Ne bih volela da se moj komentar o onome šta je Ana Radmilović napisala o filmu "Sestre" i problemu trgovine ljudima, u svom postu “Zašto naš ngo sektor ne može da se bavi žrtvama trafikinga” svede samo na objašnjenje “Zašto mnogi naši novinari ne umeju da pišu o trafikingu”. Pa ću se potruditi da kažem koju reč više.
Ja nisam NGO. Ali malo dublje poznavanje ovog problema kojim se bavim godinama, obavezuje me da ukažem na neke neistine, poluistine, kontradikcije, površnosti i greške koje se nalaze u tom tekstu. Jer trgovina ljudima je važna tema. Svetski problem. Najveći organizovani kriminal posle trgovine drogom i oružjem. U nekim zemljama je čak na prvom ili drugom mestu.
Ali hajdemo redom.
Najpre, zahvaljujem se na poređenju filma “Sex traffic” i filma “Sestre”. Ovaj prvi je režirao David Yates, reditelj nekoliko nastavaka o Hari Poteru. Što pomalo govori i o produkcijama u kojima radi. Nisam ga gledala ali neke stvari ne morate ni da vidite da biste mogli znati sličnosti i razlike. Tako da Anine reči “u taj engleski svakako je uloženo i više para i više rada i više je ljudi uključeno, i ne nameravam da kritikujem srpsku verziju zbog toga što je svedenija” ovde potpuno imaju smisao.
Ono što, međutim, nema naročit smisao je banalno poređenje ta dva “ista” scenarija. Film Sestre nije prepisivan. To je originalni scenario (Milena Marković, Vladimir Paskaljević, Bojana Maljević), nastao na osnovu elemenata istinitih događaja na ovim našim prostorima. Nažalost, tih priča ima toliko, da nema potrebe prepisivati engleske ili bilo čije. Sve te priče su istovremeno iste, slične i različite. Činjenica da se širom sveta dešavaju, dodatno govori o problemu.
Ana Radmilović je pogrešno razumela, a ja moram istine radi da ispravim: nije Milena Marković, scenaristkinja, imala 17 stručnih konsultanata - nego produkcija, u prvoj fazi svog rada. Da, konsultanti su bili razni ljudi koji se bave borbom protiv trgovine ljudima. Iz vladinog i nevladinog sektora. U Srbiji postoji Nacionalni Tim za borbu protiv trafikinga, NGO sektor nije samo domaći, već i međunarodni i među njima nisam prepoznala nijednog “licemernog borca” o kojima govori Ana, samo nam ne kaže ko su ti ljudi. Ovi koje sam ja upoznala svoj život su posvetili tome i predano se bave ovim problemom. Ne sporim da možda ima i drugih. Pošto poznajem ove ljude i njihove rezultate, a ne neke druge, mogu da kažem da je Ana vrlo površno pristupila temi. (A glupost oko Fonda za humanitarno pravo koji se nikada nije bavio borbom protiv trgovine ljudima, već ratnim zločinima – ne mogu ni da komentarišem). Mnogo je tu besmislica navedeno, ali da se vratim filmu, to je moja tema.
Film Sestre je imao za cilj preventivnu borbu protiv trgovine ljudima. Taj je cilj više nego ispunjen. Mi smo kroz igranu formu hteli gledaocima da približimo najvažnije – patnju žrtve. Da ukažemo na najčešće oblike “vrbovanja” i da istaknemo problem zakona koji ne štiti dovoljno žrtvu i koji se mora promeniti. To je jedna zaokružena tema.
Ana zamera što je film Sestre “pojednostavljen”. Ne. On je ogoljen na svoju surovu suštinu o kojoj govori: ljudima se trguje i kod nas. To je suština. Nepažnja, siromaštvo, želja za boljim životom ili poslom – se zloupotrebljavaju. Žrtve strašno pate i ne bave se dobrovoljno prostitucijom. To je suština. Kao država imamo problem sa zakonima. Moramo da se menjamo. I to je suština. Ovog filma.
Poenta je da se mi obraćamo potencijalnim žrtvama, a ne čitaocima sklonim populizmu, poluinformacijama i kvazi-hrabrom novinarstvu u kom se često ne kaže ništa. Naročito ne hrabro. (Izvinjavam se, nije ništa lično, ali ja nerado čitam tekstove o "jednom gradonačelniku", "jednoj opštini", NGO sektoru finansiranom od "nekoga", gomili "licemernih boraca", "simuliranoj borbi", "nestručnim ljudima"... i stručnom i hrabrom novinaru koji ne napiše ništa osim onoga što svi znaju: da se suština svakog organizovanog kriminala krije u korupciji.) Na ovako površan tekst ne bih ni odgovarala, da nije pisala Ana, sa kojom sam ovde zajedno godinama na blogu.
Dakle, mi smo jednu priču zaokružili. Međutim, gde god se jedan problem zaokruženo postavi, može da se kaže “A što nisi pričao o nečemu drugom?”. U filmu Sestre smo se bavili i pravosuđem i korupcijom i Kosovom kao “vratima Evrope” organizovanog kriminala. Ali pre svega smo se bavili: žrtvama. Njihovom patnjom. Film je takođe i edukativnog karaktera, jer mu je to namena. Inače bi bio komercijalniji i "filmskiji". Pa smo širom Srbije (i šire) besplatno puštali film u bioskopima i posle svake projekcije organizovali tribinu. Na njoj se svakako pričalo ne samo o filmu, već o lokalnim problemima, pa i o korupciji. Poklonili smo 50 kopija filma Ministarstvu prosvete, za 50 školskih okruga u Srbiji, da ga prikazuju u okviru nastave. I tako dalje. Tako da je kampanja bila prilično duboka a film samo njen povod.
O finansiranju NGO-a od strane kriminalaca zbilja ne znam ništa, pa molim Anu da mi dostavi te podatke o kojima govori. Možda o toj temi može da se napiše novi scenario. Odlično. Ali to će biti suština tog filma. "Sestre" će i dalje imati svoju suštinu.
Moja produkcijska kuća ima napisanih 13 epizoda za seriju “Moderno ropstvo”, kroz koju smo se bavili: svim drugim oblicima trgovine ljudima; različitim problemima u policiji i pravosuđu; detaljnijom korupcijom; problemima sa kojima se suočavaju ljudi koji se bore protiv trefikinga; mnogobrojnim ličnim sudbinama i svim ostalim što je vezano za trgovinu ljudima na Balkanu. Nažalost, nije bilo novca za seriju. Zato smo snimili bar jedan film.
Možda to nije neki film. Ja se svojim poslom bavim najbolje što umem. Radujem se kad neko napravi bolje, kaže više, uradi hrabrije. Ja sam onoliko - koliko sam umela i to je videlo nekoliko miliona ljudi (Ujedinjene nacije i sve ostalo ću preskočiti). U tih nekoliko miliona, sigurno ima i onih koji su nepoznavaoci tematike ovog strašnog zločina, ili onih kojima se to nedopada. Ima i onih kojima je ovaj film značio. I svi imaju prava na “sve je isto poređenja" i komentare "a što niste rekli nešto drugo".
p.s.
Kod trgovine ljudima može važiti ono Tolstojevo, samo obrnuto: sve nesrećne priče žrtava trafikinga liče jedna na drugu, samo slobodan čovek ima svoju posebnu priču.
EDIT:
Zanemarila sam činjenicu da terminologija koju koristi Ana Radmilović nije na strani žrtava. Čak ni kada se koristi pod navodnicima (“kurve, koleginice” i td). Takođe sam zaboravila da skrenem pažnju da Srbija odavno više nije tranzit, već zemlja porekla žrtava i da je ono "novo" zbog čega smo morali da menjamo scenario - to da se zbog smanjenja rizika vrši takozvana unutrašnja trgovina domaćim državljankama. Ana bi trebalo da se informiše, te se stvari često menjaju, kriminal "mutira" a važno je pratiti tokove. Da bi pisala tačno i hrabro.