Već sada je jasno da aktuelna farsa sa formiranjem nove Vlade Srbije znači samo nastavak agonije naredne 4 godine. Ovdašnja politička klasa očigledno ne može da iznedri nijednu grupu odgovornih, preduzimljivih i časnih političara, već samo politikante formata afere “kofer”, dakle “za poneti”. U jednoj od svojih pripovetki Somerset Mom se oštroumno pita: “Šta o Engleskoj znaju oni koji poznaju samo Englesku?” U slučaju Srbije važi isto pitanje. Poput nekog kolektivnog Narcisa zagledani smo u ogledalo i ne vidimo ništa osim našeg odraza. Od komunizma su nasleđeni svakojaki poroci, a među njima i sklonost ka sastančenjima. Umesto nekadašnjeg Centralnog komiteta sada su drugi nazivi i adrese, ali je sve ostalo slično: crne, službene limuzine, kratko podšišani telohranitelji, novinari čekalice sa sendvičima i kafom u rukama, i naravno, sujetni, svadljivi i samodovoljni političari.
Doći na vlast u Srbiji znači pre svega upasti u mrežu intriga, spletki i glasina. Biti na vlasti ovde znači pre prisluškivati nego osluškivati glas naroda. Izgubiti vlast na brdovitom Balkanu znači više verovati svojim savetnicima nego javnosti. Glavni politički problem u ovoj zemlji kao da nisu ni nezaposleni, ni nove investicije, ni javni dug, ni kurs dinara, već - fotelje. Budućnost Srbije kao da ne zavisi od prosperiteta svih njenih građanki i građana, već od odnosa 4 ili 5 njenih stanovnika, koji trenutno imaju funkcije vođa stranaka, u obavezi da formiraju novu srpsku vladu.
Neko će reći da su za sve krivi Turci i onih čuvenih 500 godina. A upravo su svojevremeno u jednom turskom selu tamošnje žene na efikasan način rešile mušku tromost i nepreduzimljivost. Pošto godinama njihovi izabranici nisu hteli da izgrade vodovod u selu, dogovorile su se da im uskrate seksualna zadovoljstva, odnosno ispunjavanje bračnih dužnosti. I šta se desilo? Problem je rešen posle nedelju dana. Turska vlada je po hitnom postupku poklonila selu vodovodne cevi, da bi ih tamošnje muškarčine postavile u rekordnom roku – i rešen problem. Dakle, na potezu se supruge (i ljubavnice ako ih ima) tzv. stranačkih prvaka Srbije, da ovde konačno umesto prljavog veša imamo barem čistu računicu.
Kada će u Srbiji doći na red političari kojima je blagostanje stanovništva preče od unutarstranačkih i međustranačkih prepucavanja? Kada će se pojaviti kvalifikovana većina građana, koja neće više čekati i kukati, nego će se samoorganizovati?
Mnogo babica – kilava deca. Mnogo političara – kilava nacija!