Tokom 20. veka prosečno radno vreme opalo je skoro duplo, pre svega zbog dramatičnog rasta produktivnosti, ali i usled pritiska sindikata, kao i progresivnog zakonodavstva. Radna nedelja, u većem delu industrijalizovanog sveta, kontinuirano je padala, na oko četrdeset sati posle Drugog svetskog rata. Već 1926. Henri Ford je počeo da zatvara svoje fabrike automobila subotom i nedeljom. Tri godine kasnije sindikat radnika u proizvodnji odeće u SAD izborio se za petodnevnu radnu nedelju. Federalna vlada SAD ozakonila je 1946. četrdeset-časovnu radnu sedmicu za državne funkcionere, ali je već 1940. to funkcionisalo u većini firmi u zemlji.
Francuska je 2000 donela zakon o 35-časovnoj radnoj nedelji, a slični rezultati su proizvedeni u drugim zemljama poput Nemačke, kroz kolektivno pregovaranje. Vlada Južne Koreje je postupno od 2004 do do 2011 smanjila radnu nedelju na 40 sati. Turska je nedavno najavila da planira da smanji maksimalne sate rada nedeljno za tri do četiri sata kako bi se povećala zaposlenost (trenutno je radno vreme ograničeno na 45 sati nedeljno).
Krajem 60-ih u Jugoslaviji su mnogi bili srećni zbog uvođenja neradne subote (osim prve u mesecu, koja se je bila radna do kraja osamdesetih). Nekoliko decenija kasnije, radnici smederevske železare nisu bili oduševljeni sa četvoro-dnevnom radnom nedeljom, ali ne zato što im slobodni dan nije odgovarao već što je ta mera ukazivala da stvari idu loše u kompaniji. Indikativan je i primer ivanjičkog Javora koji je 80-ih bio jedan od najuspešnijih tekstilnih firmi u Jugoslaviji, u kojoj je uvedeno šestoipočasovno radno vreme (norma je ostala nepromenjena), a pokazalo se da se proizvodnja nije smanjila.
Postoje mnogi primeri da se naočigled ustaljene društvene norme menjaju vrlo brzo. Na primer, stavovi prema trgovini robljem i glasanju žena, nošenje burki, pušenje na javnim mestima. Javno mnjenje se može pomeriti sasvim iznenada od antipatije ka odobrenju kao rezultat novih dokaza, jake kampanje, ali i novih okolnosti (npr. kriza).
Mnogi teoretičari smatraju da će manje radnih sati po radniku kreirati potražnju za više radnika, a za one angažovane više slobodnog vremena. Polazi se od toga, da je forsiranje zaposlenih da rade previše sati pogrešan koncept, jer ne samo što su umorni radnici skloni greškama i povredama, već i njihovo nezadovoljstvo obara produktivnist. Radno vreme je ipak suviše dugo i često rezultira stres. Jedno od novijih istraživanja je pokazalo da osobe koje dnevno rade po 11 sati i više imaju dvostruko veći rizik od depresije u odnosu na osobe koje rade uobičajenih 8 sati dnevno. Istraživanje iz Velike Britanije ističe da se rizik od pojave bolesti srca povećava sa radnim vremenom koje traje više od 11 sati dnevno.
Ima i oprečnih stavova. Studija Borch-Supan iz 1999. pokazuje da skraćivanje radnog vremena u Nemačkoj ne utiče na zaposlenost. Sa 44,6 sati rada sedmično 1960 radno vreme je palo na 37 sati danas u Nemačkoj. U svakom slučaju, ova tema je predmet brojnih kontroverzi među ekonomistima. Ali ne samo njima. To je i prvorazredno političko pitanje, jer pogađa interese krupnog biznisa. Ova tema je geopolitčka jer potencijalno utiče na konkurenstku poziciju na globalnom planu.
Predlozi za ultrakratke radne nedelje
Novije studije podržavaju opravdanost zahteva za četiri radna dana u nedelji. Naime, pokazalo se da smanjeno radno vreme ne samo da povećava potrošnju i podstiče proizvodnju, već i poboljšava nivo obrazovanja radnika (zbog mogućnosti da se tokom dodatnog vremena uzimaju časovi i kursevi) i zdravlje radnika (manje stresa na poslu i dodatno vreme za vežbe). Pored toga, produktivnost radne snage se povećava. Smanjeni sati takođe štede novac na troškove dnevnih boravaka i transporta, što zauzvrat pomaže održavanju životne sredine usled manje emisije ugljen-dioksida.
Nova ekonomska fondacija (New Economics Fondation), čuveni londonski think-tank, preporučila je, revolucionarnu meru: postepeni prelazak na 21 časovnu radnu nedelju. Cilj im je da se to ostvari polovinom sledeće decenije. Oni smatraju da bi to bilo rešilo problem nezaposlenosti i prekomerne emisije ugljen-doksida, smanjilo nejednakost, stvorilo uslove za povećanu brigu o porodici i rešilo opšti nedostatak slobodnog vremena. Naime, većina ljudi žele da provode više vremena sa svojom porodicom i lišeni su toga usled viška vremena provedenog na radu.
Kraće radno vreme pomoglo bi da se prilagodi ekonomija potrebama društva i životne sredine, a ne da podvrgava društvo i životna sredina potrebama privrede. Biznis bi imao koristi od više žena koje ulaze u radnu snagu, kao i od smanjenja stresa na radnom mestu. Manja radna nedelja bi pomogla da se okonča kreditno podstaknut, neodrživ rast, kao i da se razvije otpornija i prilagodljivija ekonomija.
Dvadeset i jedan sat je blizu proseka koji ljudi u radno sposobnom uzrastu u Britaniji provode u plaćenom radu i samo malo više od proseka provedenog u neplaćenom radu. Naravno, ti proseci maskiraju da su plaćeno i neplaćeno radno vreme neravnomerno raspoređeni, naročito između žena i muškaraca i između bogatih i siromašnih. Eksperimenti sa kraćim radnim vremenom ukazuju da ono može biti popularno, gde su uslovi stabilni, odnosno ne postiji fleksibilno radno vreme (npr. šef zove randika kada hoće), i plata je odgovarajuća. Pokazuje se da novi standard od 21 sat može biti u skladu sa dinamikom dekarbonizovane privrede.
Autori ovog predloga smatraju da se mora promeniti način na koji se ceni plaćeni i neplaćeni rad. Na primer, ako se prosečno vreme posvećeno (neplaćenom) kućnom radu (koji pored kuvanja, pospremanja uključuje i brigu o deci) vrednuje u smislu minimalne zarade to bi iznosilo nešto više od petine bruto domaćeg proizvoda Velike Britanije. Mnogo kraće radne nedelje bi promenile tempo naših života, preoblikujući navike i konvencije, i duboko menjajući dominantne kulturne obrasce zapadnog društva. Pored toga, 21-časovna radna nedelja može da pomogne da se plaćeni posao distribuira ravnomernije. To bi uticalo na pad nezaposlenosti, i što je ključno premalo kontrole nad sopstvenim vremenom bila bi prošlost. Roditelji bi provodili više vremena sa svojom decom. Pored toga, došlo bi intezivnijeg druženjae, učestvovanja lokalnim aktivnostima, veće posvećenosti hobijima.
Treba reći da postoje i brojni rizici kod uvođenja 21 časovne radne nedelje: povećanje siromaštva kroz smanjenje zarada (posebno onih sa niskim platama), premalo novih radnih mesta, rastući troškovi poslodavaca i moguće nestašice; otpor zaposlenih i sindikata zbog uticaja na zarade, opštiji politički otpor.
Uslovi potrebni za uspešno smanjenje radne nedelje uključuju faznu primenu ovog predloga: postepeno, tokom nekoliko godina. Potrebna je promena načina rada kojima bi se obeshrabrio prekovremeni rad, pružanje obuke za dugoročno nezaposlene, odnosno njihov povratak u radnu snagu.
Poznati primeri skraćivanja radnog vremena
Na kompanijskom nivou napoznatiji je ugovor između Volksvagena i njegovog sindikata da se privremeno smanji radna nedelja na 29 sati radi očuvanja radnih mesta.
Antikrizne mere u Velikoj Britaniji 2009. British Petroleum je ponudio radnicima godinu odsustvovanja ako pristanu na 75 odsto smanjenja plate. British Airways, Ford, JCB, Honda ponudili su mogućnost radnicima da se smanji radno vreme. Računovodstvena firma KPMG je ponudila četvordnevnu radnu nedelju, što je 86 odsto prihvatilo. Širom zemlje puno radno vreme opalo je za 80.000, dok je part-time radno vreme je poraslo za 86.000, dostižući rekordnih 7,66 miliona ljudi u tom statusu.
Uvođenje četiri radna dana u nedelji u Juti 2008/2009. U junu 2008, vlasti Jute u SAD prve su uvele obavezna četiri radna dana u nedelji za radnike javnog sektora, u cilju uštede energije i smanjenja troškove. Od standardne radne nedelje od 8 sati i pet dana prešlo se na četiri dana po 10-sati dnevno (od ponedeljka do četvrtka). Sve u svemu, 18.000 od 25.000 zaposlenih u državi su bili uključeni u jednogodišnji ogled. Ova promena uticala je na pozitivne stavove zaposlenih, kao i korisnika državnih usluga. U maju 2009, više od polovine je reklo da su bili produktivniji kada rade četiri dana nedeljno, a tri četvrtine su rekli da je novi aranžman bolji. Smanjenjo je odsustvovanje i ušteđeno 4,1 miliona dolara. Četiri dana u nedelji pomoglo je smanjenju emisije ugljenika i padu potrošnje benzina. Osamdeset dva posto zaposlenih su rekli da žele da se radno vreme od četiri dana u nedelji nastavi.
"Tri dana u nedelji" u Velikoj Britaniji 1974. Za prva dva meseca 1974, konzervativna vlada pod Edvardom Hitom nametnula je tri radna dana u nedelji radi štednje energije u vreme ogromne inflacije, visokih cena energije i masovnih štrajkova. Kada je kriza okončana, analitičari su ustanovili da je industrijska proizvodnja opala za svega šest odsto, i to usled poboljšane produktivnosti, u kombinaciji sa padom odsustvovanja.
Pozitivna reagovanja na francusku 35 časovnu radnu nedelju. Istraživanju sindikata ubrzo posle uvođenja 35 h radne nedelje utvrđeno je da 58 odsto ispitanika smatra da smanjenje radne nedelje ima pozitivan uticaj na njihove živote (posebno za žene sa malom decom). Na negativnoj strani, posebno za nisko-kvalifikovane radnike bilo je otežavajuće to što je radno vreme bilo fleksibilno, odnosno nisu imali ustaljeno radno vreme, I tu i jeste većina neželjenih efekata 35-časovne radne sedmice, posmatrajući po zadovoljstvu zaposlenih. Vlada je tvrdila da je stvoreno 350.000 novih radnih mesta, iako postoje neke sumnje o neto efektu na zapošljavanje. Posle blagih zakonskih promena 2008 sa Sarkozijem, ipak je većina radnih mesta ostala na starom, 35 časovnom, aranžmanu.
Perspektive
Možda je realno krenuti sa promovisanjem 35 časovne radne nedelje u svetu, npr. preko Međunarodne organizacice rada, OUN ili Grupe 20. EU bi istovremeno mogla krenuti u akciju za šestoipočasovni radni dan, koji bi kasnije mogao biti prihvaćen globalno. Snižavanje radne nedelje na 30 sati, gde bi alternativno svaki prvi petak u mesecu mogao biti neradan (čime bi se stvorilo 12 produženih vikenda godišnje, što bi podstaklo putovanja i druženja), se čini još dalekom mogućnošću (ako se bude uvodio dodatni neradni dan petak je najbolja solucija jer u značjanom broju zemalja, pre svega islamskih, on već neradan dan).
U Srbiji bi uvođenje, za početak, 35-časovne radne nedelje, moglo da bude i mera koja bi pomogla fiskalno rasterećenje. Naime, ako bi Vlada izašla sa tezom da za jednu osminu smanjuje radno vreme u javnom sektoru (a to bi narvno zakonski bili obavezani da prate i privatnici) onda bi lakše bilo da se zamrznu plate u narednih godinu i po do dve. Budući da se plate usklađuju sa inflacijom i rastom proizvodnje (polovina od rasta GDP) to bi značilo da taj javni izdatak za dve godine bio realno smanjen za oko 10 odsto. Što se tiče učinka, verovatno je da bi on samo u preduzećima koje rade na normu bio blago smanjen, dok bi u javnom sektoru svi poslovi koji se obave za osam sati isto tako bili urađeni i za sedam (možda i sa mnjim troškovima grejanja, rasvete, kancelarijskog materijala...). Imajući u vidu da su rashodi za zaposlene u javnom sektoru iznose blizu oko 370 milijardi dinara godišnje, jasno je da bi realna ušteda bila veća od jednog procenta BDP-a.
Na kraju činjenica je da postoji trend povećanja broja ljudi koji rade skraćeno radno vreme. Pored toga, internet dozvoljava ljudima da rade od kuće što im omogućava da provedu više vremena sa porodicom.
https://twitter.com/#!/GoranEkonomista
http://www.facebook.com/goranvnikolic