RUSKA KUĆICA*

(hladna priča)

Svuda naokolo isijava sunčani junski dan, a do moje kuće i dalje vijuga uska snježna staza. Ta neobičnost vjerovatno ima veze sa činjenicom da moja kuća nije baš, nije baš sasvim ... kako da kažem ...nije baš sasvim konvencionalna.
Fizički, to je samo drvena ploča prednjeg fasadnog zida, tako česta u Potemkinovim selima. Samo što ova moja ima dva lica. E, upravo tako izgleda moj mali čudni dom, gledano sprijeda i gledano odstraga - kao prava prigradska kućica, s plavim prizemljem i tamno zelenim krovom, a gledano sa strane - kao drveni stub.
Ali nemojte misliti da sam ja neki čudak koji spava pod vedrim nebom, ili u najboljem slučaju, u zavjetrini trapezastog panoa. Možda moja kućica nema prave zidove i krov, ok, nema ni prozore, ali vrata su i više nego prava.
Ona stoje tačno na predvorju dimenzija. Kad se otvore, vode pravo u gust, neproziran mrak. Međutim kad se u njega uđe i vrata se zatvore, iznutra zasvjetli moj mali udobni dom - malo pravougaono predsoblje, koje s lijeve strane vodi u kupatilo, s desne u malu kuhinju s trpezarijskim stolom, a ako krenete pravo, ulazite u dnevnu sobu koja je s desne strane povezana s mojom spavaćom-radnom sobom (svakao, ne u smislu da se ja to bavim spavanjem :)). Takođe, iz dnevne sobe se izlazi ravno na verandu sa koje se pruža pogled na atrijumsko dvorište pod debelim snježnim pokrivačem (!). U samom predsoblju, na plafonu, se nalazi četvrtasti otvor sa poklopcem. Kroz njega se može popeti na tavan. Sve u svemu, reklo bi se - prostor kao stvoren za tih i miran život.
Daa ... i ja sam nekad tako mislio ...
Inače, ljudima koji po prvi put uđu u moju kućicu, naravno, ništa ne bude jasno, pa uvijek ponovo otvore ulazna vrata da provjere ono što im se upravo desilo. Ali čim se vrata otvore, unutra opet zavlada mrak i oni tad ne vide unutrašnje prostorije. Samo neprozirano crno okružje u kojem, kroz otvorena vrata, svijetli pravougaoni isječak spoljnjeg svijeta.
Oni sumnjičaviji, obično, više puta otvore-zatvore vrata, i tek kad se uvjere da je efekat uvijek isti, to jest, da u isto vrijeme ne mogu vidjeti kuću i spolja i iznutra, prihvate činjenično stanje i pomire se sa nepostojanjem razumnog im objašnjenja.
A najinteresantnije u vezi sa vratima je to, da pošto je, gledano spolja, moja kuća samo obična ploča, vratima se može prići i sa ( uslovno rečeno ) zadnje strane. Reklo bi se pa to su ona ista vrata, evo i kvaka je sada na suprotnoj (desnoj) strani. Međutim, kada sa te strane uđete u uvodni mrak, i nakon što vrata zatvorite, naćićete se u malom dvorištu zaraslom u dubok snijeg. U pravi ruski snijeg. To je upravo ono dvorište koje se vidi sa verande. Pokušao sam par puta da izlopatam snijeg iz dvorišta, al' džaba. Dok se okreneš, evo njega opet, kao da je iz zemlje izrastao.
Na svakom od tri zida, koji pored verande, opasuju dvorište nalaze se vrata identična ovim na kojim ste upravo ušli. A, iza svakih od vrata, nakon otvaranja, pojave mraka, prolaska, te zatvaranja, nailazi se na TO isto dvorište. Ne slično, već bukvalno ISTO. Tako da ta vrata praktično ne vode nikud, a suštinski - vode nikud. Možete cijeli dan, prolaziti kroz njih, prelaziti iz dvorišta u dvorište, svo vrijeme se krećući u istom smjeru, a opet ostajući na mjestu odakle ste i krenuli - u dvorištu. Nešto slično kao beskonačna traka za sobno trčanje kroz vrijeme.
Jedini dio dvorišta koji nije pokriven snijegom, predstavlja četvrtasti metalni poklopac u njegovom središtu. Kroz njega se direktno silazi na tavan kuće, a sa tavana u predsoblje. Naravno, na isti način: otvoriš-zamračiš-uđeš-zatvoriš-osvjetliš i tu smo, opet u kućici .
Za razliku od ostalih dijelova kuće, na tavanu vlada stalan, dubok mrak, konstantan kao snijeg u dvorištu. On se ne može prokrčiti čak ni sa baterijskom lampom. Probao sam to i sam više puta. Efekat je bio isti kao da sam koristio fen za kosu. Tako da tavan predstavlja više neko komunikaciono čvorište, šuplju prostornu petlju, nego prostoriju u arhitektonskom smislu. Jedino što se izunutra da vidjeti je tanki svijetlosni procjep oko gornjeg (dvorišnog) i donjeg (predsobnog) poklopca. Drugačije ih i ne bi bilo moguće pronaći na tom apsolutno crnom mjestu.
Ljeti je mnogo bolje ići u dvorište preko tavana, pa kroz otvor s metalnim poklopcem, nego izlaziti napolje na glavna vrata, pa oko drvenog panoa na "zadnja" vrata, i pravo u sniježni ambijent sa spoljašnjih plus trideset . To može prestavljati pravi šok za organizam.
Najlakše bi, naravno, bilo sići u dvorište direktno sa verande, ali to na neki neobjašnjiv način nije izvodljivo. Ja to zovem metabag. Ono mene zove usvireni.
A skupa predstavljamo tlo-u-podu. To je neki naš interni fazon. Gostima se on, obično, nimalo ne dopada. Kažu kako im je sve to skroz uvrnuto i bolesno ... i da ja nisam sasvim normalan ... Tlo-u-podu ne voli kad gosti nisu ljubazni. Tlo-u-podu se tad razmakne i gosti... tu-tu, pa-pa...nema više.
Samo se, nakon 4-5 sekundi, začuje bolan zvuk, kao da je nešto lupnulo u kući pored (?). I poslije lupa po čitavu noć. Lupa po zidovima, danima. Očajnički i preteći ... I mene je tad strah. Ne mogu da spavam od te jezive buke. Izađem napolje i šetam oko kuće noćima, unezvjeren, kao kakav sumanuti Raskoljnikov... Danju pijem u obližnjoj seoskoj krčmi.

* Ruska kućica - U vaterpolu, naziv za taktičku varijantu odbrane sa igračem manje, koju je prva primjenila reprezentacija SSSR-a. U osnovi ona predstavlja standardnu odbrambenu formaciju 3-2, s tim što svi igrači stoje nešto povučenije ka svom golu i brane ga visoko podignutim rukama.