Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Tri susreta (Gruzija)

Snezana Radojicic RSS / 31.05.2012. u 12:29

Kopnena Odiseja

15. maj

Nakon dvadeset dva kilometra neprekidnog niza kuća sa obe strane puta koji vodi od Senakija do mesta Khoni, u ravničarskom pojasu Gruzije, izgleda da se naselje napokon proređuje. Ispred mene most, a s druge strane (opet) kuće i zidine zamka Nokalakevi. Ali zato se desno, pre mosta, odvaja makadamski put koji prati reku. Krenem njime. Trebalo bi da na obali mogu da nađem neko zgodno mesto za kamp. Zamak ću posetiti sutra jer već je kasno a i videla sam pred ulazom dvadesetak turista pa ne bih da se guram sa njima. Pogrešna procena, jer put naglo skreće posle nepunih pola kilometra i završava se pred kapijom jedne kuće. Bah, ajd nazad, pa u ponovno traženje.

Ali kad sam se popela na asfalt, morala sam da protrljam oči da bih se uverila da ne sanjam. Levo od glavnog puta, poveća poljana oivičena kućama s jedne a rekom s druge strane. Videla sam to mesto još maločas, ali sam procenila da je previše izloženo pogledima da bih tu kampovala. U međuvremenu -- a nije prošlo ni deset minuta -- na poljančetu je niklo desetak šatora, identične maslinastozelene boje, samonosećih, sa visokim krovom, što već na prvi pogled odaje ozbiljne kampere. Tu je i specijalni kamion-autobus za duge ekspedicije, robusnog izgleda, sa satelitskom antenom na krovu, uskladištenim granjem za logorsku vatru, kojekakvom opremom prekrivenom ceradom, a ispred njega, na zemlji, gomila rančeva, podloški, planinarske opreme.

Ha! Obradovala sam se kako se samo sličan sličnom raduje kada se sretnu negde gde se ni u snu ne bi nadali. SamshvildeCalypsoForgingAWayThrough.jpgKo su? Odakle? Šta rade ovde?... -- stotinu pitanja u mojoj glavi dok se sa najširim osmehom skotrljavam niz makadamski put što vodi do poljane.

Videvši dvoje-troje veoma debelih ljudi, tipičnih sredovečnih Amerikanaca, u trenu se pobojah da nisu neka od onih hipi-komuna što putuju po svetu; društvo koje svoje dobro raspoloženje podgreva džointima i vatrenim vodicama baš mi i ne prija previše.

No odmah odbacih tu sumnju jer sam opazila troje-četvoro drugih ljudi u identičnim T-majicama na kojima piše “Odyssey Overland” kako proučavaju mapu i nešto se ozbiljno dogovaraju -- očito, organizatori. Za to vreme učesnici, mahom ljudi srednjeg doba, zatežu šatore, pumpaju podloge i unose stvari unutra. Kako prilazim, tako na autobusu jasnije razaznajem oslikanu rutu putovanja sa imenima zemalja: Engleska-Francuska-Austrija-Mađarska-Rumunija-Bugarska-Turska-Jermen-Azerbejdžan... prolazim sa druge strane da pročitam nastavak rute, ali zbog vrata i tendi koje su pootvarane, vidim samo završetak: Vijetnam-Tajland-Kambodža-Malazija-Singapur.Vau! Hoću i ja sve to! -- uskliknem mahinalno, pre nego što se podsetim da na tome upravo i radim.

SamshvildeCalypsoSlidingRoundCorner.jpgUtom se iz grupice organizatora izdvoji mlada žena koja mi priđe, pozdravi me i započesmo razgovor.

Da, oni su “Kopnena Odiseja”, kompanija koja organizuje višemesečne avanturističke ekspedicije po celoj planeti. Ova grupa putuje od Londona do Sidneja i danas je tačno mesec dana na putu koji će ukupno trajati pola godine. Ima ih dvadeset troje, svi su iz Britanije, Amerike ili Australije, osim jednog Nemca. Ako želim, mogu da im se večeras pridružim u kampovanju.

 O, vrlo rado! Hvala!

Dok razapinjem šator, koji u odnosu na njihove izgleda kao dečiji, nekoliko odisejevaca priđe da me pozdravi. Nemac Mikel zadrži se najduže, pa od njega doznajem dosta toga što me interesuje o njihovoj ekspediciji. Kako izgleda njihovo putovanje? Da li pešače, planinare...?

Ne. Sve vreme putuju autobusom i staju da posete važna kulturno-istorijska mesta. Kampuju skoro polovinu vremena a drugu polovinu spavaju u hostelima. Dva do tri puta mesečno imaju “slobodne” dane. Tada im ništa nije organizovano ni plaćeno, već sami odlučuju kako će utrošiti vreme, gde će spavati, šta će jesti. Tako su, recimo, u Istanbulu, imali tri “neorganizovana” dana.

ArmeniaCherFeelingTheWildFlowersBushcamp.jpg Onda“Kopnena Odiseja” verovatno nije mnogo skupa?

Nije. Četiri i po hiljade funti za putovanje i dodatnih sto do sto pedeset nedeljno za troškove nije (pre)visoka cena za takvu avanturu.

Računam. S tim novcem ja bih mogla da putujem dve i po godine, okruglo. No dobro. Nisu mi oni krivi što nemam para.

Nego, ne shvatam zašto bi neko ko ima toliko novca i može da šest meseci ne radi želeo da sve vreme putuje sa dvadeset potpuno nepoznatih ljudi. U ličnom aranžmanu upoznao bi sto puta više što drugih putnika, što lokalaca. Mikel malo razmišlja. Ranije je uvek putovao sam. Ali komfornije je kada drugi sve organizuju. A i grupa je dobra, nema nijednog baksuza i svi se fino slažu. M-da. Nadam se da će to moći da kaže i posle tri-četiri meseca.

Ako mene pita, to je ne mačka, nego ris u džaku, s obzirom na cenu, vreme, način putovanja. Ali nije moje da mu to kažem. A

i njemu je vreme za večeru. Mlada žena-organizatorka, za koju sam saznala da se zove Helen, dolazi da me pozove da im se pridružim, što rado prihvatam. BCJuliaPipGarethMikkelCottagePieImplements.jpgNa meniju je pasta, a od pića, vino ili pivo. Oni slabo piju, jer su prošle noći, u Batumiju (a meni je od Batumija dovde trebalo dvadeset dana, doduše, preko Svanetija) preterali sa pićem.

Posmatram ih i, htela-ne htela, neminovno pravim poređenja između njihovog i mog načina. Posedali su ispred autobusa, na “režiserske” stolice koje su poređane ukrug. Imaju dugačak sklopiv sto, sa svim posuđem i priborom za jelo (ja uglavnom koristim samo nož i kašiku, a jedem iz šerpi u kojima kuvam). Kad večera bude gotova, staju u red, najpre ispred posuda za dezinfekciju ruku (tako sam i ja u početku, a sada često zaboravim i da ih operem), potom uzimaju tanjir i pribor, prilaze do prvog “kuvara”, koji im sipa špagete, pa do drugog, koji služi mleveno meso u paradajz-sosu vodeći računa da smesu sipa tačno po sredini porcije, čisto radi estetskog ugođaja (taj poriv i ja još uvek čuvam). I zatim svi jedu špagete po bontonu, samo viljuškom (dok se ja jedva uzdržavam da ne potegnem kašiku). I tu odustajem od daljih poređenja jer u odnosu na njih, sebi sve više delujem kao divljakuša.

BCJaseLauraNickPipShelaghRoundCampfire.jpgPosle večere, pale logorsku vatru ali izostaje druženje, pesma ili igra koje bih očekivala -- a razlog je što su sinoć, na zabavi u Batumiju, popili previše vina. Umesto toga većina seda da piše dnevnik (tako sam i ja ranije svakoga dana sve beležila a sada nađem za shodno da pišem samo ako se desi nešto zaista zanimljivo, poput susreta sa njima), neki čitaju knjige, a dvoje-troje ne radi ništa, samo sede i uživaju posmatrajući kako vatra gori.

S njima pomalo razgovaram, ali ne čine se previše raspoloženi za priču i razmenu iskustava poput putnika koje srećem na drumu: autostopera, cikloturista, onih koji putuju u ličnom aranžmanu. Dok smo mi, koji putujemo sami ili samo sa jednim saputnikom, upućeni na druge i željni da upoznamo što više novih ljudi, učesnici dobro organizovane ture uvek se osećaju kao manje-više zatvoren, samodovoljan kolektiv i svet za sebe. Pustili su me u njega za jedno veče, kao gosta, a ja sam “uzela” od njih koliko sam mogla i umela: jedan obrok, jedno pivo, čašicu razgovora sa jednim Nemcem, malo smeha, sat-dva atmosfere kamperske sedeljke, a naučila sam i kako osušiti posuđe bez brisanja (mašući njime kroz vazduh dok se ujedno razgibavaju ramena). Sasvim dovoljno, rekla bih.

(Fotografije ove grupe sam nažalost greškom izbrisala tako da koristim fotke sa zvaničnog sajta:  http://www.odysseyoverland.co.uk)

 

Neću pa neću pratnju

17-18. maj

Gruzija je veoma sigurna zemlja za turiste, što je zasluga policije. U gradovima, momke u plavom srećem na svakom koraku, a po selima, kad ih primetim, obično je već kasno da ih se oslobodim. Jer oni smatraju svojom svetom dužnošću da štite gosta sve vreme njegovog proputovanja kroz rejon za koji su zaduženi.

U praksi, to izgleda ovako: dva plavca sede u svom pikapu u debeloj hladovini pored puta; dremuckaju, piju vino ili pivo i beskrajno se dosađuju; ne haju za vozače koji voze preko stotke, jer ovi poput komete prošišaju pored njih; no kada ugledaju cikloputnika, stranca dakako, koji pedala jedva dvadeset na sat, sve lampice za uzbunu popale im se pred očima.

Poput viteza Koje i njegovog velikog drugara, dva plavca jurnu u akciju.

Najpre se obrate strancu i upitaju ga odakle je i kuda sad ide. I nema veze što putnik tačno zna gde na sledećoj raskrsnici treba da skrene -- oni moraju da mu to objasne. A da bi bili sigurni da neće pogrešiti (jer možda je upravo zbog pogrešnih skretanja i dospeo čak do njihovog sela, negde usred Gruzije), krenuće za njim. Dvadeset na sat; ma i deset ako treba, i nema veze ako se u međuvremenu, pre nego što su ga dopratili na cilj, njihova smena završila. Jer dužnost je svetinja.

DSCF9117.JPGPrvi susret sa ovim revnosnim momcima dešava mi se kod mesta Kharagavli, u centralnoj Gruziji.

Vozilm više od dva sata sporednim putem kroz nacionalni park, skoro sve vreme u hladovini koje pravi visoko drveće uz put, pa i ne osećam kako zvezda pakleno prži. No kad stanem da se odmorim, sparina se slepi uza me i tu slabo pomaže što se polivam po glavi i zavrat vodom iz bidona. Najdelotvornije je nastaviti pedalanje, hladeći se pomoću vetrića koji stvaram sopstevnim kretanjem.

Pri jednom takvom zaustavljanju, taman sam sručila svu vodu iz velike boce po sebi i htela da nastavim cedeći se na biciklu, kad začuh glas iza sebe.

-- Da li vam treba pomoć? -- pita na ruskom.

-- Ne, hvala! -- odgovorim i kao neoborivi dokaz da mi ne treba, opkoračim bicikl i hoću da krenem.

Ali momak u plavom, iz belog pikapa, ima još gomilu pitanja, a među njima je i moje “omiljeno”:

-- Hoćete li da utovarimo bicikl i prevezemo vas do Zestaponija?

Policija je svuda ista -- nemaju ni trunke logičkog razmišljanja. Ne znam kako im ne pada na pamet da pomisle da bih išla kolima kada bih to želela. I da ako vozim bicikl, to radim zato što želim.

(No ipak, kad malo bolje razmislim, možda je njihova logika ispravna a moja pogrešna. Jer ko bi normalan pedalao na trideset stepeni po nekom sporednom, znatno dužem i neuporedivo nekvalitetnijem putu od magistralnog, a pri tom još sam, i to samo žensko! Priznajem, teško je naći logiku u tome.)

Ljubazno odbijam i objasnim da sigurno mogu da vozim do tog mesta. Čak i uzbrdo, čak i ako je veoma strmo, kao što mi naglašavaju.

-- Ok-- kažu momci -- krenite onda.

DSCF9119.JPGI ja krenem a oni za mnom. Računam, pratiće me do raskrnice, da se uvere da neću omanuti skretanje, a onda će se vratiti.

Kad, prođosmo mi skretanje (uspešno), pa izađosmo iz sela i put se prope uzbrdo, a oni me jednako prate. Milim pet-šest na sat, pa pikap staje da me sačeka, a kad stignem, opet krene ispred mene kilometar -dva. I tek sada shvatim da će me tako pratiti sve vreme, narednih tridesetak kilometara. E pa neće moći!

Mahnem im da stanu, pa ih stignem i zapenim:

-- Da li sam tražila vašu pratnju?! Da li sam prekršila neko pravilo ove zemlje?! Da li je ovo Gruzija ili iransko-pakistanska granica?! Da li...?

-- Ne -- ponavljaju, jer i ne mogu da dođu do reči od mene.

-- Zašto me onda, do đavola, pratite?

-- To je radi vaše sigurnosti -- mirno odgovara policajac.

-- Ja ne želim da vozim iza auspuha ili da slušam brundanje motora iza leđa.

Oba policajca malo razmišljaju.

-- Nećete pratnju? -- upita jedan.

Oh, napokon je shvatio.

-- Neću! -- A za svaki slučaj, odmahnem i glavom.

-- Dobro -- kaže on pomirljivo, okrene volan i auto napravi polukrug.

-- Srećan put!

-- Hvala!

DSCF9121.JPGNo sutradan, pedesetak kilometara dalje, ponovo ista priča, samo sa drugim momcima. Mnogo tvrdoglavijim i mnogo upornijim, od onih što nikada ne odustaju. Zbilo se to ovako:

Sporedni put između Zestaponija i Khashurija se od asfaltnog sa zakrpama i rupama pretvorio u zemljani sa barama i povremenim kaljugama. Prati reku uzvodno ali uspon je blag, skoro neosetan. Nigde kuća, nigde vozila, samo poneka krava bez pastira. Pevušim dok se lagano truckam. Uživam. Na jednom izvoru stajem u red iza krave koja je došla da se napoji. Uredno pije iz bare, dok vodu sa slapa ostavlja za dvonošca iza sebe. Nema ništa protiv ni kada je fotografišem. Fina neka dama.

Začudo, srećem i jedno vozilo. Dva Gruzijca zaustavili su svoju crvenu ladu iza okuke, u hladovini, izneli dvolitarsku bocu hladnog piva na haubu i pokušavaju da ubiju žeđ. Zovu me da im se pridružim. Oh, bih ja, ali ako sad, usred dana, popijem samo čašu, prevrnuću se sa bicikla. Ne znam zašto me tako “udara”: da li zbog toga što gruzinska piva uglavnom imaju 12% šećera, ili što sam konstantno umorna, pa nakon jednog mogu da zaspim na mestu. Oni se smeju i mašu mi kad ih prođem.

DSCF9135.JPGDva sata kasnije, u susret mi nailazi beli pikap. Policijski, naravno. Već znam da ću morati da stanem i odgovaram na gomilu pitanja.

Ovoga puta, policajca koji zna engleski dovoljno da možemo da se sporazu memo najviše od svega zanima gde nameravam da zanoćim. U kom mestu.

Gde to mogu da znam toliko unapred? Videću kad budem osetila da sam umorna, a pre mraka.

 Ne-ne, ne može to tako. On hoće da zna sada.

Vadim mapu i čitam nazive najudaljenijih sela, gotovo na kraju ovog sporednog puta: možda u Moliti ili u Tsipa. Ne znam, još je rano.

Policajac, koji mi se u međuvremenu predstavio kao Georgije, nije zadovoljan odgovorom. Najbolje je, kaže, da stavimo bicikl u prtljažnik i da me odveze u Khashuri. Jer do tamo ima šezdesetak kilometara, a put će biti sve gori i sve strmiji.

 Kategorički odbijam. DSCF9143.JPG

Georgije razmišlja. Okej. On i njegov šef, suvozač, idu sada u suprotnom smeru do mesta iz kojeg sam ja krenula. Vratiće se ovim putem za dva sata pa ćemo tada da odlučimo. Da li se slažem s tim?

A imam li izbora?

-- Da, slažem se -- kažem kupujući vreme, mada znam da ne mogu bog zna koliko da odmaknem po ovakvom putu. No barem ću neko vreme imati mira.

Kanjon kroz koji prolazim nije najlepši ni najspektakularniji na mom dosadašnjem putovanju, ali ovakvu rutu poželela bih sebi svakoga dana. Mir, tišina, priroda -- šta cikloputniku više i treba?

Dobro, ponekad mu zatreba pomoć meštana da bi znao kuda da skrene, jer su oznake i na gruzijskim magistralnim putevima veoma loše, dok na sporednim često i ne postoje. Tako u jednoj udolini priupitam decu koja se vraćaju iz škole. Ona me upute levo, strmo uzbrdo, toliko strmo da nakon dva kilometra stajem da odahnem.đ

Ali kad se okrenem, imam šta i da vidim: policijski pikap. I Georgija koji mi dovikne kroz prozor:

-- Da li ste sigurni da nećete pomoć?

Agr!

-- Da, sigurna sam. Ne želim pomoć!

Georgije prilazi i pita me da li sam odlučila gde ću da postavim šator.

Nisam, videću nakon ovog uspona kako se budem osećala.

-- Aha, dobro. -- Ulazi u kola i kreće.

Čekam da ode jer bih u toalet. Moraću to da uradim nasred puta jer s moje leve strane je strma kosina planine, a s desne litica kanjona.

DSCF9133.JPGNo videvši da oklevam i ne krećem, Georgije zaustavlja vozilo. Čeka, verovatno prateći u retrvovizoru šta se sa mnom dešava.

Aman! zar ti nije jasno da ja čekam da se udaljite?! Nije, očigledno. Nema mi druge nego da se uzdržim i krenem. Valjda će se udaljiti kad budu videli da nastavljam vožnju.

Ali ne. Mile na deset metara ispred mene; kad ja stanem, i oni ukoče iste sekunde; kad krenem, krenu i oni. Šta uraditi? Stignem ih i pokušam da ih umolim da me ostave samu. Ni da čuju. Oni su policija Gruzije, a ja sam turista i sve dok sam u zoni koju oni osiguravaju, njihova je dužnost da me zaštite.Od čega to, da mi je znati. Od loših ljudi, od životinja, ako mi se nešto desi. DSCF9139.JPG

Objašnjavam da putujem već skoro godinu dana biciklom, a da tri meseca pedalam sama i očito sam još uvek živa. Ništa mi se nije desilo a i znam da se brinem o sebi.

Georgije se samo semljulji, pušta me da kažem sve što imam, a onda ustrajno ponavlja ključno pitanje:

-- Da li si odlučila gde ćeš da spavaš?

-- Ne!!!

Ali nakon ovog razgovora, pikap se udaljava, isprednjači dovoljno daleko da ne mogu ni da ga vidim ni da čujem zvuk motora. O hvala ti, Bože, da su shvatili.

Opet sam sama sa svojim mislima, usredsređena na savlađivanje metra za metrom ovog zahtevnog puta. Kamenje odskače pod mojim gumama, blato iz bara prska me po nogama, točkovi se zaglavljuju u pesak i proklizavaju u šljunku. Svaki put, kada održim ravnotežu i ostanem u sedlu ili kada ispedalam na vrh strme uzbrdice bez silaženja i guranja bicikla, osetim zadovoljstvo. Mala, sitna pobeda, savladan još jedan izazov na putu ka... ka...? Ka nekom selu usred Gruzije, a onda dalje, ka drugim selima u nekim drugim državama. DSCF9142.JPG

A kada se umorim, naprosto stanem. Kao sad, u selu Moliti. I pitam da negde tamo, na obodu, iza psolednjih kuća postavim šator.

Žene koje sede ispred jedine višespratnice složno klimaju glavama odobravajući. Pokazuju mi gde je zgodno mesto, ali pre nego što se “skućim” za noćas, odlazim u centar sela, gde je prodavnica, da častim sebe jednim pivom.

Kad ja tamo, a policijski pikap me stgrpljivo čeka. Čini se da nema srećnijeg čoveka od Georgija kada mu saopštim da ću konačiti u selu. Malo me zbuni kada kaže: -- Znači, spavamo ovde -- ali tu upotrebu množine pripišem njegovom lošem engleskom.

Nisam previše iznenađena što želi da vidi mesto koje sam našla i uveri se da je dovoljno sigurno da tamo prenoćim. Kasnije uveče, dok budem pila kafu sa meštaninom u čijem dvorištu sam razapela šator, saznaću da Georgije i njegove kolege redovno prate sve cikloputnike na putu od Zestaponija do Khashurija. Koliko prošle nedelje, “čuvali” su jedan par Britanaca, dve nedelje pre njih, neke Francuze... -- Doći će oni uveče da opet provere da li je sve u redu -- kaže meštanin.

DSCF9145.JPGI zbilja, negde oko deset, dok sam se spremala za počinak, obasjala su me duga svetla policijskih farova uperena u moj šator. Georgije i šef, naravno.

Izađem da bih ih uverila da sam dobro.

-- Odlično! Mi ćemo biti s druge strane, kod višespratnice.

-- Cele noći?

-- Naravno. I mi spavamo ovde.

-- Gde?

-- U kolima, a gde bi.

E pa ovo je za ne poverovati! Ne znam šta da mislim. Ne mogu a da ne osećam krivicu što će ovi ljudi provesti noć ppokušavajući da spavaju u neudobnim sedištima, zbog mene, koja želi da pedala sporednim putem kroz neki kanjon. A opet, ne bi trebalo da me se tiče, jer niti sam im to tražila, niti mi oni išta zameraju. Naprotiv, vrlo su srdačni, posebno Georgije koji sve vreme pokušava da se šali.

DSCF9125.JPGIpak, sutradan, uložim sav napor da što pre izvozim preostalih tridesetak kilometara i izađem iz regije koju oni čuvaju. Na rastanku, želim da ih fotografišem, ali Georgije odbija. Oni su na dužnosti, u uniformama. Ne znam kakve to ima veze, ali ne vredi da insistiram. Opraštamo se kao dobri znanci.

-- Mi volimo Srbiju -- kaže na rastanku. -- Srbija je u Evropi a Gruzija želi u Evropu.

Njegove reči su mi smešne i ujedno neodoljivo simpatične. Jedva se uzdržavam da ne odgovorim sa: “Jaka smo ti mi Evropa”, ali ipak oćutim. Ta on sve ovo i radi verujući da to tako biva i u Evropi, da su to i njeni standardi. I koliko je do njega, učiniće sve da Gruzija postane njen deo.

Srećno, Georgije. I, Gruzijo.

 

Pomoć prijatelja

21. maj DSCF9330-300x225.jpg

Mojoj Botekiji urgentno je bio potreban servis, a do Tbilisija sam imala još najmanje tri dana vožnje. Svakoga jutra predano sam se molila Bogu da me milo pogleda još samo malo, dok se dokotrljam do prvog servisera. Uopšte nisam sumnjala u to da ću ga naći u gruzijskoj prestonici. Našla sam jednog čak i u Khashuriju, mada bolje da nisam, jer mi je zamenjujući polomljeni deo u prednjoj nabli napravio još veći problem, zbog kojeg ću sad verovatno morati da menjam ceo točak. Ovaj se, naime, opasno rasklimao, ljuljao se levo-desno u svom ležištu i činilo se da će svaki čas da izleti iz viljuške. Osim točka, još nekoliko delova trebalo je proveriti, prišrafiti, podmazati ili zameniti novima. Sledeću priliku da to uradim imaću, verovala sam, tek u Kini, a to je za par meseci. Dakle, prvo servis pa tek onda odlazak u ambasada i apliciranje za vize. Jer šta će mi sve vize ovoga sveta ako moj velosiped nije u voznom stanju.

Uz Božiju pomoć i mnogo sreće, uđoh na dva točka u Tbilisi. Neposredno pre prispeća na adresu mojih domaćina, prestignem jednog biciklistu rekreativca, u prolazu mu dobacujući pozdrav “Gamardžoba”. Ali nisam vozila ni pet minuta ispred njega, a on me sustiže. Pošto govori engleski i raspoložen je da mi pomogne, upitah ga za neki servis a onda razmenismo i naše brojeve telefona.Njemu je ime Zaza i živi blizu servisa koji mi je preporučio, a koji je i jedini u Tbilisiju. Sutra ne radi i verovatno će moći da dođe i pomogne mi oko kupovine delova, a takođe i kao prevodilac.

Sve što na to mogu da kažem je da stvarno imam sreće.

Sutradan, na adresi Velodroma koju mi je Zaza ostavio nema nikoga u devet, ni u deset, ni u jedanaest... Ne želi da dreždim pred zaključanom kapijom pola dana, iako me Zaza, koji je došao na moj poziv, uverava da će majstor stići svakog časa; kaže, ponedeljak je i verovatno nije očekivao nikoga tako “rano”.

Ako je tako, onda je najpametnije da dođem kasnije, a u međuvremenu da se bacim u potragu za trećom stavkom na mojoj listi prioriteta (druga su vize ali sad je kasno za ambasade a i ne nosam sa sobom papire) a to je kupovina nove podloge za spavanje. Zaza želi da mi pomogne te kreće sa mnom u obilazak prodavnica sportske opreme. DSCF9331-300x225.jpg

Pratim ga i najpre gunđam u sebi, pa onda naglas, a na kraju vičem, jer luđu vožnju od njegove nikad nisam videla. Ne samo što vozi jednosmernim ulicama u suprotnom smeru od dozvoljenog, nego se ne drži ni ivice kolovozne trake: prelazi iz jedne u drugu preprečujući put automobilima i izlećući im pod točkove kao da je u oklopnom vozilu pred kojim svi treba da se uklone. A gruzijski vozači su najgori od svih koje sam do sada videla: uvek voze najbrže što mogu, ne haju za pešačke prelaze ni saobraćajne znakove, pretiču jedni druge ne sačekavši da onaj ispred njih završi sa zaobilaženjem, i uz sve prekršaje koje non-stop prave, obožavaju još i zvuk sirene!

A ovaj Zaza kao da im prkosi. A ja ga sledim umesto da insistiram da vozimo ulicom u kojoj je naš smer dozvoljen. Ne zna se ko je tu luđi.

Ipak nekako stižemo živi do stadiona Dinamo, gde se prodavnice nalaze, i počinjemo da ih redom obilazimo. Čudim se Zazinom strpljenju i tolikoj želji da mi pomogne. Priča sa prodavačicama, prevodi moja pitanja i njihove odgovore, zagleda i opipava podloge, cenka se. I savetuje me nenametljivo. DSCF9332-300x225.jpg

Zazino iskustvo kao cikloputnika i kampera nije veliko. Pravio je manje ture po okolini, uglavnom dvodnevne, jer nikad nije imao dovoljno vremena za višednevne izlete. Njegov posao, najpre službenika u imigracionom odeljenju a sada vozača maršrutke, ostavlja mu jedan do najviše dva slobodna dana nedeljno. Njih najčešće provodi sa porodicom, tačnije sa svojim porodicama jer se ženio dva puta i sa obe žene ima decu, ćerke. Prva je sada već odrasla devojka, studentkinja Pravnog fakulteta u Tbilisiju, a mlađa je u osnovnoj školi.

Zanima me gde je naučio engleski, koji govori sasvim solidno. Između dva braka, nakon prvog razvoda a pre ponovne ženidbe, tri godine je živeo u Holandiji i Norveškoj. O, to su bila lepa vremena! Svakoga dana išao je biciklom na posao, a vikendima bi samo spakovao bisage i otpedalao nekud u prirodu. Sa setom priča o norveškim prostranstvima (to je zemlja praznog prostora, kaže Zaza, u kojoj stotinama kilometara nema naselja) i holandskim stazama za dvotočkaše (oni imaju razgranatiju mrežu biciklističkih staza nego Gruzija puteva). DSCF9336-300x225.jpg

Obilazak radnji završavam sa novom podlogom, u čiji kvalitet Zaza sumnja, ali izbor je bio veoma mali, skoro nikakav.

Vraćamo se u servis, istim putem ali pedalajući u dozvoljenom smeru, pa ga zadirkujem da mi vožnja nije dovoljno uzbudljiva.

-- Ako budeš ostala malo u Tbilisiju, videćeš i sama da je to jedini način da negde stigneš. Ako poštuješ propise, ako čekaš da te vozači kola propuste ili da ti daju prostora, nećeš uspeti ni ulicu da pređeš jer ovde niko ne zarezuje ni pešake ni bicikliste. -- objašnjava mi Zaza.

I sve je tačno. Iako sam sinoć tek prispela u grad, već sam primetila da na bulevarima kilometrima nema nijednog obeleženog prelaza za pešake, pa su ljudi prinuđeni da pretrčavaju ispred vozila. A tokom mesec dana koliko sam u Gruziji, mnogo puta sam se osvedočila u to da na ovdašnjim ulicama i putevima važi samo zakon jačeg ili luđeg. Pa ko preživi.

Mi u komadu stižemo nazad u servis, prevo pred noge majstora Kviče, koji, navodno, servisira bicikle gruzijskim reprezentativcima. Hm, da mu verujem na reč? Nemam izbora jer ovo je jedini servis u Tbilisiju. Iz mog iskustva znam da je kvalitet servisera obično obrnuto proporcionalan spoljnjem izgledu i sređenosti njihovih radionica, pa ako je suditi po tome, ovaj bi trebalo da bude super-majstor kakvog nadaleko nema. Ulazila sam u podrume, garaže, šupe preuređene u servise, ali ovako nešto odavno nisam videla.

Do radionice se stiže pored velodroma, koji se ne koristi već desetak godina. Prolazi se kroz dvorište, pa preko skela uskom stazom u drugo dvorište gde su dve drvene kuće, obe naherene, sa stepenicama kroz koje se propada ako ste teški više od sedamdeset kilograma i ogradom sa koje se letvice lome ako se malo jače prihvatite za nju. Radionica je u jednoj od tih kuća, ali i ne pokušavam da zavirim u nju. Dovoljno mi je i ono što vidim ostajući napolju: zarđale ramove bicikala na gomili koja je narasla skoro do plafona, iskrivljene felne koje vise sa stropa, gomile guma po podu... DSCF9337-300x225.jpg

Rekla bih da ambijent prilično “obećava”, ali ajde da vidimo šta Kviča zaista zna.

Najpre, da li ima delove -- ali nove! -- koji su mi neophodni. Ima, naravno. A cene -- prava sitnica: previsoke su i nakon cenkanja, tako da kupujem samo najneophodnije.

Ovoga puta, Zazina pomoć izostaje, što je razumljivo budući da on ovde redovno servisira svoj bicikl. No zato mi nudi na dar gvozdeni prtljažnik pošto se moj polomio a Kviča ima samo aluminijumske koji su preslabi za tridesetak kila koliko prosečno nosim u zadnjim bisagama. Hvala, Zaza, spasao si me.

Naredna dva-tri-četiri sata Kviča malo radi oko mog bicikla, a mnogo više priča sa svim zaludnim likovima grada Tbilisija koji nađu za shodno da svrate do velodroma. No, tako je uvek s majstorima.

U međuvremenu, Zaza i ja odlazimo da nešto prezalogajimo, i kad nađemo pekaru, nema ni govora o tome da ja platim. Malo šetamo po glavnom trgu, na kome su u toku pripreme za predstojeću proslavu Dana nezavisnosti Gruzije: postavlja se velika bina, rasveta i ozvučenje za koncerte i priredbe koji će se održavati dva dana, pošto praznik pada u subotu.

A i po čitavom gradu, kao i po mnogim mestima u unutrašnjosti, gradi se novo ili se staro rekonstruiše, pa mi Gruzija liči na jedno veliko gradilište. Nekad me to nervira, jer su crkve koje bih želela da posetim zatvorene zbog radova na njima, ili moram da idem zaobilaznim, mnogo dužim putem da bih nešto videla, ili, kao ovde, vlada neopisiva buka. Nema sumnje da će za par godina ova zemlja biti veoma lepo sređena i još atraktivnija za turiste nego što je sada, samo što to treba dočekati. DSCF9344-300x225.jpg

A kad je o dočekivanju reč, nakon skoro celog dana čekanja, na kraju dođe i taj trenutak kada moju Botekiju ugledah osveženu novim delovima, utegnutu kao za trku i opranu kao da je tek izašla iz radnje. Široki osmeh pun ljubavi razli mi se po licu. Zagledam je sa svih strana, isprobavam kočnice, menjače, osluškujem lanac -- sve radi besprekorno i nečujno. Ma da li je ovo onaj moj krš, za koji sam se molila samo da se ne raspadne u komade pre nego što se dokopam servisa? Teško je poverovati. Ponovo imam osećaj potpune sigurnosti kada se nađem u njegovom sedištu, koje mi se čini i najudobnijim na svetu.

DSCF9333-300x225.jpgIdemo, Zaza! Idemo da mi pokažeš gde je prodavnica biciklističkih delova (takođe jedna jedina) jer ovaj Kviča jeste odličan majstor, ali i vešt trgovac koji se višestruko ugrađuje u cenu svega što proda. Pa ako sam morala da mu platim četrdeset pet larija za par delova i ruke, ne moram da mu ostavim sve pare koje imam.

I Zaza me vodi u drugi kraj grada, udaljen desetak kilometara odavde, ali jedina prodavnica delova zatvorena je ponedeljkom.

Vraćamo se nazad. Žurimo jer ja treba da stignem na večeru na koju su me pozvali moji domaćini. Ali uleteli smo usred saobraćajnog špica i, premda vozimo u dozvoljenom smeru, svaki čas stajemo i čekamo ili na zeleno svetlo ili da se odguši “čep” od vozila okrenutih u svim smerovima kao u auto-parku za decu.

Počinjem da se ozbiljno nerviram. Već nekoliko meseci unazad primećujem da su mi boravci u većim gradovima, a posebno milionskim, postali veoma stresni. Buka, gužva, žurba -- od svega toga sam se odvikla i to mi sada toliko smeta da postajem lako razdražljiva. Nerviram se, ljutim, gunđam. I bezmalo pohisterišem kada Zaza neočekivano, naizgled bez ikakvog razloga, ukoči ispred mene i ja se umalo ne zabih u njegov zadnji točak.

-- Da li si ti normalan! Mogao si da najaviš da ćeš stati! Šta ti bi da to uradiš?!

A on se samo sagnu da pokupi nešto sa trotoara i žurno nastavi da vozi.

-- Požuri, idemo odavde! -- doviknu mi pritiskajući pedale svom snagom.

-- Ma stani! -- vičem za njim, ali on ne haje.

Jedva ga stižem, prilčno narogušena zbog prethodne scene u kojoj smo oboje mogli da ozbiljno stradamo da mi Kviča, srećom, nije zamenio obe sajle i paknove na kočnicama. (Dobar je majstor, sad znam pouzdano.)

Kad stanemo, Zaza je sav nasmejan. Ma on je lud, definitivno!DSCF9335-300x225.jpg

-- Našao sam sto larija na trotoaru! -- kaže sav uzbuđen.

-- Stvarno?

-- Aha! I zato nemoj da se nerviraš. Imamo sto larija.

Jasno mi je zašto je toliko srećan -- to je oko pedeset evra. I drago mi je zbog njega, ali ipak, mogla sam da ga ubijem, a i još uvek brinem da li ću na vreme stići na tu večeru sa mojim domaćinima.

-- Ma opusti se. Podelićemo ovaj novac i ja ću ti pokazati kreći oput do kuće, tako da nemaš razloga za brigu.

Kakva ponuda!

-- Ne, nećemo podeliti, ti si to našao i novac je sad tvoj.

-- Ma ne -- smeje se. -- To je nagrada za oboje. Ovo je moja “nagrada” za to što sam ti pomogao, a ti ćeš povratiti sav novac koji si dala za servis. Zar nije to super?!

Teško mi je da poverujem da još postoje ljudi koji razmišljaju na takav način. Ali kad neko tek tako odvoji ceo dan da pomogne strancu i angažuje se oko svega što tom nepoznatom, privremenom poznaniku treba, onda je valjda očekivano i to što želi da s njim podeli “ćup sa blagom” koji je našao nasred puta.

Ali meni ipak nije. Uprkos stalnim lepim iskustvima s ljudima koje srećem tokom ovog putovanja, uprkos najlepšim darovima koje od njih dobijam -- a to su darovi iz srca -- i dalje me ljudska dobrota i poštenje iznenđuju i udivljuju i vazda ostavljaju u čudu. I svaki put, kada mi nečiji gest i ponašanje potvrde da je svet mnogo lepše i bolje mesto nego što inače verujem, osetim se najsrećnijom osobom na svetu. I tada znam da i ovo što radim ima smisla.

.

Fotografije sa puta od Kutaisija do Tbilisija su ovde



Komentari (21)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

hajkula1 hajkula1 13:28 31.05.2012

Pozdrav

... i dalje me ljudska dobrota i poštenje iznenđuju i udivljuju i vazda ostavljaju u čudu. I svaki put, kada mi nečiji gest i ponašanje potvrde da je svet mnogo lepše i bolje mesto nego što inače verujem, osetim se najsrećnijom osobom na svetu. I tada znam da i ovo što radim ima smisla. ...


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:01 31.05.2012

Re: Pozdrav

hajkula1
... i dalje me ljudska dobrota i poštenje iznenđuju i udivljuju i vazda ostavljaju u čudu. I svaki put, kada mi nečiji gest i ponašanje potvrde da je svet mnogo lepše i bolje mesto nego što inače verujem, osetim se najsrećnijom osobom na svetu. I tada znam da i ovo što radim ima smisla. ...




I meni osmeh ne silazi s lica
sima2000 sima2000 14:43 31.05.2012

Georgije

Ta on sve ovo i radi verujući da to tako biva i u Evropi, da su to i njeni standardi. I koliko je do njega, učiniće sve da Gruzija postane njen deo.


Gde bi nama bio kraj da imamo po par Georgija u svakoj državnoj službi..
I gde bi nam bio kraj da običan narod (panduri i ostali) razume da Evropa nije geopolitička odrednica (pa da kao imamo neki izbor hoćemo li u EU ili u Rusiju) nego civilizacijska tekovina. Evropa je tamo gde su turisti sigurni na putevima.. ni manje ni više od toga.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:58 31.05.2012

Re: Georgije

sima2000
Ta on sve ovo i radi verujući da to tako biva i u Evropi, da su to i njeni standardi. I koliko je do njega, učiniće sve da Gruzija postane njen deo.


Gde bi nama bio kraj da imamo po par Georgija u svakoj državnoj službi..
I gde bi nam bio kraj da običan narod (panduri i ostali) razume da Evropa nije geopolitička odrednica (pa da kao imamo neki izbor hoćemo li u EU ili u Rusiju) nego civilizacijska tekovina. Evropa je tamo gde su turisti sigurni na putevima.. ni manje ni više od toga.


Da, stvarno je simpatičan taj Gorgije u svojem umišljaju da čini pravu stvar. A čini, koliko je do njega
zoky.nbgd zoky.nbgd 15:08 31.05.2012

mamlaz!

mamlaz, koji sam ja mamlaz što pored ovakvih tekstova ja čitam o politici i nerviram se...
ništa, sad moram da počnem da čitam od početka, ček da vidim, ih bre pa ima toga dosta
jedno tehničko pitanje: kada pišeš ove tekstove? na čemu, laptop, tablet?

svaka čast na uloženom trudu, ovo me podseti na drugare koji se pedalali od Moskve do Vladivostoka, ali ovo što ti radiš je teže, stvarno svaka čast!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:54 31.05.2012

Re: mamlaz!

zoky.nbgd
mamlaz, koji sam ja mamlaz što pored ovakvih tekstova ja čitam o politici i nerviram se...
ništa, sad moram da počnem da čitam od početka, ček da vidim, ih bre pa ima toga dosta
jedno tehničko pitanje: kada pišeš ove tekstove? na čemu, laptop, tablet?

svaka čast na uloženom trudu, ovo me podseti na drugare koji se pedalali od Moskve do Vladivostoka, ali ovo što ti radiš je teže, stvarno svaka čast!



Hej, pa tvoji drugari su i moji drugari ako misliš na Uroša i Momira.
A kucam na nekom kršu od laptopa, Asus 4GB, iz Mc Donaldsa u tbilisiju. Ovde čekam iransku vizu a na smeštaju sam kod Japanca koji predaje engleski u školi jezika, a preko CS. Prekosutra moram da idem...

A kad stižem? Dobro pitanje. Danas sam bila planirala da posetuim "Tbilisi sea" i dva jezera ali kako sam želela da završim tekst, ništa nisam obišla. Juče je moj domaćin otišao sa drugim gostom na večeru, a ja sam ostala u stanu da kucam... NEkad mi se čini da se cela ova avantura i dešava samo da bih o njoj pisala. Ali dobro, to sam i htela
zoky.nbgd zoky.nbgd 16:21 31.05.2012

Re: mamlaz!

Snezana Radojicic


Hej, pa tvoji drugari su i moji drugari ako misliš na Uroša i Momira.
A kucam na nekom kršu od laptopa, Asus 4GB, iz Mc Donaldsa u tbilisiju. Ovde čekam iransku vizu a na smeštaju sam kod Japanca koji predaje engleski u školi jezika, a preko CS. Prekosutra moram da idem...


nisu ta dvojica, Cale i Dača se zovu, pogledaj link, i grešku sam napravio, ne od Moskve nego od Jekaterinburga...

ti detalji su mi uvek zanimljivi, gde puniš bateriju, gde nalaziš net usput, gde podižeš kintu, kupuješ potrepštine, opet zavisi koliko si daleko od "civilizacije".

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:33 31.05.2012

Re: mamlaz!

zoky.nbgd
Snezana Radojicic


Hej, pa tvoji drugari su i moji drugari ako misliš na Uroša i Momira.
A kucam na nekom kršu od laptopa, Asus 4GB, iz Mc Donaldsa u tbilisiju. Ovde čekam iransku vizu a na smeštaju sam kod Japanca koji predaje engleski u školi jezika, a preko CS. Prekosutra moram da idem...


nisu ta dvojica, Cale i Dača se zovu, pogledaj link, i grešku sam napravio, ne od Moskve nego od Jekaterinburga...

ti detalji su mi uvek zanimljivi, gde puniš bateriju, gde nalaziš net usput, gde podižeš kintu, kupuješ potrepštine, opet zavisi koliko si daleko od "civilizacije".


A, pa znam i za njih, Transsibir 2001. Pratila na sajtu i delom su mi i oni bili inspiracija, ali ih ne ynam licno.

Punim bateriju kad negde imam smestaj a to ej uglavnom u velikim gradovima. Trenutno sam u Tbilisiju, u McDonaldsu, gde punim bateriju i surfujem besplatno
Kintu podizem na bankomatima.
Net nalayim u gradovima.
KAd sam u civilizaciji, naravno
Do sada uglavnom nije bilo problema, ali nakon Gruzije, mislim da ce net biti sve redja pojava. No dobro, imams vesku i olovku :)
gorstak92 gorstak92 16:59 31.05.2012

Samo da mahnem

Iz Suncem okupanog Beograda

Vidim da si on-line.
Nisam tekst još pročitao, a ne sumnjam da je dobar.
Ovako na brzaka, slidže su ti opet super.
Ma neću više ni da te hvalim.
Uživam da čitam tvoje ciklopise.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:03 02.06.2012

Re: Samo da mahnem

gorstak92

Ma neću više ni da te hvalim.


Pa i nemoj, ne valje se to, kaze nas narod, kad je mnogo, zna da se okrene naopacke
jucaibin jucaibin 21:01 31.05.2012

svratim

na blog da vidim da li si se javljala ;-)
naravno, odmah krenem da čitam i skoro da "zakasnim" da izadjem ranije s posla pošto moram i do pošte... sad na miru pročitah kraj. uzivanjcija, kao i uvek. dobro se dobrim vraća!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:02 02.06.2012

Re: svratim

jucaibin
na blog da vidim da li si se javljala ;-)
naravno, odmah krenem da čitam i skoro da "zakasnim" da izadjem ranije s posla pošto moram i do pošte... sad na miru pročitah kraj. uzivanjcija, kao i uvek. dobro se dobrim vraća!



Haha, nemoj da kasnis kad odlazis s possla, to se ne valja ;-)

Masem s juga Gruzije po kojoj se vrtim cekajuci da mi odobre iransku vizu u Tbilisiju
shure shure 10:16 01.06.2012

uzivanje ...

I ja sam jedan od onih koji iskreno uzivaju citajuci tvoje tekstove.Mislio sam da ti se javim na pp,ali mozda jos neko ima slicnu zelju,pa ajd onda ovako.Uplatio bih ti povremeno neki novac na racun,pa mi reci kako?Ne bi to bile neke sume,ali vidim da ti takodje baratas sa malim iznosima i verujem da bi ti,sta god,nesto znacilo!Nadam se da nisam nekako povredio tvoja osecanja.Ako jesam,jednostavno obrisi ovui poruku.
Pozdrav
gorstak92 gorstak92 13:36 01.06.2012

Re: uzivanje ...

shure
I ja sam jedan od onih koji iskreno uzivaju citajuci tvoje tekstove.Mislio sam da ti se javim na pp,ali mozda jos neko ima slicnu zelju,pa ajd onda ovako.Uplatio bih ti povremeno neki novac na racun,pa mi reci kako?Ne bi to bile neke sume,ali vidim da ti takodje baratas sa malim iznosima i verujem da bi ti,sta god,nesto znacilo!Nadam se da nisam nekako povredio tvoja osecanja.Ako jesam,jednostavno obrisi ovui poruku.
Pozdrav


Idi(te) na ovaj sajt pa dole na dnu ima uputstvo.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:01 02.06.2012

Re: uzivanje ...

O, hvala unapred. Ne ynam gde se denulo objasnjenje na mom blogu, ali ideja je bila sledeca> ako neko zeli da mi pomogne, moze da @kupi@ kilometre puta negde, gde bi voleo da ode, da vozi ili da poseti neko mesto kao turista. Ja onda tamo ufotkam sve lepe stvari koje vidim i te fotke posaljem samo toj osobi. Uz njenu/njegovu dozvolu neku postavim i na moju galeriju.
A na stranici Prijatelji upisem ime osobe, broj kupljenih kilometara i destinaciju, naravno, ukoliko ta osoba to zeli *jer bila je i jedna molba da se ostane anoniman)

Ako si u Srbiji, onda sa uplatama nije nije problem. Imam racun u Erste banci i on se nalazi na dnu svake tsrnice na mom blogu.
Ako si u inostranstvu, tada jedino preko Western Uniona, a ja ti posaljem kontakt osobe u Beogradu za slanje.

U svakom slucaju, hvala unapred!
highshalfbooze highshalfbooze 12:02 01.06.2012

Krevet

Drago mi je da si nabavila nov krevet. Nadam se da će biti udoban.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:06 02.06.2012

Re: Krevet

highshalfbooze
Drago mi je da si nabavila nov krevet. Nadam se da će biti udoban.


Oh, ov o je cetvrti po redu. Dva puta su mi u Iglisportu zamenili, sa trecom podlogom, tj. zamenom ostala sam kraca za razliku u ceni od 75 evra koju nisu hteli da mi refundiraju. A posle dva meseca i ta podloga je pocela d apusta vazduh na ventilu. Naravno, iz Iglusporta vise nisu odgovarali na moje mejlove. Tako, bacih ja 150 evra (cena prve podloge) u vodu.
Mislim da su sve te podloge na naduvavanje pravljene da sluze nekih 100 puta, sto je za prosecnog planinara otprilike 3-5 godina s obzirom na to koliko cesto godisnje kampuje. Jer sve su @prestale da rade@ nakon otprilike tri meseca.

Ova koju sma kupila je kineska, ljuta sintetika. Ali je pet puta jeftinija. Videcemo koliko ce trajati. Sanjam da spavam ko covek, tj. kamper
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:33 01.06.2012

nabla

Ehej, u sred Gruzije! Bravo, super napreduješ.

Reci mi malo više o toj nabli, ne razumem šta ti se tu rasklimatalo? Jesu li ti se, dizvineš, ojeli oni konusi, ili ti je otišao kuglager? To se lako menja, samo ako imaš ključ za nablu, a za zadnji točak ti treba da blokiraš freewheel da bi mogla da odvrneš, za to isto ima alat kao ključ za zakovanim parčetom lanca koji omotaš oko zupčanika na zadnjem točku. Mada to možeš da improvizuješ i sa lancem na tvojoj bicikli, ali je akrobacija u pitanju, i verovatno ti treba još jedan par ruku, jer točak mora izvan rama, a pedalama i lancem da blokiraš freewheel. Samo pazi da ti lanac ne sklizne sa zupčanika dok to radiš i da ti ne sjebe zupce, ili da ga ne pokidaš ako je to sranje zapeklo, a verovatno jeste, ako ti ga serviser nije propisno zamazao. Tu ti je najvažnije da ga zategneš koliko treba, naravno, sigurno nemaš moment-ključ pri ruci, pa moraš to na osećaj. A pre toga sve da lepo namažeš litijumskom ili grafitnom mašću, šta već imaš. I da paziš da ti ne udje zrnce peska ili nečega u kuglager, jer će to da ti pojede unutra sve dok si rekla "nabla". Ili ako imaš sjebanu kuglicu u lageru, to se onda širi kao zaraza, dakle uvek ih pregledaj detaljno i odvoj kukolj od žita i zameni novom.

Dobro, sad vidim da je to najbolje da ti uradi serviser, ovo je samo ako moraš sama da se znalaziš, nedajbože u nekoj vukojebini.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:08 02.06.2012

Re: nabla

srdjan.pajic
Ehej, u sred Gruzije! Bravo, super napreduješ.

Reci mi malo više o toj nabli, ne razumem šta ti se tu rasklimatalo? Jesu li ti se, dizvineš, ojeli oni konusi, ili ti je otišao kuglager? To se lako menja, samo ako imaš ključ za nablu, a za zadnji točak ti treba da blokiraš freewheel da bi mogla da odvrneš, za to isto ima alat kao ključ za zakovanim parčetom lanca koji omotaš oko zupčanika na zadnjem točku. Mada to možeš da improvizuješ i sa lancem na tvojoj bicikli, ali je akrobacija u pitanju, i verovatno ti treba još jedan par ruku, jer točak mora izvan rama, a pedalama i lancem da blokiraš freewheel. Samo pazi da ti lanac ne sklizne sa zupčanika dok to radiš i da ti ne sjebe zupce, ili da ga ne pokidaš ako je to sranje zapeklo, a verovatno jeste, ako ti ga serviser nije propisno zamazao. Tu ti je najvažnije da ga zategneš koliko treba, naravno, sigurno nemaš moment-ključ pri ruci, pa moraš to na osećaj. A pre toga sve da lepo namažeš litijumskom ili grafitnom mašću, šta već imaš. I da paziš da ti ne udje zrnce peska ili nečega u kuglager, jer će to da ti pojede unutra sve dok si rekla "nabla". Ili ako imaš sjebanu kuglicu u lageru, to se onda širi kao zaraza, dakle uvek ih pregledaj detaljno i odvoj kukolj od žita i zameni novom.

Dobro, sad vidim da je to najbolje da ti uradi serviser, ovo je samo ako moraš sama da se znalaziš, nedajbože u nekoj vukojebini.


Mnogo me pitas, Srdjane. Nisam imala taj deo koji mi je majstor polomio menjajuci drugi deo. To mi se vec jednom desilo u Rumuniji, pa smo od nekog seljaka, tj. njegovog sina, kupili ceo tocak i zamenili jer je to bilo jedino resenje. Sad imam rezervnu nablu i nju mislim da cu znati kako da zamenim. A stradava samo prednja, ocito od tereta.
omega68 omega68 07:48 02.06.2012

Nomadi


Sve vreme putuju autobusom i staju da posete važna kulturno-istorijska mesta. Kampuju skoro polovinu vremena a drugu polovinu spavaju u hostelima. Dva do tri puta mesečno imaju “slobodne” dane. Tada im ništa nije organizovano ni plaćeno, već sami odlučuju kako će utrošiti vreme, gde će spavati, šta će jesti. Tako su, recimo, u Istanbulu, imali tri “neorganizovana” dana.

Što su ljudi čudne živuljke.
Skiti bili, Skiti ostali
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:09 02.06.2012

Re: Nomadi

omega68

Sve vreme putuju autobusom i staju da posete važna kulturno-istorijska mesta. Kampuju skoro polovinu vremena a drugu polovinu spavaju u hostelima. Dva do tri puta mesečno imaju “slobodne” dane. Tada im ništa nije organizovano ni plaćeno, već sami odlučuju kako će utrošiti vreme, gde će spavati, šta će jesti. Tako su, recimo, u Istanbulu, imali tri “neorganizovana” dana.

Što su ljudi čudne živuljke.
Skiti bili, Skiti ostali


Ne znam, ja podrzavam svaki nacin putovanja, vazno je da se mrdne nekud iz cetiri zida. Ali malo mi nisu bili jasni, ako cemo iskreno. Avanturizam na cuclu, rekla bih, a vamo ih sprovode ko decu na ekskurzijama.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana