U isto vreme kad sam jučer objavio post o "slučaju himna", javio mi se Jedi - knight, bloger i čovek koga izuzetno poštujem. Napisao je svoje viđenje vezano za tu stvar. Njegov tekst je tim zanimljiviji što je on fudbalski čovek - profesionalac koji živi i radi u jednoj evropskoj zemlji - fudbalskoj velesili, i što dobro poznaje stanje u našem fudbalu, pa smatram da je vredno čuti mišljenje apsolutno kompetennog čoveka.
GOST AUTOR : JEDI KNIGHT
Nije kontra blog, samo drugačiji stav
Selektor srpskih fudbalera Siniša Mihajlović udaljio je sa priprema Adema Ljajića pošto nije hteo da peva himnu pred početak utakmice sa Španijom.
Tako glasi vest, koja će sigurno uzburkati strasti, pokrenuti mnoga pitanja, zasoliti stare rane, a ja se pitam, zašto i kome je sve ovo bilo potrebno.
Nikada neću zaboraviti staru jugoslovensku himnu “Hej Sloveni”. Tekst je pisao Slovak, muziku Poljak. Originalna kompozicija se zove “Mazurka Dombrovskog” čiji je izvorni tekst “Poljska još nije propala” i da je, sa novim tekstom ( izvorno “Hej Slovaci”, a zatim “Hej Sloveni”) bila veoma popularna svečana pesma i izvođena često, u raznim prilikama i sa raznim povodima. Čak se i ustaškom poglavniku toliko dopala, da je sam smislio drugi tekst sumnjivog kvaliteta i neoriginalnog naziva “Hrvatska još ni propala”. Poznato je da se tridesetih godina dvadesetog veka, često izvodila na skupovima Ustaša i njihovih pristalica. Istoričari čak pominju da je na jednom takvom skupu u “Lisinskom” bila izvedena17 puta za jedno veče. Ništa to nikom nije bilo bitno. Pevali su je podjednako i Srbi i Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Slovenci, Albanci, Mađari… Nije bila ničija, a bila je svačija. Bila je simbol države. Svu svoju slavu i moć dobila je, čini mi se, najviše zahvaljujući sportistima. Čim je čujem, setim se Mirka Puzovića, Refika Memiševića, Veselina Vujovića, Mileta Isakovića, Dražena Petrovića, Ratka Rudića, Slobodana Kačara, Matije Ljubeka, Aziza Salihua… Jednostavno, bila je deo tima, deo pobede. Bez nje je sve delovalo manje važno. Pevana je sa ponosom, bez da je to iko nametao. Osećali smo uzbuđenje dok smo stajali i ( glasno ili u sebi ) ponavljali pomalo nerazumljivi tekst, ali niko za to nije mnogo mario: nije bio bitan tekst, bila je bitna Himna. Pobednička himna. Simbol tima i timskog duha. Važnija od osvojenih medalja, važnija od svakog pojedinačno.
Dok smo je voleli i pevali, pobeđivalo se i slavilo. Kad smo počeli da joj zviždimo i da joj se rugamo, krenuli su ratovi. Opet je Himna postala simbol. Ovog puta simbol mržnje i cepanja.
Sada imamo drugu himnu. Ponovo je prepoznajemo na sportskim terenima. Ponovo je pevamo u sebi ili naglas uz vaterpoliste, tenisere, plivače...Ponovo se ujedinjujemo oko nekog simbola koji sam za sebe ne znači skoro ništa, ali koji na sportskom polju dobija svoju punu dimenziju i smisao. Svako u čiju je čast ona izvođena može da potvrdi da taj čin daje snagu, ujedinjuje, uzdiže pojedinca ili tim iznad nivoa običnih smrtnika, a samom aktu takmičenja daje poseban, svečani, vanvremeni i vanprostorni karakter.
Gest ovog mladog igrača može se tumačiti na različite načine: pre svega kao njegovo pravo da bira; hoće li ili neće pevati. To, verujem, nikom nije sporno. Nacionalni ponos ili pripadnost nekom timu se ne dokazuje pevanjem. Ono što brine i navodi na razmišljanje ( a istorija nas uči ) je njegovo ODBIJANJE da peva Himnu. Momak nema problem sa pevanjem, ima problem sa Himnom. Možda ima problem sa time što se u tekstu pesme pominje reč Bog, ili Pravda, ili Srbija i srpski rod. Reprezentacija za koju igra se zove Srbija, a Himna države Srbije je Bože pravde i nije pisana juče pa da joj neko pronalazi mane u izboru reči. Da li problem što se pominju srpke zemlje i srpski rod u himni koja je nastala u vreme oslobođenja Srbije od viševekovne turske okupacije? Miroslav Klose, Poljak po nacionalnosti i reprezentativac Nemačke, nema problem da peva Deutschland, Deutschland über alles, jer on je deo tima iako je Deutschland pregazila tenkovima preko njegove domovine. Adem, dok je bio u Partizanu, kao deo tima, pevao je na sav glas navijačke pesme gde se često pojavljuju čak i neprimerene i uvredljive reči upućene drugim timovima, nacijama, rasama. Teško je to razumeti ukoliko nisi deo tima, ukoliko nisi unutra da osetiš taj timski duh i dok te on ne ponese i odnese, na žalost, ponekad, čak i u ekstreman vid ponašanja. Sve to mladi Ljajić hoće da peva i podnosi, ali srpsku himnu neće. Dakle njega ne muče moralni problemi, njega muče uverenja i vrednosti koje nosi u sebi. Posebno je zabrinjavajuće što mladi Ljajić pptiče i krajeva gde se, na primer, otvoreno navija za tursku reprezentaciju, gde se pale zastave Srbije i gde se otvoreno pokazuje mržnja prema državnim simbolima Srbije. Plašim se da je njegov gest, samoinicijativan ili ne, nastao na talasu te mržnje ili bar nepoštovanja i nipodaštavanja tih simbola, a ne kao benigni akt mladića koji, eto, disciplinovano odsluša Himnu, ali nije nešto “u fazonu pevanja”. Ne! On odbija da peva himnu iz razloga što se verovatno ne identifikuje sa tom Himnom. Ne prepoznaje je kao svoju. Kakav on signal uopšte daje drugim igračima? Da li on može da bude uopšte prirodni deo tog tima ukoliko sam sebe izdvaja, a znamo kakve posledice može da ima njegov gest kod prosečnog Srbina, zabludelog u krvavim bojevima, guslama i herojskoj prošlosti. Kakav signal uopšte daje nama koji navijamo za tu reprezentaciju. Pa zviždaće mu na svakom stadionu u Srbiji i šire, gde god se pojavi. Da li je to dobro za ekipu? Ne verujem.
Svakako, njegovo je demokratsko pravo da peva ili ne i ja ga u tome potpuno podržavam. Nigde ne piše da himna mora da se peva, ali mogao bi onda da ostane dosledan svojim uverenjima, pa da odbije i poziv za reprezentaciju, jer državnih simbola ima i na dresu. U tom slučaju, bojim se da bi Manchester United, a sada i Fiorentina, ostali uskraćeni za usluge ovog nesporno veoma talentovanog fudbalera, jer gde bi ga videli da nije igrao za reprezentaciju Srbije. A igrao je, podsećam samo, veoma dobro, posebno na Evropskom prvenstvu za igrače do 21 godine 2009., gde je Srbija igrala u polufinalu. Na kraju, ni njegov lični interes ne treba zaboraviti, jer veliki klubovi dobro plaćaju svoje igrače.
Kome će se prikloniti carstvu, pitam se ja: Doslednosti u ličnim uverenjima, po cenu lične štete, ili pravljenjem kompromisa ( “nosiću dres, ali neću pevati himnu” ). Da li branimo njegovo demokratsko pravo, pravdajući licemerje?
Naleteo je na, očigledno, “tvrd orah” u liku sadašnjeg selektora koji je postavio pravila, koja se mogu kritikovati, ali on je već prihvatio odgovornost za rezultat ekipe i povlači od samog početka one poteze koje smatra da idu u korist pravljenja tima i timskog duha. Potezi trenera možda nekom nisu konvencionalni čak i prihvatljivi, ali to je deo života profesionalnog fudbalera. Kod Tumbakovića su svi igrači, u hotelu, van redovnih obaveza, uvek morali da budu jednoobrazno obučeni i ukoliko bi neko obukao drugačiju majicu, bivao bi kažnjen. Murinjo opet zahteva uredne frizure, čak je dolazak Neymara, fantastičnog fudbalera brazilskog Santosa, uslovio njegovim šišanjem iako je cena koju Real treba da plati za njega ogromna. Kod jednog našeg ranijeg selektora, pred sam izlazak na teren su svi morali da se okupe oko ikone i čitao se OČENAŠ, a svlačionica kadila itd. Zaista ima mnogo primera čudnih i manje čudnih gde su treneri postavljali zahteve koji bi se možda kosili sa nekim demokratskim pravima i principima, ali koje je on prepoznao kao važne u procesu formiranja ekipe i ukoliko bi za nekoga ta pravila bila neprihvatljiva, bio bi odstranjen. Ništa novo, ništa čudno, ništa strašno. Biće strašno samo ako se ne kvalifikujemo za Brazil, jer fudbalske poraze izgleda najteže podnosimo.
Jedi-knight