Bez sumnje, ako nova vlast želi da bude odgovorna prema prošlosti trebalo bi da pokaže mnogo više razumevanja i podrške u procesu institucionalizacije REKOM-a. Politička odgovornost prema prošlosti nužno implicira podršku procesu koji želi da u zemljama bivše Jugoslavije formira celovitu Komisiju za istinu i pomirenje. Korenito i istinsko pomirenje nije moguće bez stvaranja institucija koje bi sistemski delovale na promeni svesti u zemljama regiona, radile na utvrdjivanju svih činjenica o zločinima počinjenim na prostorima bivše Jugoslavije u periodu između 1991 - 2001. Izlišno je govoriti da REKOM u ovom slučaju predstavlja conditio sine qua non - uslov bez koga pomirenja jednostavno ne može da bude.
Potrebno je dakle, da se nakon formiranja nove vlade učine konkretni pomaci koji bi pokazali jasnu opredeljenost da državne institucije stanu iza REKOM-a i započne proces institucionalizacije ove komisije. Novi predsednik Srbije, Tomislav Nikolić bi trebalo da svoje opredelje ka evropskim integracijama, miru i stabilnosti i dobrim dobrosusedskim odnosima da pokaže i tako što bi u bliskoj budućnosti primio delegaciju REKOM-a i predstavnicima delegacije razgovarao o pitanjima konkretne podrške državnih institucija REKOM-u. Bilo bi takođe veoma značajno da novi predsednik svoj mandat započne posetom memorijalnom centru u Potočarima i oda počast ubijenim Bošnjacima i ubijenim pripadnicima srpske nacionalnosti u Bratuncu. Odnos Srbije prema prošlosti uticaće u velikoj meri na proces evrointegracija jer nije moguće u isto vreme praviti krupne korake ka punopravnom članstvu a sa druge strane nositi balast nacionalističke prošlosti i retorike. Imajući to u vidu spoljna politika Srbije mora da bude potpuno jasna, dobrosusedska i lišena bilo kakvih nacionalističkih naboja.
Uzimajući u obzir ulogu crkava i verskih zajednica (o čemu sam ranije pisao u tekstu
Uloga religija u tranziciononoj pravdi) unutar procesa pomirenja i odnosa prema prošlosti treba istaći činjenicu da dugotrajno i temeljno pomirenje među narodima na prostoru Balkana nije moguće bez aktivnog učešća religija koje su na ovim prostorima imale značajnu ulogu u kreiranju verskih i nacionalnih identiteta i konsenzusa. Polazeći od temeljnje teze poznatog rimokatoličkog bogoslova Hansa Kinga (Hans Küng) da „nema mira među narodima bez mira među verama" jasno je da verske institucije moraju značajnije da budu uključene u proces pomirenja na Balkanu, samim tim i REKOM-a. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji nebi se mogli okarakterisati kao religijski, ipak treba istaći da su religije imale određenu ulogu u kreiranju nacionalnih tenzija u kontekstu podizanja verske i nacionalne svesti. Sukobi su bili pre svega političke prirode ali uz prisustvo religijskog nusa koji je služio kao svojevrsni katalizator konflikata.
Stim u vezi religije bi trebalo mnogo više da posvete pažnju suočavanju sa prošlosti i pitanjima nacionalizma, nego što to trenutno čine, budući da se u javnom diskursu i dalje mnogo manipuliše pojmom svetoga kako od strane političkih, tako i od strane religijskih elita. Moram da konstatujem da u javnom govoru religijskih velikodostojnika izostaju kritički osvrti prema prošlosti i zločinima. Primetna je jedna vrsta selektivnosti pamćenja, gde se empatija pokazuje za pripadnike svog naroda a izbegava pominjanje tuđih žrtava. Primera radi, isuviše malo reči možemo čuti o Oluji od pripadnika intelektualne elite ili klira Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, suviše malo od njihovih kolega iz SPC o Oluji ili Srebrenici, a gotovo ništa od Rijaseta Islamske zajednice BiH o zločinima koje su počinili pripadnici bošnjačke nacionalnosti. Nasuprot tome u feljtonima Glasa Koncila bave se dekonstrukcijom komunističke istoriografije i prebrojavanjem žrtava „navodnih" ustaških zločina bez ikakve tendencije da se o Oluji govori na drugačiji način, osim onog koji se nalazi u okvirima državotvorne ideologije i praznične scenografije. Tako se primera radi u jednom komentaru GK povodom Oluje (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti) navodi kako su Srbi napustili svoje domove na „nagovor svojih vođa". Postavlja se pitanje, da to nisu uradili, da li bi i oni doživeli istu sudbinu kao i oni koji su se usudili da ostanu? Oni koji se usude da se kritički osvrnu na odnose religija prema prošlosti te amalgamacije verskog i nacionalnog u javnom diskursu religijskih ili političkih elita od većine se percipiraju kao nekakvi disidenti, marginalci ili klirofobi.
Nažalost, kritičke svesti religija prema devijantim društvenim pojavama na prostoru Balkana gotovo da i nema. Bogoslovlje stolji uljuljkano iza kulisa transcedentalne, univerzalističke i dogmatske tematike, lažnog trijumfalizma, bez hit et nunc, apatično i naizgled nemoćno da svojim teorijskim doprinosom uzdrma temelje hegemonije povlaštenih elita i uzdigne marginalizovanog čoveka, koji lišen svakog dostojanstva ostaje da tavori na marginama društvene lestvice. Stiče se utisak da Crkve i verske zajednice ne samo da ne žele da se suoče sa prošlošću, konfliktima, koketiranju sa nacionalizmom, već izostaje adekvatan odgovor na društveno - političke probleme sadašnjosti. Proročki glas u tom pravcu možda predstavlja
knjiga "Opasna sećanja i pomirenje" (Sremac, Grozdanov, Knežević, Ex-Libris, Rijeka) koja je upravo izašla.
Dug i mučan period tranzicije se nalazi i dalje ispred zemalja bivše Jugoslavije. Bez obzira na nivo evrointegracija u kojem se ove zemlje trenutno nalaze, mnoštvo pitanja kojima koja su opterećena balastom minulih sukoba ostaju i dalje otvorena, o čemu govore razna nerešena pitanja, poput povratka raseljenih Srba u Hrvatsku. Stepen evrointegracija ne može da bude pokazatelj moralnog odnosa nacije prema prošlosti. Metafizička odgovornost nacije prema sukobima i zločinima o kojoj je Jaspers svojevremeno govorio mora da postoji među svim sukobljenim stranama bivše Jugoslave, izbegavajući tako bilo kakvu vrstu selektivnosti i istoriografske dramaturgije. Ovo je moguće jedino ako stožer ovakve vrste odgovornosti prema minulim sukobima bude komisija regionalnog karaktera koja će imati dugogodišnji mandat poveren od zemalja bivše Jugoslavije da se sistemski i institucionalno bavi izbalansiranim i nepristrasnim odnosom prema ovim pitanjima. Mišljenja sam da Komisija za REKOM poseduje ovakav kapacitet i da bi daljom institucionalizacijom i angažovanjem značajnih društvenih činilaca ova komisija mogla da bude istorijski mirovni projekat koji doprioneo daljoj stabilizaciji zemalja Zapadnog Balkana i dugotrajnom miru.