Ovih prvih dana nakon završenih predsedničkih izbora (valjda u nedostatku odgovora na pitanja o diplomi, o „ideološkom nasleđu“, o sigurnoj kući za R.Mladića itd) kao najvažniji kvalitet T. Nikolića navodi se to što je dao ostavku na mesto predsednika SNS, pa čak i prestao da bude član navedene partije, dok je Boris Tadić za vreme dok je bio predsednik Srbije istovremeno bio i predsednik Demokratske stranke, pa je, navodno, samim tim, bio manje privržen zakonitosti, kao i opštem interesu Srbije. "Argument" koji na prvi pogled deluje neumoljivo. Međutim, taj argument je daleko od onoga što u prvi mah izgleda da jeste. Jer, kad se zaviri samo milimetar ispod površine tog „demokratskog“ postera, uočava se i jedna druga, suštinskija stvar. A to je razlika u prirodi ove dve partije i u bremenu odgovornosti ove dve političke ličnosti.
Demokratska stranka je organizacija koja u svakom času ima po nekoliko pretendenata na bilo koju funkciju. Ovo naravno ne podrazumeva da su svi obavezno kvalitetni, već treba samo da ukaže na visoku unutarpartijsku aktivnost. To je naprosto činjenica, uz koju stoji i to da je ds stranka u kojoj su dozvoljene frakcije i u kojoj izbori najviše liče na izbore. Osim što stranku čini demokratičnijom, ta gotovo stalna konkurentska aktivnost se mora uračunati i kao bitan faktor pri odlučivanju o bilo kom pitanju, posebno ako se razmatra mogućnost ostavke na mesto predsednika stranke, a ista ličnost je istovremeno i predsednik države, i to države koja se nalazi u veoma delikatnoj poziciji zbog ekonomske krize, pregovora sa EU, Kosova... To je svakako moralo da uveća oprez da bi ostavka vladajuću stranku na izvestan period više okrenula ka svom unutrašnjem, kadrovskom planu i time možda indirektno proizvela dodatnu nestabilnost društva. Naravno, pitanje je u kojoj meri bi se to desilo. To su stvari izražene u nijansama, ali sa državom u ovakvoj poziciji i nijanse su velike. Sa druge strane, kod Naprednjaka, tog problema velike unutrašnje konkurencije nema u tolikoj meri, a uz to su Nikolić i Vučić uglavnom jedna linija, i, što je mnogo važnije, oni nisu vladajuća stranka, pa je Nikoliću u ovom času bilo daleko lakše da se onako teatralno odrekne stranačkog trona, neopterećen razmišljanjem o stabilnosti funkcionisanja vlade, države... Povrh svega, za njega je ostavka u zatečenoj javnoj atmosferi, gde protivnici Tadića sistematski napadaju zbog nepodnošenja ostavke, veliki marketinški potez. To je bez sumnje glavni razlog što se Nikolić odrekao mesta predsednika sns. Poruka je, evo vidite, odmah pokazujem koliko sam bolji od njega, vlastodršca, tiranina... Konačno, tu ima i one profane euforije, koja je pogurala stvar u istom smeru. Naime, s obzirom na očekivanja pre drugog kruga, Nikolić nenadano dobija mesto predsednika Srbije, a samim tim Vučić nenadano dobija mesto predsednika stranke. Tako su obojica pothranili sujetu, pošto je svako od njih dvojice dobio po jedan neslućen stepenik više. I, kad se gleda ta mera zadovoljene taštine, sve je još daleko čak i od pomisli da bi se tu vršila neka nova raspodela autoriteta, faktičke moći, polaganja prava na ideologiju stranke... Obojica su na dobitku, stranka je na dobitku... Jedino je diskutabilno da li je time Srbija na dobitku, no, to je već druga vrsta rasprave.
U svakom slučaju, Nikoliću je bilo neuporedivo lakše da „ispoštuje Ustav“, a i politički je profitirao, što je i osnovni motiv. U slučaju Tadić ta stvar je otvarala još mnogo dilema, koje se u krajnjoj liniji svode i na to, kakve će dalje implikacije biti po državu. Taj formalni Nikolićev potez - koji je na prvi gled demokratičan i dopadljiv, ali koji je u svojoj biti čista demagogija, i manevar za javnost - ne može da izniveliše razliku u suštini prirode između ove dve političke strukture. Konačno, Vučić je na tron sns-a došao svojevrsnom primogeniturom. Pitanje izbora predsednika u stranci niko i ne pominje. Kao što će Nikolić pokušavati da kopira Tadića u vođenju politike, naročito one spoljne, tako će i SNS još dugo pokušavati da kopira DS, koja je daleko od nekakve savršenosti, sa gomilom tipično srpskih mana, ali će za sns još zadugo ostati teško dostižni nivo organizacije. Između ostalog i u tom smislu da na unutarstranačkom planu postane demokratski konkurentska. Sa svim tim skrivenim rivalstvima, i pokušajima dostizanja nekih modela iz protivničkog tabora, nekako je u saglasju i „vrednosni haos“ novog predsednika Srbije, koji iz petnih žila demonstrira smirenost, zaokret u svojim stavovima, mirotvoračku politiku prema susedima...Možda jedino po čemu će u svom tom kopiranju rivala moći da bude prepoznat kao makar po nečemu drugačiji jeste pomenuta ostavka na mesto šefa stranke, odnosno „poštovanje ustavnosti“ . Upravo u nedostatku stvarnih političkih argumenata, taj marketinški potez se toliko uporno natura građanima Srbije kao krunski dokaz da se desila „promena“.