Weird Shit: BRING BACK REALITY

"Pozivati se na citate, znači oslanjati se na dobro pamćenje, a ne na zdrav razum" - Leonardo Da Vinči

Da li je navođenje gornjeg citata u kontradikciji sa njegovim značenjem? Contradictio in verbo

Kao da mu smisao leži  u neizricanju. Poput onih stvari što nam se prikazuju tako što nam se ne otkrivaju. Kao ... kao Tao.

Il' što bi sam Lao Ce rekao - Riječi istine su uvijek paradoksalne.

Tako da, unatoč ovoj Leonardovoj misli, s kojom je započeo tekst, biće u samom tekstu još dosta citata. Teška tema, te nisam siguran da li ću uspjeti da se nosim s njom bez asistencije mudrih glava, raznih vrsta ...

Stiven Hoking u uvodnom dijelu jedne svoje knjige ( mislim da je u pitanju Kratka Povijest Vremena) navodi epizodu o svom sukobu sa pojedinim filozofima nauke, koji su, za njegovu teoriju o primjeni koncepta imaginarnog vremena na kosmičke singularitete, konstatovali da nema blage veze sa realnošću.
Zaboravljaju - reče Hoking, a ja ga parafraziram - da je i naše poimanje stvarnosti samo opis koji proizlazi iz već usvojenih teorija.

Ova, nazovi, anegdota prilično dobro odslikava način na koji većina nas pojam stvarnosti uzima kao krucijalni argument u diskusijama najrazličitijeg tipa, a da ni sami nismo svjesni sa čime ustvari baratamo.

Stvarnost je nešto što nam se čini očiglednim po difoltu. Nema ničeg normalnijeg, ničeg familijarnijeg od stvarnosti, reklo bi se. I ničeg čudnijeg, dodao bih.

Priroda stvarnosti, baš kao i priroda samog vremena, onako na prvu, djeluje nam savršeno očigledna, podrazumjevano razumljiva, sve dok ne pokušamo da je stvarno razumjemo.
I tek tada, nam se njena suština ukazuje u svoj svojoj inherentnoj neosmotrivosti. Kao kakva gusta tama, koju nikakva svjetlost neće učiniti vidljivom. Učiniće samo da ta tama (naizgled) nestane.

"Ne samo da je kosmos drugačiji nego što mislimo, on je drugačiji nego što uopšte možemo da zamislimo." - Verner Hajzenberg

Izgleda kao da stvarnost ima istu prirodu kao i samo mišljenje - neuhvatljivu. I baš zato, mišljenje teško da može išta da uradi povodom njenog rasvjetljavanja. Jednostavno, ne možete narandžastu boju objašnjavati pomoću crvene i žute onome ko svijet vidi u crno-bijelim tonovima.

Stvarnost, onakva kakvu je mi doživljavamo ( a jedino ta i postoji), je neraskidivo spregnuta sa našim JA. To JA  u njoj nastaje, i to JA je ujedno i stvara.

Stvarnost i nije ništa drugo do (naša) percepcija stvarnosti.

"Naš razum je ograničen svojim pojavnim opažanjem, to jest, zatvoren je sam u sebe. Pojavni svijet, to jest, oblik njegovog sopstvenog opažanja, opasuje ga kao prsten, kao zid, i naš razum ne vidi ništa što se nalazi izvan tog zida." - P.D.Uspenski

Š'o bi se reklo - pjur Matrix. Sve sama autoreferencija i autorefleksija.
Tvrdoća svijeta je u našem dodiru. Svijetlost koju, i pod kojom vidimo, ustvari je tok elektro impulsa u pobuđenim receprtorima našeg vizuelnog korteksa.

Kao da je sav svijet samo u našoj glavi, a sama glava u ... A glave nema.

Kako ono reče Kant, mi ne spoznajemo stvari po sebi, mi samo stičemo doživljaj o njima, kroz svoj perceptivni uvid ... i svoj um. Mi ne vidimo sliku svijeta. Mi vidimo svoju sliku svijeta. Ali njenu vjerodostojnost nemamo čime da provjerimo.
Nema ničeg za šta bi se mogli uhvatiti i reći - Evo ga! Ovo je stvarno!
Kao što je pijani Bukovski, onomad, vikao, držeći svog mačka visoko podignutog pred začuđenim novinarima.

Da li je stvarnost stvarno maya, kao što nam govore drevna istočnjačka učenja, puka uobrazilja (khayal), kako je to tvrdio mudri Ibn Arabi, ili je pak aposlutna i objektivna datost, iza koje ne postoji ništa drugo, ili je možda nešto sasvim treće?
Teško da ćemo to razriješiti na ovom mjestu :))

Ako je stvarnost samo iluzija, znači da ovaj zid ispred mene ustvari ne postoji ... i ja ću sad da prođem kroz njega ... TUP!

Ne, stvari ne funkcionišu na taj način.
("Stvarnost je ono, u šta kad prestanete da vjerujete, ne odlazi." - Filip K. Dik)

Nema stvarnosti izvan svijesnosti. I to je njena ultimativna granica. A mi smo itekako svijesni tog zida pred našim nosem.

Možda mi ne možemo proći kroz (nepostojeći) zid zato što ni mi sami ne postojimo ;)))

Većini ljudi je sasvim razumna pretpostavka da u kosmosu postoji život i na drugim mjestima i u drugačijim oblicima, nego što su ovi koji se pojavljuju na našoj planeti. Takođe, znamo da upravo na njoj, postoje oblici života obdareni znatno nižim stepenom svijesti od onog na kojem mi sami funkcionišemo.
U čemu je onda problem da pretpostavimo postojanje oblika svjesti koje prevazilaze mogućnost našeg poimanja.
Nismo, valjda, mi gornji limit svjesnosti u svekolikoj vaseljeni. No, znači li to da onda postoje i  VEĆE stvarnosti?

A ako postoje, da li su nam dostupne?

Mjenjajući sopstvenu svijesnost mi možemo mjenjati i samu ontološku prirodu stvarnosti. Možemo je ... ekspandirati.

Ponekad mi se čini da baš tu leže rješenja za mnoge od (naizgled nerješivih) problema u kojima je ovaj svijet zaglibio.
Mislim, rješenje mora biti izvan problema, a ne u njemu. Mora dolaziti spolja.
Kao ono kad plave bluze, odnikud, ugalopiraju u kadar, i spasu karavan nedužnih doseljenika od napada krvoločnih indijanaca. Ok, ok, i sam sam uvijek navijao za indijance.
Analogiju za taj princip možemo potražiti i na drugom mjestu. Uvijek kada je naučna misao zapadala u ćorsokak, na horizontu bi se pojavljivala nova (fantastična) teorija koja je otvarala put. Pokušavajući da objasni „apsurdnost" rezultata Majklson-Morlijevog eksperimenta, Ajnštajn je osmislio teoriju relativiteta.
Iz nemogućnost klasične fizike da se iskobelja sa modelom zračenja apsolutno crnog tijela, nastala je kvantna mehanika. Tako stvari funkcionišu u fizici.
A upravo je kvantna fizika najavila kraj realnosti kakvom smo je donedavno zamišljali. Rekonstrukcija je u toku ...

"The syntactical nature of reality, the real secret of magic, is that the world is made of words. And if you know the words that the world is made of, you can make of it whatever you wish." - Terence McKenna

Hmm, koje bi to riječi mogle da budu?