Snažan je bio medeni miris procvetalih nešpula, koji mi je golicao nozdrve, kad su me uhvatili za ruke između sebe, i poveli u sumrak.
- To je Venera, ili večernjača...ili zvezda Danica, odgovorio je moj otac, - više ćeš o njoj učiti kasnije.
Govorili smo još puno o svemiru, zvezdama i suncu. Mama se samo zadovoljno smeškala i ćutala. Odjednom je stala i čučnula ispred mene, popravila mi mašnu u kosi i kragnu na haljini, stegnula me u svoj slatki zagrljaj, odmakla se od mene, i gledala me pogledom kojim se uči ljubav.
Sve su to sada uspomene, nastale valjda mojom voljom, po raznim hemijskim i elektro šemama, i paternima zapetljanim u rozikastoj, naboranoj i vijugavoj masi unutar moje glave, zasigurno poprilično pasivnog izgleda zbog mog zurenja u kosmičke daljine ove noći. Noć je sada prožeta opojnim mirisom lipa, i ništa manje lepa od one mediteranske.
Pa, sve nešto mislim, noćas će Venera zaplesati između Zemlje i Sunca, (lepo urađena simulacija), moram uraniti da vidim to čudo, jer sledeće će videti možda samo moji ostareli unuci, koji će se, nadam se, tek roditi.
Hoće li se desiti nešto posle ove prirodne pojave? Lepotica Venera mogla bi pokupiti toplinu i snagu Sunca i isijati ih na nas na Zemlji?! Možda će nas intelektualno probuditi iz uspavane starosti i monotonije? Hoće li biti tranzita ka nekoj celovitosti, rekonfiguraciji, reintegraciji energija, muške i ženske za početak, Venera je to...?
Eto, to se noćas vrzmalo po ovoj naboranoj , krivudavoj, rozikastoj masi, pasivnog izgleda u mojoj glavi.
Još sam mislila i o Andromedi, i Mlečnom putu za četiri milijarde godina, o Apokalipsi...
Biće šta mora biti. A, ko sam ja da se s tim ne složim?
Eh, da...dok čitate ovaj post, i dok smo zajedno , sitting in the tin can...