde da su, pritiskati ih, uvrtati im dugmad dok ne pristanu, upoznati ih sa realnim stanjem, tražiti da sačine programe, predlože konkretna rešenja. Baš kao što je Tića mašinac tražio od onih Amera.
Dabome, platićemo im žestoko. Moraćemo, jer ko bi normalan bez ozbiljne sume pristao da prekida karijeru ili neki naučni projekat, blamira se, poteže i cima po u balkanskoj vukojebini?
Ali koliko god im platili, biće to sića spram onoga koliko nas košta domaća stranačka tevabija. Ne samo zbog njihovog govnjivog „a gde-sam-ja-tu" refleksa, već i zbog nemerljive štete koju načine čim otvore usta.
Prema ministrima-plačenicima i njihovim saradnicima (moći će da ih dovedu ili odaberu na licu mesta) ne bismo imali obzira. Nećemo ih ni dovoditi da vladaju, već da završe ugovoreni posao. Najamnički ugovori obnavljali bi se stoga (ili pak raskidali stoga) jednom godišnje. Zavisilo bi od svakome vidljivih rezultata. Katkad bi se raskidati i preventivno, bez obzira na rezultate. Čim naslutimo da će se neko uskoro ušemiti, razgačiti, oroditi, počeli da liči na nas..., ma pali brate, imamo mi te ciganije kol'ko 'oćeš.
Uz kompetentnost kakva u ovdašnjoj politici, pa i uopšte u politici (jer posvuda je približno isto), još nigde nije vidjena, osnovna prednost vidjenih stranaca na ključnim mestima, bila bi u tome što, za razliku od domačih političara, ne bi imali repove, ne bi bili ucenjeni od već starta. Naprosto, ne bi bili opterećeni kumovskim, rodjačkim, zemljačkim i kojekakvim još obavezama i obzirima, a ministarske fotelje ne bi morali da osvajaju stranačkim džapanjem i unutar-stranačim intrigarenjem, već bi na njih pristajali. Ovo je važno, jer bi značajno umanjilo podložnost korupciji i nepotizmu, kao i (stranačkim laktanjem stećenu) utreniranost za kakav bilo nitkovluk.
Mada možda izgleda pomalo bizarna, ova ideja uopšte nije ni neobična, ni nova. Jer, zar nisu neki srpski klubovi angažovali strance kao igrače i trenere? I zar selektor reprezentacije Srbije nije umalo postao jedan Nemac? Nema oblasti opterećenije strastima, pa ipak, stranci tu nikom ne smetaju. Zašto se onda i u onome što je odista bitno ne bismo manuli egotripičnih fantaziranja, i poput komšije Tiće, krenuli racionalno?
Kad bi ovo uspelo, onda možda ne bi smetao ni onaj simpa kralj, nek narod ima iluziju da je naš čovek glavni baja. Zanemarićemo da je upola stranac, valjaće i takav. Uostalom, i autor ovog koncepta je, uslovno rečeno, stranac. Sve se dakle uklapa, čak bi u tom smislu i ona četri S dobila smisao, postala manje ironična:
Samo Stranac Srbina Spasava! .
Siguran sam da bi, pod pristojnim uslovima, svi koje odaberemo rado prihvatili izazov. Jer, ovo je svetski projekat - politika bez političarenja, stranka bez fukare - eksperiment u koji bi bile uprte oči sveta. Vrlo moguć uspeh jedne tako nemoguće misije kao što je vadjenje Srbije iz senkrupa Evrope, tim podvižnicima bi, uz primerenu nagradu, doneo i neslućenu planetarnu slavu.
Kad u svemu prepišamo Region, taj model će jamaćno prihvatiti mnogi. A ruku na srce, i red je da se u Srbiji opet desi nešto, u svetskim okvirima novo. Poslednji takav slučaj desio se mnogo davno - onda kada se (niko ne sumnja) baš ovde učvarila ona prvotna živorodna hemija.
P.S.
Ma ne, ne osnivam stranku, šalio sam se, nemam ja za to ni volje ni vremena (vračam se u art, spremam izložbu), al' eto, izbori, frka, ludilo..., ne mogu ni ja večito mimo sveta. Nabacio sam nekoliko polu-ideja, onako kako mi stizale. Neka ih, možda isprovociraju neki smislen komentar, a možda i podbodu nekog napaljenijeg i trenutno dokonijeg, da odistinski nešto pokuša..
......................................................
P.P.S. (04.06.2012)
Dan po kačenju ovog bloga (a bio je to košmarni „the day after", 21.05.12), tekst mi se učinio suvišnim, te sam ga impulsivno brisnuo.
Tokom dve protekle nedelje, medjutim, više umnih i uticajnih ljudi javno je govorilo nešto što je delimično na tragu ovog koncepta, pa mi se sad opet čini da možda i nije sasvim besmislen. Stoga obrisani tekst nanovo kačim.
Brisanje i ponovno kopypastovanje ove priče, učinilo je da nekoliko komentari pomalo „vise".
Na tome se i komentatorima i čitaocima izvinjavam.
Ostala gostovanja istog autora na blogu b92